Bio jednom jedan naš diplomata u Austriji i nosio je samo traht, austrijsku tradicionalnu nošnju, onu s tregerima koju smo gledali u reklamama za tirolsku kobasu i alpsko pivo. Ne znamo šta je mislio time dobiti, ako je ta iskompleksirana karikatura s bošnjačkim imenom uopće išta mislila. Da ste ga pitali, vjerovatno bi rekao nešto kao „kada si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin“.
I sarajevska čaršija ima svoje adete pa, ako iz njih izađete, prijeti vam opasnost da vas se trajno ekskomunicira ili da vas meze jezicima, da vam život postane niz tračeva i ograja. Ali Sarajevo nije nikada podrazumijevalo da neki došljo na glavu postavi fes i navuče čakšire. Da se pojavi neki austrijski diplomata obučen kao da je krenuo na probu KUD „Baščaršija“, imala bi čaršija komentar za njega: „Đe si, glumac!“ Ili bi ga prozvali „Karananom“, a to je bila jedna čaršijska luda, među mnogim drugim koje pamti urbana legenda grada, koja se šezdesetih godina preko svake mjere kitila značkama i ordenjem pa je i dobio odgovarajuće ime. No, Austrijance ne zanima kultura niskokvalificiranih urođenika, ali im je palo na pamet da u Sarajevu organiziraju „Austrijski bal“, da malo prospu bisera svoje uzvišene bečke atmosfere po Vijećnici, da ta Pepeljuga od sirotih i neukih Bošnja osjeti barem na jedan dan u godini kako je to biti dio Evrope.
Ipak, ima jedna diplomatska pojava koja još uvijek nije obukla fes i čakšire, ali zato u kaubojskim čizmama obilazi Bosnu i Hercegovinu te se nešto mnogo oduševljava njenom prirodom i historijom te snima instruktivna videa, narodu na uvid. Američki ambasador Michael J. Murphy, onaj koji je glavni protagonist nametanja Čovićeve i trojkine vlade, pisac iz sjene rekli bismo. Inače ga možemo vidjeti u trapericama i sportskoj jakni s fotoaparatom u ruci kako odaje dojam zainteresiranog turiste širom Bosne, ali ovih dana odlučio se na salonsku varijantu te je objavio video u pozi iz klasicističke slike Thomasa Jeffersona nakon potpisivanja Deklaracije o nezavisnosti.
Naime, uvaženom ambasadoru bilo je izuzetno zadovoljstvo poželjeti građanima Bosne i Hercegovine dobrodošlicu u njegov dom i podijeliti priču koja stoji iza umjetničkih djela u njegovoj sarajevskoj rezidenciji. Izložba, koju su vidjeli samo izabrani lokalni probranici, prema riječima ambasadora govori o historiji njegovog rodnog grada Albanyja, u državi New York, gdje su se nastanili njegovi preci. Sjedi ambasador galantno prekriženih nogu, raznježen poput profesora historije na ženskom koledžu, na komodi mu boca uz čaša vina, uz nogu mu pas Nikki, kojega su on i žena, kako kaže, spasili s ulica Bocvane (važan detalj koji treba predstaviti njegovu udomiteljsku humanu prirodu), a iz nogavica proviruju kaubojske čizme, što je također jedan bitan detalj jer sugerira njegovu znatiželjnu prirodu kakvu su u prsima nosili pioniri Divljeg zapada dok su derali kožu bizonima i Indijance učili civilizacijskim manirima.
Ambasador nam sugerira da je priča njegovog rodnog Albanya ustvari poput one bosanskohercegovačke. Ustvari je to uvertira za ono što nam ambasador želi poručiti u nastavku; da baš kao i u njegovoj zemlji, „gdje se može biti i Njujorčanin i Nijemac i Amerikanac, i u Bosni i Hercegovini se može biti i Bosanac i Bošnjak, Evropljanin i Bosanac, i Srbin i Hrvat i Bosanac i Hercegovac“, odnosno to je „priča o raznolikosti i multikulturalizmu i zajedničkom identitetu“. Nakitio se Murphy s toliko nacionalnih ordenja da je umah postao Karanana. Doduše, vrlo pristojno se ispričao ako ono što govori zvuči naivno. Baš tako zvuči. Jer, ako postoji zajednička kultura, nama je nejasno kako je moguće da je srpska i hrvatska paravojska tokom rata jako dobro znala šta treba rušiti i paliti.
Nisu bombardirali Široki Brijeg, gađali su preciznom ubojitošću Stari most, bez greške su prepoznavali džamije i turbeta koje treba sravniti sa zemljom, a u logore i masovne grobnice su bez ikakve dileme slali isključivo Bošnjake muslimane, bez obzira na to što su neki vikali da su braća Jugoslaveni. Dakle, ne postoji zajednička kultura, ali postoji kultura naroda u Bosni i Hercegovini. Trebao bi to znati Murphy kad ga već toliko zanima historija Bosna i Hercegovine. Baš kao što bi trebao znati da su integralno bosanstvo neuspješno pokušavali nametnuti Austrougari, a isto tako su propali i pokušaji nametanja integralnog jugoslavenstva i hrvatstva i srpstva. Još gore od toga jeste da Murphy to vjerovatno i zna, ali za razliku od Hrvata i Srba, koji su potpuno imuni na ublehe tzv. bosanske nacije, među Bošnjacima redovno nailazi na sugovornike koji ga mole da ih oslobodi nacionalnih torova, da ih iz ropstva odvede u obećanu zemlju koju u Mostaru već gradi izraelski agitator i propagandist Amir Gross Kabiri.
Zna još nešto Michael J. Murphy, a prešutio je to u svome videu. Njegov rodni Albany, prije nego su ga naselili njegov pradedo i čukundedo, bio je domovina Mohikanaca koji su taj kraj zvali Pempotowwuthut-Muhhcanneuw ili „ognjište nacije Mohikanaca“. O tom periodu historije snimljen je i jedan od ponajboljih holivudskih filmova „Posljednji Mohikanac“ prema romanu Jamesa Fenimorea Coopera. Mnogi su zasuzili kada je posljednji od drevne mohikanske nacije pao u bezdan – imena Uncas od babe Chingachgooka. I to nam je američka Karanana iz sarajevske rezidencije mislila prešutjeti. Vjerovatno da ne bismo povlačili vrlo nezgodne paralele o Indijancima s fesom i čakširima. Đe si, glumac, prepoznali smo te. Posljednji Bosanac iz Albanyja, niđe veze. Karanana.
