S obzirom na to da ste glavni urednik sedmičnog lista za politiku, društvo i kulturu „Stav“, o kojem ovih dana mediji pišu da je „nestalo novca za Bakirovo pogromaško glasilo“ te da će Stav izlaziti na mjesečnom nivou, recite nam šta je zapravo istina?
Promjena se odvija na moju ličnu inicijativu, što je prihvatila i Uprava naše kompanije i redakcija Stava, a što sam vrlo jasno objasnio u uvodniku posljednjeg izdanja sedmičnog lista. Ulažemo u nove platforme, mijenjamo formu, širimo djelatnost, suština ostaje ista. Ima tih uhoda s društvenih mreža koje slave „našu propast“. Meni je drago da je ta raja našla razlog za sreću, jer zlo u kojem žive čini ih istinski nesretnim ljudima. Eto, barem za koju sedmicu neka se ponadaju, bit će im iznenađenje time veće. Ne mislimo čekati vrijeme kada će biti ozvaničena „smrt tiska“. Iskreno, ne sjećam se kada sam zadnji put kupio dnevne novine. Specijaliziranu štampu kupujem, posebno onu književnu i likovnu, ali s dnevnim novinama kao formatom lično više ne komuniciram, a šta je tek s mlađom generacijom?!
Što se tiče naših „groopie“ kritizera, umara me i sama pomisao da bih im odgovarao. Ne možete voditi polemiku s nekim ko ne samo da je izašao iz novinarske etike nego izlazi iz općeljudskih manira. Ne možete, dakle, polemizirati jer bi se morali služiti nekim hajvanskim jezikom, ali jeste dužni opisivati opasne opće pojave. Neki od naših kritizera su po društvo vrlo opasni plaćenici kojima je glavna djelatnost da konstruiraju i izmišljaju afere. Mene uopće lično ne zanima poslovanje naše konkurencije, ali jesam primijetio da su dnevne novine u FBiH s npr. nekadašnjih 96 strana spale na 32 strane, da više nisu ni sjena novina koje su bile, da su medijske kuće gasile sedmičnike i one političke i one koji su bili usmjereni ženskoj publici, da su ugasili tiskare itd.
Ne veselim se ničijoj propasti, a što se Stava tiče, uradit ću sve što mogu da mu osiguram trajnost u vremenu koje je ispred nas. Zapravo, ne robujem ni imenima, ni brendovima, ali itekako sam rob one Ljepote u kojoj sam se ogledao i prepoznao te bio sretan da nisam usamljen.
Smeta li Vam što vas uporno povezuju sa Strankom demokratske akcije i koliko to utječe na vaš rad?
Stavu su pripisivali da je režimski medij. Kako može biti režimsko ono što je izdvojeno i opozicija većinskom medijskom narativu? Što se tiče stranaka, meni je ime manje bitno. Vezujem se uz ljude i društva koje smatram odanim poklonicima ideje. Šta je ta ideja? Često na mojim nastupima to ne trebam ni izreći. Pošto je ona živa nematerijalna baština bošnjačkog naroda, naši ljudi znaju odgovor. U najkraćem bismo rekli da ju opisujemo demokratskom slobodom naših djela i misli što smo izborili u odbrambenom ratu i za to platili visoku cijenu.
Smatrate li da je zaista Stav opravdano etiketiran kao radikalni list, hoćete li mijenjati politiku koju ste do sada vodili sad kad postajete mjesečni list?
Ovih dana napustio nas je književni historičar, esejist i antologičar prof. dr. Enes Duraković. Ogromne su njegove zasluge, a odnose se na organiziranje Bošnjaka kroz kulturne institucije, na njegovu sistematizaciju i kanonizaciju bošnjačke književnosti, na njegov profinjeni doprinos u organiziranju Bošnjačkog sabora… Primjećujemo da su tokom Durakovićevog radnog vijeka, prije nego se povukao zbog bolesti, bili nevjerovatno maštoviti napadi na njegovu ličnost i naučni doprinos. Bio je optužen za nacionalizam i radikalizam. I ne samo on, uvidom u arhivu vi zapažate da su bjesomučno napadali sve koji su u slobodi ostvarivali bošnjački kulturni preporod i emancipaciju, poput prof. dr. Fahrudina Rizvanbegovića, prof. dr. Muhsina Rizvića, prof. dr. Mustafe Imamovića, književnika Alije Isakovića, dr. Midhata Begića, prof. dr. Džemala Čelića, prof dr. Muniba Maglajlića, prof. dr. Senahida Halilovića... Pazite, ti ljudi tokom komunizma su u stalnoj opasnosti da ih proglase kontrarevolucionarima, da im pripišu vjerski i nacionalni fundamentalizam, a zatim vidite paradoks poslije rata u demokratiji kada su napadi još bjesomučniji.
Dakle, člana Predsjedništva SRBiH Hasana Grapčanovića, koji je bio vrlo bitan jer je, među ostalim, osigurao ediciju Kulturno naslijeđe, napadaju Srbi zbog brata pjesnika i njegove dionice u kulturnom životu tzv. NDH. Pritom Grapčanović radi u skladu s nalogom partije koja je donijela odluku da uz priznanje muslimanske nacije osigura i prostor za promociju zasebnog narodnosnog identiteta “Muslimana”. Nakon rata u demokratiji, ko bi rekao da bi to uopće bilo moguće, napadi postaju još gori i traju do danas. Pomenuti naučnici nikada se nisu bavili dnevnom politikom. No pisali su im krimen jer su bili isturene figure bošnjačkog preporoda devedesetih. Nisu bili nacionalisti, ali jesu ostvarili uvjete, a zatim i proveli afirmaciju bošnjačkog nacionalnog identiteta. Stoga, a s obzirom na to da mi u Stavu ne bolujemo od kompleksa niže vrijednosti i ne skrivamo što smo i ko smo, s obzirom na to da smo uobraženoj čaršijanerskoj kasti mutanata komunista i korumpiranih konzumerista u lice sasuli šta mislimo o njima – nisam ni očekivao da će prema nama imati drugačiji odnos.
Štaviše, jedan Tarik Haverić, naprimjer, smatra da mi uopće nemamo pravo da mislimo. Ovaj radikalni ateist nedavno ustvrđuje da su Bošnjaci propali projekt. Da primijetim i to da fungiji poput Haverića svojim idejama ozbiljno narušavaju multikulturalni kolorit u Bosni i Hercegovini, a o pravu na slobodu pisanja i mišljenja da i ne govorimo. Oni su šokirani što se mi uopće usuđujemo pisati. Zapravo, njih ne smeta postojanje Hrvata katolika i Srba pravoslavaca, njih vrlo smeta bilo kakva kulturna emancipacija Bošnjaka muslimana. Stav su u tom smislu prepoznali kao opasnost, a on se “klizeći” pojavljuje u fazi kada su se ponadali da je bošnjaštvo doista “propali projekt”. Smeta im naša smislenost, posebno jer se izražava kroz znanje o sebi, pa time i ne dopušta da joj se nameće kulturni standard.
Mislim da je moja lična dobit bila što sam odrastao u Zagrebu i da nisam bio “sistematski uništavan od tih idiota”. Došao sam svjež, neopterećen bilo kakvim interesnim i rodbinskim vezama i vezicama. Ne bih rekao da sam se potrošio, ali osjećam da nemamo vremena za besmislene i jalove bitke. To ćemo promijeniti. Birat ćemo bitke, a u nadi da će naše djelovanje biti korisno i za Bošnjake i za Bosnu i Hercegovinu u cjelini.
Na šta ste najviše ponosni kad je uredništvo Stava u pitanju? Postoji li ipak nešto na što ste manje ponosni?
Govorio sam vam o ljepoti u kojoj sam se ogledao. Objasnit ću Vam je kroz primjer jednog slučaja, nakon čega su nam imputirali radikalizam. Sjajan istraživački novinar, urednik u Stavu Nedim Hasić, donio je priču o događajima u Velikom Duboviku s početaka Drugog svjetskog rata. Tada su srpski ustanici pobili desetke članova porodice Bobić, među kojima su bila djeca i trudne žene. Do danas se ne zna gdje je masovna grobnica u koju su bačeni, ali se pretpostavlja da se nalazi u blizini tamošnje džamije. Pošto su Ustanici kasnije postali viđeniji partizani toga kraja pa moćni komunistički aparatčici, o zločinu se moralo šutjeti sedamdesetak godina. Hasić je bez vlastitih dojmova i zaključaka donio istraživačku priču, konsultirao je i prenio komunističke izvore, živuće svjedoke, svjedočanstva koja se nalaze u Muzeju Holokausta i pisanje jednog poznatog jugoslavenskog i srpskog pisca koji je također opisao događaj jer je bio na licu mjesta. I taj pisac je bio mjesto spora. Nismo rekli da je bio četnik, nismo rekli da je ubijao trudnice i djecu, ali jeste neosporno bio tamo.
Riječ je o Branku Ćopiću. I sada je prva stvar koja meni padne na pamet to da će nas optužiti da hoćemo narodu zgaditi pisca Ježeve kućice, da to ciljano radimo da im zgadimo djetinjstvo u Jugoslaviji, i reći će, naravno, da smo radikali. Dvojim oko objavljivanja, iako je Hasić priču napisao tako da nesumnjivo zaslužuje nagradu za istraživački rad i objektivnost. Na koncu prevladava etika. Kako da ne damo glas nevino ubijenim Bobićima, da nešto što 70 godina traži da progovori ponovo ušutkamo? I objavimo priču i krene drvlje i kamenje po nama. Bez argumenta, mimo činjenica. I Vijeće za štampu nam sudi, izdaju mi neku “presudu” da sam prekoračio “uredničke ovlasti”. Jedna histerija i linč, koje smo preživjeli kao i mnoge druge. Ali gdje je tu ljepota? Nekoliko godina kasnije u jednom njemačkom džematu održavamo promociju i ispričam ovaj slučaj. Na to se diže jedan stariji čovjek i uz plač mi kaže: “Ja sam iz porodice Bobić i u ime svih mojih želim vam zahvaliti što ste rekli istinu, silili su nas da o njoj šutimo sve ove godine”.
To Vam je ta ljepota. Osjećaj da ste zaradili plaću koja ima veze s etikom, da ćete novinarsku i uredničku nagradu dobiti na Drugome mjestu. Živimo u vremenima posvemašnje prolaznosti i populizma. Ponos i dostojanstvo su trajne kategorije, unutarnje gradivno tkivo, imate li ih ili nemate. Ne treba se zanositi da ćete biti nagrađeni i priznati tokom života. Pogledajte rahmetli Enesa Durakovića. Zaboravili su ga tokom života, a nakon smrti za njime licemjerno žale oni koji su mu željeli staviti omču oko vrata. Sjetim se često i mojih starijih kolega pisaca poput Isnama Taljića i Zilhada Ključanina. Kako su otišli s ovoga svijeta, zbog manjka nacionalnog sistema, njihovo djelo je pred vratima zaborava, toliko smo nisko pali.
Još gore je s našim velikim slikarima. U opasnosti smo da njihov likovni opus nestane. Srce me boli da veličine poput Bekira Misirlića i Emira Dragulja i Izeta Đuzela i Rizaha Štetića… nemaju zasluženi prostor. I zato je Stav bitan, zato je barbarima i opasan, jer je brana zaboravu, jer budi i upozorava, ne posprema na spavanje.
Dodjela Nagrade Stava "25. novembar" Safetu Zecu u Mostaru
Kako vidite stanje Bošnjaka u BiH, a s obzirom na to da ste često i u Zagrebu, kako stanje Bošnjaka i u RH?
U Zagrebu sam bio vrlo aktivan kao bošnjački manjinski kulturni aktivist. Iz te pozicije ja sam vrlo brzo uvidio da su Bošnjaci u Bosni onijemili, da se ponašaju kao preplašena i obespravljena manjina. Bošnjaci su u Bosni i Hercegovini u statusu manjine. Bez obzira na to što im se imputira i unitarizam i majorizacija koju navodno provode nad dva naroda koji su u brojčanoj manjini. Mi nikako da uvažimo realnost šireg konteksta. Bošnjaci su manjina s obzirom na svoje okruženje i na to da se bosanske Hrvate i Srbe ne može promatrati mimo snažnih nacionalnih politika iz Zagreba i Beograda (i njihovih međunarodnih partnera) koje aktivno djeluju u Bosni i Hercegovini. To je tako u smislu nacionalne manjine, a ako bismo gledali islamski kod, onda su još ugroženija manjina jer su najzapadniji autohtoni muslimanski narod, pa se kroz to neprestano konstruira neka “islamistička prijetnja”. Hrvati jesu u problemu, njihova biološka masa nestaje, što se najbolje vidi iz popisa koje vrši Katolička crkva. Imaju razloga za brigu, ali svoje probleme neće riješiti ako nastave s ratobornom politikom koju provode udruženi sa srpskom politikom. Štaviše, opća nesigurnost će samo pojačati trend iseljavanja.
Sjetite se samo kako su proteklih godina medijski nasilnici vladajućoj bošnjačkoj politici imputirali odlazak mladih i nastupajuću katastrofu. Protekle godine nikad više odlazaka, a vidimo i redove pred stranim ambasadama. Svanulo nam je, doista. Književni socrealisti bi to nazvali “krvavom zorom”.
Što se tiče Bošnjaka u Hrvatskoj, oni su trenutno u prilici da redefiniraju svoju poziciju te da vrate snagu koju su imali nekada. Sve što se događa s bošnjačkom nacionalnom manjinom u Hrvatskoj je bitno i za državu BiH i za Bošnjake u BiH. Prije svega, tu mislim na odnose dva naroda, hrvatskog i bošnjačkog.
Promocija novopokrenutog časopisa "Bosna" u Zagrebu
Pozicija Bošnjaka u Hrvatskoj može osigurati jedan nevjerovatan raspon dijaloških formi i doprinijeti stabilizaciji odnosa, što je ključno za državu BiH. Hrvatska i BiH pritom dijele najdužu granicu i sve je to zalog da se naši ukupni odnosi unaprijede. Moj osjećaj jeste da prije svega Hrvati trebaju prigrliti ideju dijaloga, mimo licemjernih fraza, pa će potom otkriti jednu posve novu perspektivu za koju uopće nisu ni svjesni da postoji.
Kako vidite nove pregovarače u vlasti s Dodikom i Čovićem, mislite li da idemo u pravom smjeru?
Nema puta, nema smjera. Upozoravali smo prije 6 godina da je riječ o stranputici. Zbog toga su nas napadali. Sve što smo pisali sada se obistinjuje. Prijeti nam ropstvo. Što više pričamo o građanskom, sve je manje onog bošnjačkog, a sve je više onog srpskog i hrvatskog koji uz pomoć međunarodnog faktora postavlja neku vrstu kolonijalne uprave nad onime što vide kao „kantonalna muslimanska plemena“.
No, iako ništa dobro ne mislim o političkom djelovanju jednog Elmedina Konakovića, kao i 99% Bošnjaka, ja poštujem državne institucije. Kako bismo mogli tvrditi da želimo sačuvati državu i sebe u njoj a da niječemo institucije?! Utoliko ja poštujem instituciju ministra vanjskih poslova koju vrši Elmedin Konaković. To je nijansa u kojoj niste destruktivni element jer razumijete da je Bošnjacima potreban nacionalni konsenzus bez obzira na stranačku pripadnost. Nemamo ništa od toga da propadne Konaković i da to potom povuče i državu za sobom.
Vidite, to je razlika između nas i onih koji se ovih dana uzaludno raduju „propasti Stava“. To razumijevanje konsenzusa imaju Srbi i Hrvati bez obzira na stranačke razlike i to ih čini jakima.
Često kritikujete i ono što dio intelektualaca u BiH naziva bosanskom nacijom, zbog čega tačno? Šta je narodima u BiH najbolje kao rješenje? Etnička ili građanska BiH?
Upravo zato što su Hrvati brojčana manjina, posve je jasno zašto insistiraju na konstitutivnosti. No, meni se ne čini da Bošnjaci razumiju da bi upravo oni trebali biti ti koji ponajviše shvataju konstitutivnost kao demokratski doseg u kojem štite svoja prava. Problem je naravno kako ugoditi konstitutivno i građansko, kako ne odvesti „ostale“ u posvemašnju obespravljenost, kako popuniti onaj prostor koji hrvatska politika naziva „legitimnim hrvatskim pravom“. Bosanska nacija ne postoji. To je potvrdio i nedavno preminuli emeritus Esad Zgodić, koji je bio tata-mata za svoje obnevidjele studente koji danas promoviraju tzv. bosansku naciju nauštrb onih koji doista postoje – bošnjačka, srpska i hrvatska nacija. S onima koji bi posve napuštali bošnjaštvo ne treba uopće ni polemizirati.
No, zanimljivi su oni koji tvrde da se tzv. bosanska nacija određuje prema državljanstvu. Time postoji neka bosanska nacija, a svi ostali su etnički skupine. Dobro, a što ćemo s onima koji imaju dvojno državljanstvo? I zašto bosanska nacija, trebala bi se prema imenu države izvesti imenovanje bosanskohercegovačka nacija. Zašto Bosanci, trebalo bi biti Bosanci i Hercegovci. Vidite koliko su površni. A pitate li bilo kojeg Bošnjaka na teritoriju BiH je li Bosanac i je li Hercegovac, on će vam reći da jeste. To je prirodni osjećaj za geografiju stjecan vijekovima, ali to nije nacionalnost.
Da simplificiramo do kraja: To da vas pitaju jeste li Bosanac to je isto kao da vas pitaju jeste li čovjek, a svi vide da jeste, to se podrazumijeva. Ali ako Vas na osnovu oblačenja i frizure pitaju jeste li žena ili muškarac, onda ćete odgovoriti ono što ste. To vam je isto s Bosancem i Bošnjakom. Bosanac je podrazumijevajuća kategorija čovjeka koji se rodio i živi u Bosni i Hercegovini, a u nacionalnom opredjeljenju vi se opisujete kao Bošnjak ili Srbin ili Hrvat, a imate i pravo da ne pripadate niti jednoj od spomenutih nacija. Što ćemo s time da svi veći narodi na Balkanu imaju kompatibilnost imena države i nacije i da bi time Bošnjaci bili jedina etnička skupina na južnoslavenskim prostorima. Nadalje, zar doista mislite da bi Srbi u Crnoj Gori pristali da budu Crnogorci? Pogledajte šta se događa u toj zemlji. Zar da bi Albanci u Beogradu bili Srbi, a Srbija je zabranila upotrebu naziva Srbijanac? Nema šanse.
A šta je s ljudima poput mene? Ja sam pripadnik bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj. Republika Hrvatska ne prepoznaje etničke manjine, samo nacionalne. Dakle, ja bih trebao da budem Hrvat musliman kao i ostali Bošnjaci u Hrvatskoj , a onaj naš Sandžaklija Srbin musliman. Ma hajte! Nema šanse. No, nije ova gluparija tek nešto što nama prijeti da se samoponištimo i pretvorimo u neku folklorno-etničku ili vjersku skupinu te raskinemo našu vezu s brojnom dijasporom, nego iritira i Srbe i Hrvate, koji nam se pritom i grohotom smiju tvrdeći da smo danas jedno, a sutra drugo, prekosutra treće.
Esad Zgodić mi je lično rekao da je to bila njegova teorija koju je napustio jer nije moguće nešto što ne prihvataju Srbi i Hrvati. Ono što izvode njegovi studenti uništava i teorijsku mogućnost da će se razviti i državni patriotizam koji bi bio zajednički svim nacijama u BiH. Zapravo oni ponavljaju jedne te iste zablude koje smo imali s jugoslavenstvom, i to s onim monarhističkim i s onim komunističkim. Zamislite da smo bili toliko glupi da prihvatimo nacionalno jugoslavenstvo? Od nas bi nakon disolucije ostala dva dijela – jedan dobar komad Srbina muslimana i jedan dobar komad Hrvata muslimana. Dugoročno – ne bi ostalo ništa. Vrtimo se u krugu, a mogli bismo ostati s „gaćama na štapu“.
Bilo je nedavno i negodovanja što ste bili jedan od suosnivača Bošnjačkog društva pisaca. Rekli su da ovakve inicijative narušavaju državne institucije?
Neka ANU BiH napravi neku enciklopediju BiH, neka naprave historiju umjetnosti BiH, neka proizvedu bila šta što će objedinjavati tri naroda u zajednički kulturni prostor pa neka onda pričaju. Imate likove koji naokolo trube da nam treba svebosanski sabor, a navodno Bošnjačko društvo pisaca narušava državu. Politički su potpuno nepismeni i pritom oni narušavaju državu svojim parapolitičkim skupovima. Znate li šta je svebosanski sabor? To je državni parlament BiH, legalno izabran, kao izraz demokratske volje tri naroda i ostalih. Nije svebosanski sabor kada bošnjački intelektualci i nekoliko njihovih jarana iz druga dva naroda pređu iz kafane u dvoranu za promocije.
Ako postoje Bošnjaci, a postoje, onda postoji i bošnjačka književnost, a nju pišu bošnjački pisci. Ima li nešto nejasno? Ima li neki problem da se bošnjački pisci okupe u svom udruženju i da pomoću njega ostvare platformu za institucionalno djelovanje? Ne smije biti! Jedini je problem ako je to udruženje skup amatera koji proizvode kulturni amaterizam, a ne nacionalnu kulturu. I to jeste bio problem s podosta onih institucija koje nose prefiks „bošnjačke“. To je naša borba, a samo pravo na postojanje nacionalnih institucija, za sada u nevladinom sektoru, podrazumijeva se. I one hrvatske i srpske su podrazumijevajuće. Pitanje sadržaja, onoga što proizvode, jeste ono što treba biti predmetom našeg interesa.
Pokretanje Bošnjačkog društva pisaca u Zenici
S obzirom na to da se oko Vas „pričaju priče“, među njima je i ona da ste „dovedeni“ u Bosnu i Hercegovinu po nekom zadatku.
Pisali su i da je preko mene išlo pola miliona maraka za političke kampanje u dijaspori, da sam uradio ovo ili ono. Bez dokaza, bez argumenata. Montirali su da bi me mogli proganjati i da bi bacali sumnju na moje djelovanje. Nekadašnji političar Fahrudin Radončić me je prijavio hrvatskoj policiji da „planiram njegovo ubistvo“ i priložio moj tekst iz Stava. I odem u policiju po pozivu, u antiteroristički odjel u Zagrebu. Drži onaj inspektor Stav u rukama, na bajramskoj naslovnici džamija iz Graza i naslov Bošnjaci dolaze. Ništa mu nije jasno. „Gospon, ja vam ovo niš ne razmem, zakaj vas je ovaj, kak mu ime, Radooonkmić, prijavil, kaj je tu sporno“, pita me na čistom zagrebačkom kajkavskom. Došlo mi je da mu odgovorim: „Ne znate vi nas, jebo nas!“
To su sve bili pokušaji pritiska na našu redakciju. Nismo pokleknuli, iako nismo imali razna udruženja novinara da nas štite. U Bosnu i Hercegovinu sam došao četiri godine prije nego se osnovao Stav. Ako me je neko doveo, to je bila moja žena koja je dobila posao u Sarajevu 2011. godine.
Da ne vjerujem u ovo šta radim, davno bih se razbolio ili sakrio u mišiju rupu, kalkulirao bih, pretvorio bih se u jedan klasični bošnjačkomuslimanski suncokret koji se okreće čas ovamo, čas onamo. Dovode se plaćenici, i oni odlaze kada odrade ono što im je plaćeno. Ja se trudim napredovati, trudim se nadograditi, trudim se razumjeti, trudim se da djelujem prema zahtjevima vremena, ali svoju suštinu ne mijenjam. Bio u Zagrebu ili Sarajevu ili na Marsu, jednako ostajem vjeran i suštini i onoj ljepoti koju sam spominjao.
Prijatelj sam onome koji je dobrohotan prema Bošnjacima i Bosni i Hercegovini. Ono što je jako bitno, uvjeren sam da ono što proizvodi Stav jeste izraz težnji i mišljenja jednog dijela građana BIH, ali nije i ne može biti apsolutna istina. Tek kada se različite istine sakupe u jednom dijalogu i jednom mozaiku, onda imate taj kaleidoskop koji tvori Bosnu i Hercegovinu. Dijaloga ne može biti ako se govori hajvanskim jezicima.
Mi trenutno čujemo tek lavež i režanje, ali to ne znači da se nećemo nastaviti truditi da progovorimo jezicima ljudi.
