Sarajevski nekrologij objavljen je posthumno, a neke su porodice Aliji Nametku do smrti zamjerale napisano. Neki mu i dan-danas nisu halalili, a naš veliki pisac je 35 godina pod zemljom. Pisano u formi dnevničkih zapisa, Nekrologij predstavlja književni kolaž koji je uzburkao malograđansku sarajevsku močvaru i svojim iskričavim sarkastičnim duhom rušio zidiće šeherskog mediokritetstva. Nije Nametak napisao ništa što do tada nije bila dnevna doza trača i dio razgovorljive kulture sijela. Nije ispisao ništa što od uha do uha nije stotinu puta pretresno uz zavodljive podsmijehe zavisti i gibeta. Dodao je tome svoj književni osjećaj za anegdotalno i teatralno, možda je upravo to najviše i zaboljelo učmalu građanštinu, kada su se prepoznali kao ono što u zbilji i jesu – ljudske karikature. Zanimljivo će biti da je Nametkov Nekrologij u nekoj vrsti duhovne komunikacije s Ljetopisom Mula Mustafe Bašeskije, koji je također osjetio potrebu da pikne karakternu psihopatologiju Sarajeva.

No, mi se pitamo što bi sa Nekrologijem bilo danas? Ima li smisla razmišljati o ovovremenom nastavku? U vremenima kada je naša stvarnost svedena na žuti tisak, na tračersku pretpostavku, na laž. Koga bi uopće šokiralo takvo nešto? Možda je Nekrologij Sarajevu potrebniji nego ikada, upravo zbog nuklearne doze licemjernosti koja zagađuje prostor, možda bi trebalo ponuditi ogledalo razmaženoj čaršiji čiji je trgovački duh transcendirao u najgoru vrstu mentalnih pijačarenja, a možda je sve zajedno otišlo toliko daleko da nam pomoći nema. Uostalom, kome više status književnika išta znači, kome je književno djelo mjerilo ičega? Ko uopće čita išta osim naslova i kratkih komentara na društvenim mrežama? Kao da je nastalo poravnanje, pa je vremenska linija prerasla u ravnu crtu u kojoj nema ničega novoga. Nema više novih umjetničkih pravaca, nema više autentičnih moda, osim prežvakavanja, persiflaže i kolažiranja onoga već dosegnutoga. Hvata nas nostalgija za prošlim koje robotski imitiramo dok praznu ljušturu tijela ustoličujemo za božanstvo.

U Sarajevu se živi perverzna i izvrnuta stvarnost. Politički opisano, ako kritiziraš tzv. opoziciju (koja je ustvari istinski režim), ne samo da reagiraju predsjedništva stranaka, razni mediji na sisama ambasada i stiftunga te nezavisni analitičari nego te dočeka prezir neimenovane mase bukadžija po društvenim mrežama koje se ne etiketira botovima. Oni su navodno glas naroda. Njihovo opće nezadovoljstvo više nema definicije. Mrze nešto što više ne mogu ni opisati. Mržnja je uglavnom lična. Ne postoje činjenice, samo etikete. Možete izmisliti štagod hoćete, upakirati to i plasirati čaršiji i ona će to pohlepno proždirati. Postvrijeme jedne postčaršije.

Ima li onda ovaj svijet smisla ako činjenice više nisu argument? Politički spin i gibet preuzimaju kontrolu nad našim životima i širi se strah u svim smjerovima. Strah da je svako špijun i da se svi špijuniraju, da neka velika sila, mimo Boga Uzvišenog, upravlja našim životima. Da nam nema pomoći, da je otpor uzaludan. Prepuštanje i ravnodušnost dohakat će Bošnjacima. Osjećaj determinacije vodi u eliminaciju slobodnog duha.

Bošnjački intelektualci svake fele su najgori. Umjesto da krče i otkrivaju nove prostore, oni služe kao prostitutke, tu su tek da legitimiziraju opće etikete, navijači su bez autentičnog osjećaja za stvarnost – onu političku, onu društvenu i onu kulturnu. Ideologije nemaju, igraju na dvije-tri strane istodobno, njuškaju poput uhoda i strvinara tražeći leševe pa kreću u lov da legitimiziraju buku koju proizvode društvene mreže. Narod po provincijama koji se često iz gradskih visina omalovažava i ismijava, koje bi navodno trebali obrazovati, u pravilu je bolji od njih. A to je situacija u kojoj Bošnjaci idu ka sunovratu.

Baš kao što živimo postčinjenični svijet, naša postčaršija je razvila naviku da od brbljivih analfabeta proizvode autoritete. Građanska hrabrost je reći da je Ivana Marić jedna krajnje potkapacitirana naklapača, da je Dino Mustafić jedan boljševik koji nikada nije otišao dalje od beogradskih teatarskih predgrađa u kojima služi kao multikulturalni privjesak srpskom nacionalizmu, da je Borka Rudić jedna obična ambasadorska služavka, da je jedan Enis Bešlagić klaunovska prikaza iz lošeg hrvatskog vica... I među muslimanima se sankcionira kritika ceha koji od vjerskog autoriteta proizvodi klerikaliziranu dogmu. Ima uleme koja također od ambasada prima mišljenja, koja mimo Knjige ide tako daleko da joj je sve poravno – i spol i rod. Zanimljivo, ne boje se prozivke na Sudnjem danu, a boje se prozivke stranih centara.

Svaki sarajevski kartel (kružok) ima predvodnika, na razini je sljedbe koja na čelu ima svog kumira. I zato je smiješno kada čujemo Bošnje da viču da nama hitno treba lider, ne shvatajući da lidera proizvodi smislena i organizirana zajednica, a ne navijačka buka raznih sljedbi po društvenim mrežama. Oni koji su u politici izbrisali granicu između onoga što proizvodi medijski mainstream i margina na društvenim mrežama ovih dana se tužakaju da im se napada porodica. Ono što su sami proizveli vraća im se kao bumerang, ali i dalje insistiraju da su žrtve, da su progonjeni. Kakav apsurd, kakvo licemjerje, moguće tek u postčinjeničnom vremenu jedne postčaršije.

Time je džematska poštapalica doći će vrijeme u raznim apokaliptičnim nastavcima opisa budućnosti već stigla u došlo je vrijeme. Ko kaže da već sunce nije izašlo na Zapadu, kako je u ovom broju Stava hipotetički upitao hadži hafiz Mehmed Karahodžić? U koje to blještavilo materijalizma gledamo, u kojem smjeru? Šta su nam uzori dok pljujemo po svojoj vlastitosti i međusobno se glođemo? Predznake kraja vremena tražimo u doslovnim opisima. Doista je naša razumijevanje prenesenog značenja ništavno. Alija Nametak je puno izravniji, citirajući hafiza Hasana Senaju, efendiju Hadžijahića i njegove zaključke o pokajanju s jednog vaza: “Allah dželešanuhu prima tobu i kad insanu duša dovde dođe (pokazao je rukom grlo). Ali jebo sam mu mater ko je dotle čeko.”

Kao što rekosmo, vrijeme se poravnalo, ni o čaršiji više ne možemo reći ono što već neko prije nas nije primijetio i opisao. Jedina razlika je u tome da se njeni “nekrolozi” više ne skrivaju, niti ih ima smisla podrediti književnosti. Postčaršija je javno postala ono što je nekada tako brižljivo skrivala – karikatura.