U prvom martovskom broju «Novog vremena» 1939. godine Hadži Mehmed Džemaludin ef. Čaušević pročitao je tekst «Smrt Vojislava Šole» i u mislima se duže zadržao na njegovim rečenicama, poredeći to što piše sa onim što je o tome sam znao. A pisalo je:

               «Na 24. ov. mj. pokopan je u Mostaru u porodičnoj grobnici pokojni Vojislav Šola, koji za sobom ostavlja historiju napornoga i burnoga nacionalnoga rada. Vojislav se je naročito isticao i zalagao za bratsku saradnju muslimana i pravoslavnih. Tradicionalno povjerenje koje je vladalo između rahmetli Firdusa i pokojnog Šole bilo je odraz istog patriotskog osjećaja i iste nacionalne borbenosti, koja je pokretala muslimane i pravoslavne u zajedničkoj borbi protiv austrijskog režima, pa je sasvim razumljivo da je ovaj pokret bio izvrgnut velikim smetnjama, ali pored svega toga ideja bratske sloge muslimana i pravoslavnih sve se više širila iako je ova ideja preživljavala teških momenata.

               Mudroj taktici pokojnog Šole ima se mnogo zahvaliti da su muslimani i pravoslavni u zajedničkoj akciji postigli sjajne rezultate.

               Neobično jak značaj i plemenito srce pribavilo je pokojniku naročito poštovanje među muslimanima, koje je on svojim iskrenim i bratskim radom zaista i zasluživao.

               Smrću pokojnog Vojislava iz našeg javnog života nestaje jedne autoritativne ličnosti, koja iza sebe ostavlja najljepšu uspomenu među braćom bez razlike vjere»...

               Reis je digao pogled s novina, smrknuo se i ponovio riječi «Tradicionalno povjerenje... između rahmetli Firdusa i pokojnog Vojislava»... koje su mu iznudile mučno pitanje: «Je li povjerenje bilo obostrano iskreno?» Pa zatim: «... odraz istog patriotskog osjećaja...», na što se uvrijeđeno zapitao: «A jesu li ciljevi bili isti?» Onda: «... postigli sjajne rezultate»... Zamislio se: «Koje?» Pa potom: «... naročito poštovanje među muslimanima»... Ovoj misli se suprostavio svojom: «Možda, ali onima koji su prosrpski opredijeljeni, režimskim ljudima»... I najzad: «... Iza sebe ostavlja najljepšu uspomenu»... Gotovo se uzbudio: «Je li onu da se obogatio dok su muslimanima otimana imanja? U svemu mu je pomagao rođak Atanasije, tadašnji prvi predsjednik pokrajinske vlade, danas i sam bogat posjednik. Kako mogu zaboraviti l9l9. godinu, kada sam trpio svakodnevne snažne pritiske pristrasnih kraljevih ministara kao i samog pedsjednika Šole? Čovjek s dva, ili čak s više lica! Vuk u janjećoj koži, rekao je za njega Mehmed Spaho».

               A onda se mislima vratio Muslimanima: «Najveća tragedija mog naroda je što veoma brzo zaboravlja svoju prošlost! I kakvih sve ljudi imamo među sobom!? Može neko da ih mrzi, pljačka, bije, pali... oni mu opet pružaju ruku. Moj narod hoće i nastoji da i u dušmaninu vidi prijatelja. Obija mu se to o glavu, ali on ne haje. Praštanje je potrebno, da li i zaborav? Ako već mogu oprostiti, treba li da dušmanina veličam, da mu ukazujem čast koju nije zaslužio? Njegov oreol je lažan, leži na neistini. Ovdje ne pokazujemo samo svoju nesmotrenost, neodgovornost ili ponižavanje, nego i laž. To je grijeh. Grijeh je lagati».

               Pa ipak, duhovni život Muslimana nije posve zamirao, kako religiozni tako i svjetovni. «Narodna uzdanica» je širom pokrajine priređivala zabave koje su se pamtile a ona u Sarajevu, 3. marta, više od svih. Tog dana izvođači su izašli pred općinstvo s elitnom zabavom kakva se dotad nije vidjela. Prisustvovala joj je i gospoda drugih konfesija. Zadovoljni bjehu svi. Redala su se priznanja i čestitanja. Činilo se da je najsrećniji bio Ademaga Mešić. «Ovo je puno više od onoga što smo u Tešnju učinili», govorio je ushićeno stišćući ruke izvođačima i pozivajući ih u hotel «Central» na zajedničku večeru koju je dao spremiti u njihovu čast. «Ne treba žaliti za uličnim kazalištem «Karađoz» koje se gasi», kazao je.

               - Reci, Mirza - obratio se prijatelju - bi li ti bilo žao da nisi došao ovo vidjeti? Zar ovo nije ono o čemu smo zajedno maštali i za što smo se zalagali trideset godina, od početka stoljeća?

Opirao si se doći, a gle šta bi propustio!

               Bolesni pjesnik se donekle suzdržao u svojoj radosti rekavši:

               - Hoćeš reći donijeli me, Ademaga? Opirao sam se zato što sam ti bio na teretu. Nisam došao svojim nogama.

               Ademaga je uzvratio:

               - Eh, moj prijatelju, nemoj... Snaga duha je jača i vrjednija od snage tijela, a ti je, hvala Bogu, još imaš. Uostalom, čuješ li ovacije koje su tebi upućene?

               Ovakve manifestacije dolazile su i kao mehlem na rane što su ih otvarali siromaštvo, nesigurnost življenja i strah od novog rata. Nisu bili uplašeni samo narodi u Kraljevini nego i oni u okruženju. Crna slutnja stigla je iz Njemačke, u čijem parlamentu su nacisti osvojili većinu mjesta. U Austriji je uspostavljen prvi ustaški centar iz koga se raspirivala antijugoslavenska propaganda i gdje su se kovale političke zavjere, obučavali diverzanti i tajno upućivali na terorističke zadatke. U ustaše su ulazili prebjezi iz Kraljevine te hrvatski iseljenici iz Zapadne Evrope i iz obje Amerike. Režim u Kraljevini stvarao je sve veće pukotine u sistemu kojima su se koristile snage nezadovoljne uskraćivanjem osnovnih prava na politički život. On je propisivao i način likvidacije agrarne reforme. Bosna i Hercegovina, sada podijeljena na banovine, u Kraljevini je najgore prošla. Naknada za hektar zemlje za oduzeta kmetska selišta ovdje je bila samo 290 dinara, što nije iznosilo ni cijelih 30 po jednom dunumu, te je bilo ispod svake stvarne vrijednosti zemlje. U isto vrijeme ta je cijena drugdje bila 7 do l0 puta viša. Isplata je trebala trajati 40 godina. «Ko i to malo da dočeka?» pitali su se osiromašeni posjednici. Nadnica radnika u poljoprivredi je iznosila oko šest dinara, za što je radnik mogao kupiti dva kilograma brašna ili kilogram pirinča ili paklo cigareta...

               Ademagu Mešića su svakodnevno salijetali siromasi moleći da im dadne novac na zajam. On nije odbijao, ali je davao onoliko koliko je sam procjenjivao da treba dati a ne koliko je njima trebalo. Kad ovo posuđivanje potraja, čemu nije mogla sagledati kraj, Ajiša upita muža: «Bojiš li se, Ademaga, da ti oni neće moći vratiti dug pa da ćeš i sam u neko doba dospjeti među prosjake?» «Bit će kako Bog htjedne», odgovorio je on. «Što se mene tiče, mogu reći ovo: dabogda ja uvijek živio tako da drugi iskali od mene, a ne ja od drugih».

                                                *

               «Draga Umihana», pisala je Paša prijateljici u Tarevce, »zbilja su ljudske sudbine nepredvidive, često posve žalosne. Samo u jednom mjesecu iz iste kuće ti javljam tri tužne vijesti. Nismo se bili davranisali od ranog preseljenja mog amidžića Ibrahima, Mehmed-aginog brata, a ode za njim snaha Mehmedaginica, koju, osim nas, žali i cijela dobojska čaršija. Niko ne zaboravlja tu divnu ženu. Na stranu to što je bila žena gradskog načelnika, svi je pamte kao nježnu majku svoje djece i majku sve dobojske sirotinje. To kako su se lijepo pazili ona i Mehmed-aga, davno je ušlo u narodnu priču. Mada je Mehmed-agi u kući bilo teško samom, nije mu padala na pamet neka druga žena.

               Nekidan, 8. oktobra, posjetio nas je u Bukovici. Izgledao je kao obično: zdrav, miran, srdačan... S mojom mlađom djecom se čak i poigrao. Ugledavši mi Džehvu, dobrodušno je uzviknuo: «Mašala! Momci će se jagmiti za nju. Još malo pa ćemo činiti šenluk!» S Džafer-efendijom je, bezbeli, govorio najviše o politici i teškom životu te o tužnoj sudbini muslimanskih posjednika. Nije imao novac da najmi nadničare pa je došao ovamo da u svojoj bašči sam posvršava jesenske poslove. Poslala sam svoju djecu, starije sinove, da mu u tome pomognu. Ovdje se i sada more čuti kmetovska pjesma «Prometnu se šljiva u rogače i dobojski bezi u kopače».

               A šta se desilo sutradan sabahile? Mehmed-agi puklo srce. Avaz se munjevito prosuo kroz dobojske mahale. Svima zastao dah: zar tako iznebuha, izvan dušeka, sa svega 53 godine života?

               Gradom su se zalepršali crni bajraci. Dženaza je zakazana za tri sahata iza ručka. Svi šeherlije su bili na nogama. Kažu da je izašlo dvije hiljade duša, bilesi svako odraslo muško. Stigli su Maglajlije sa svojim Uzeirbegovićima, Tešnjaci s Ademagom Mešićem, Tuzlaci sa svojim načelnikom Lutvi-begom Sijerčićem pa čak i Sarajlije s Mehmedom Spahom (a ti znadeš da je ef. Spaho veliki dost naše familije Hadžimujagića) i mnogi drugi a na čelu dobojskih džematlija: imam u Selimiji hafiz Sulejman ef. Užičanin, odlični privrednici Ahmet-aga Mulalić i Abdul Gani ef. Ganibegović, uz njih moj brat Latif-aga, te sudija Smajić, dr. Izudin Džananović i sijaset drugih.

               Išla sam gledati dženazu. Kroz pendžer očeve kuće, bezbeli. Moj Allahu! Da nisam vidjela, ne bih vjerovala! U moru svijeta nisu bili samo muslimani, nego i hrišćani i Jevreji. Rijeka insana u različitim odijelima, kako onih u čakširama i fesovima tako onih u gunjevima i putravcima kao i onih sa šeširima, mašnama i lakovanim cipelama. Ko je iz daleka, pa nije mogao doći, slao je brzojav sa izrazom žalosti. Brzojav je stigao i iz Beograda, od Njegovog Veličanstva Kralja. (Da li znadeš da je Mehmed-agu Kralj odlikovao dva puta i to ordenom Svetog Save?) Dobojlije će merhuma pamtiti ne samo po mehkom srcu i merhametli duši nego i po tome što je za svog načelnikovanja unaprijedio vakuf, dogradio vodovod, proveo elektriku, podizao zgrade, škole (sada i Građansku školu), brinuo je o svim kulturnim i dobrotvornim društvima.

               Ispratila su ga i razna društva: sokoli, vatrogasci, korporacije... i niko nije ostao ravnodušan. Zbilja ga žali cijeli Doboj, jer mu nejma zamjenika! Dženazu je pratila sokolska muzika, mada to nije u adetu nas Muslimana. S rahmetlijom se pred džamijom u ime općine i građanstva oprostio podnačelnik grada, iza njega vođa «Sokola» a pred otvorenim mezarom direktor građanske škole te predstavnik učiteljstva i član Jadranske straže (sve inovjerci) a kao oni, učinio je to i predsjednik muslimanske omladine. Iza sahrane govorio je hafiz Sulejman ef. Užičanin, imam.

               Na žalobnoj sjednici gradskog vijeća dogovoreno je da se dženaza obavi na trošak gradske općine. Eto, to je Mehmed-agina sudbina. Pored onakvog svog imetka, sahranjen je tuđim parama! Gradsko vijeće je odlučilo da makar učini nešto za vječno sjećanje na rahmetliju. Tako je ulica koja se diže od gradskog poglavarstva put Bešlagića brda nazvana ulicom Mehmed-age Hadžimujagića.

               I šta još da kažem? Ništa, osim rahmetullahi alejhi – rahmeten vasiah!

               Umalo da zaboravim: Kažu da će na mjesto novog načelnika doći moj brat Latif-aga. Tako će se nastaviti dugogodišnje načelnikovanje nas Hadžimujagića.

               Stalno mislim na tebe. Piši».

                              *

               «Žalim, Pašo zbog hude sudbine tvojih Hadžimujagića», odgovorila je Umihana prijateljici. «Pogođena time, vjerovatno si zaboravila da mi pišeš i o drugim događajima. Ne moraju biti krupni kao što je, na primjer, smrt. Puno je sitnih zbivanja koja čine naš život i o kojima se more razmišljati. Bilo nam lijepo ili ružno, vrijeme teče. Starimo. Ja, doduše, ne osjećam da se trošim, ali osjećam da prolazim. Gledam svoj evlad: jučer mi bila u krilu, danas ašikuju. Halil mi je odslužio vojni rok i vratio se iz vojske. Izmijenio se, postao ozbiljniji. Ponaša se pomalo otuđeno. Mislila sam da je to stoga što mu otac i ja međusobno eglenišemo kao jabandžije, nu nije zato. Bit će da ga boli poniženje koje doživljava kod činovnika. Niko da ga primi u neku državnu službu. Školovan je, pošten, marljiv, ali džaba je. Osjeća da ovo nije njegova država i da ne živi u svom svijetu. Ne žali se naglas, ali mu se duša vidi u šutnji. «Da nisam begov sin, možda bih dobio namještenje», kazao je jednoč, «ili da se izjasnim Srbinom». To je taklo Ahmet-bega, oca mu, koji je na to rekao: «Usaburi se i ne gubi ponos, sine. Još smo tu! Ako belaj bude jednako rastao, više od pola svijeta će stradati prije nego što će se to desiti Muratbegovićima». Govorio je još, dugo i vatreno, mimo svog adeta. Meni se dopalo što sam ga vidjela takvog. Samo je tada ličio na živog insana. Pomislila sam: bolje je i da galami nego da šuti. Otvara se, počeo se družiti i sa komšijama bezima, bezbeli: Širbegovićima, Mujbegovićima i drugima iz naše gospodske mahale. «Ako nam mogu uzeti zemlju», slušao je riječi starog bega Mujbegovića, «ne mogu dušu i znanje». Beg je, pri tome, pošao od sebe jer mu je najstariji sin Mustafa izučio za doktora. Nisu ga prihvatili Modričani (na vlasti samo Srbi) pa je namještenje dobio u bolnici u Tuzli. «Takvih je sve više», dodavao je beg Širbegović, «i, ako Bog da, imat ćemo ih više nego hrišćani». Uvečer bezi zajedno sijele, akšamluče, ostajući u eglenu čitave sahate.

               Ja ostajem u kući, sa šćerima, mada imam išaret da one više išćile biti odvojene, lakše im primati momke pod pendžer. Da im ugodim, ostranim se, uzmem knjigu ili đerđef pa se tako zabavljam.

               Proljetos se navršilo petnaest godina od kako je preselio rahmetli Ćazim. Proučila sam mu Jasin i dala dar u džamiju. On je, primijetila si, u mojim sjećanjima stalno na prvom mjestu. Tako će i ostati. Neka. Da insan nejma uspomena, ne bi znao da je živio.

               Pišeš da si rodila i dvanaesto dijete, šćer Kevseru. Uz Seviju, Salima i Ismetu to je četvrto dijete u zadnjih sedam godina. Mašala! Neka si, jer je evlad ukras dunjaluka. Da je moj Ahmet-beg bio drukčiji, i da je htio, ja bih ih rađala sve dok bi mi Bog davao. Ne zato što uživam u rađanju, već zato što s djecom i mene ima više na dunjaluku.

               Nejmam briga koje imaš ti, ali imam višak vremena pa ne znam šta ću s njim. Đahkad, danju, zaišćilim pa izađem u vrt da naberem mohuna, patlidžana, bamje ili da povežem paradajz, oplijevim ruže... ali me prekine sluškinja koja dotrči i uzme mi posao iz ruke. «Nemoj ti to, Ahmetbegovice, raditi», rekne, «da je Bog htio da svako radi, ne bi stvarao gospodu».

               Javljaju li ti se sinovi iz vojske, Mustafa i Derviš? Jazuk je što ih uzeše u mornaricu. Tri godine biti bez njih je jako puno. Znadem kako ti je, ali pomoći će ti sabur.

               Viđaš li mi Kadićevu Hanu? Nju, u sirotinji osvajaju djeca pa ne znam kako devera. Pomozi joj đahkad, molim te. Da je bliže meni, ti to znadeš, ona se nikad ne bi napatila. Kad budem amo, donijet ću joj haljine za svu djecu, pa i hediju njoj i njenom pijanom Aliji. Bože, koliko bi joj bilo lakše da taj nesrećnik ne pije! Ko bi rekao da je bio beg?

               Brat moj, Džafer, belćim ne žali se na život, mada ima sijaset razloga da se žali. Nu, on to ne mere pošto je, kao imam, dužan podizati duh džematlija i uvjeravati kako ih Allah neće

zaboraviti, a ni sam, bezbeli, nije sasvim siguran da će tako odista biti. Mnogi insani ne žive što vole da žive, nego žive iz obaveze da žive. Nije lahko jednom begoviću, efendiji, uvesti siromašnom svijetu vazifu za vjersku obuku djece. Nemaština sve slama, pa i karakter ljudi. Iz dana u dan, iz godine u godinu sirotinje je sve više, a bogataša sve manje. Šta nas još čeka, samo Bog znade.

               Selam svima, tako i onima koji upitaju za me. Piši mi, moja Pašo, jer pero stvara jedinu nit koja nas još spaja».

                              *

               Muhidin Muho Begović provede godinu u strpljivom čekanju da mu se Magbula javi. Živio je u nadi da mu čekanje neće biti zalud. Zarađeni novac je štedio a stvari i namještaj za stan sam je pravio. Na otpadu je nalazio komade dasaka od kojih je skovao sećiju, sto, stolice i stalaže; vlastitim rukama je preuredio zidanu šupu koju mu je jeftino iznajmio jedan drug s posla. U njoj se namjeravao nastaniti. Za dekoraciju stana mu se pobrinula snaha Zubejda. Ona je otkala ponjave, sedžadu, skrojila mindere,zarove na prozore, izvezla jambeze i šare na jastucima, rasporedila stvari i sve učinila kako bi se tu moglo pristojno stanovati.

               U svojim proživljenim godinama Muho nije osjetio nikakve naslade života pa je u svakoj misli na Magbulu padao u zanos maglovite ljubavi, očekujući da će iz toga ponovo izaći ono što je s tom ženom jednom nakratko već doživio. Stao je zamišljati živo i jasno kako će se naposljetku skrasiti i ostatak godina proživjeti rahat, bez grozničavih razmišljanja o tome šta će biti sutra. Pritajenom snagom svoje volje bježao je od misli na sveopće teško stanje, na skupoću i besparicu, na gomilanje sirotinje i na napore radničkih organizacija da se izbore za bolji život. Njega se nisu ticali ni kralj ni kraljevina, ni policija ni žandari, ni bogataši ni siromasi. Nepovjerljiv prema svemu i svakome, zatvoren i šutljiv, odbojan prema vanjskom svijetu, nije, poput ostalih mještana, otišao da vidi ni čuvenu izložbu veza i tkanina tešanjskog sreza koja je sa mnogo ukusa otvorena ljetos u Tesliću i koju je posjetio čak i predsjednik vlade Petar Živković. Među najljepšim starim vezom nalazile su se čevre i peškiri što ih je izvezla njegova snaha Zubejda, na čijoj ljepoti su zastale oči visokog državnika i koje je on, na kraju, kupio i odnio u prestonicu, pa ipak Muho nije učinio ni korak da to vidi.

               Kad nije dočekao da se javi Magbula njemu, pošao je da se javi on njoj. Pred polazak u Fojnicu uzeo je novo odijelo, skrojeno po mjeri, želeći i na taj način pokazati da je željan promjene. S Magbulom se sastao kod đulistana u njenoj maloj bašči. Sad je govorio bez ustezanja, uvjeren da nije došao džaba.

               - Ja tebe ne požurujem zato što mi se nužda oženiti - rekao je na kraju - već zato što mi je stalo da budemo zajedno. Išćilim da te gledam.

               - Vjerujem - kazala je ona. - To mislim i ja. Ali, moj Muho, kod mene se ništa nije promijenilo. Bilesi je gore. Zet mi se našao među radnicima koje su, zbog kraha firme, otpustili s posla a šći povazdan hizmeti po boljim kućama ne bi li imala za hranu. Ja sam sluškinja, čuvam unuče.

               Govorila je to s izrazom tuge i duboke žalosti u očima. Bilo je očito da je patnja nadvladala njene vedre osjećaje.

               Muho je iskreno saosjećao s njom.