Dragan Čović ne želi nikakvu ravnopravnost jer je u konačnici Hrvati već imaju, i to preko svake mjere unutar kadrovske horizontalne i vertikalne strukture vlasti FBiH, osim u slučaju izbora člana Predsjedništva BiH. Dragan Čović želi, a to je jasno rekao u svojem intervjuu za Večernji list od 14. aprila, da „Hrvati budu predvodnici svih procesa, od EU do NATO-a“.

Dakle, kada ne bismo ulazili u historijat iznimno kompliciranih međunacionalnih i međustranačkih odnosa u BiH, ova njegova tvrdnja dovoljna je da se shvati sva suština političke agresije koju provodi uz pomoć lobističkih krugova u Zagrebu te Američke ambasade u Bosni i Hercegovini, naravno i uz novootkrivene bošnjačke pudlice iz sarajevske trojke. Čović je u svome intervjuu otkrio i to da je Izetbegovićevo nepotpisivanje Izbornog zakona u Neumu bila „crvena linija“ za njihove partnere iz međunarodne zajednice.

Zapravo je to jedno obećanje i amanet koji bosanski Hrvati imaju od ksenofobnog i islamofobnog Zapada još od Vašingtonskog sporazuma, po kojem bi oni trebali biti neki suspenzor i amortizer za mogućnost da Bošnjaci žele neku „muslimansku državu“. Hrvati bi, a to je ono iz čega Čović crpi svoje uvjerenje da je sve na njegovoj strani, trebali biti neki civilizacijski kontrolor i garant da se predrasuda o nekom divljem muslimanskom urođeničkom plemenu usred Evrope ne bi pretvorila u terorističku organizaciju koja krči put od „Teherana do Neuma“. I ne samo to, nego bi najorganiziranija koruptivna i nepotistička politička agencija, kojoj je na čelu trebala biti membrana za korupciju i paradržavno i paraobavještajno podzemlje koje navodno tvori SDA. Zato je u Zagrebu, među ostalim, u stanovitom strateškom centru za montažu afera trebalo organizirati respiratorne infekcije u kojima će biti kompromitirano liderstvo najveće bosanskohercegovačke stranke.

Čović uživa u svojoj ambasaduri kršćanskog zaštitnika ovog dijela Evrope, pa u toj opijenosti svojom ulogom bavi se i denunciranjima poput onoga da bošnjačka politika Schmidta naziva „nacistom“. Nije poznato da je to rekao ijedan bošnjački političar, ali jeste Čovićev partner Milorad Dodik, koji je Schmidtu javno brojao nacističke korijene u trećem korijenu. Zamjerke koje su upućene Schmidtu tiču se njegove očite naklonjenosti HDZ-u te političkom pogodovanju uz pomoć Američke ambasade, koja je ponudila slatkiše gladnim političkim dječarcima iz trojke. I ne samo to, autentična bošnjačka politika nikada nije poput Dodika preispitivala suštinu uloge visokog predstavnika niti opravdanost njegove pozicije, a kamoli ga tjerala iz Bosne i Hercegovine.

Zaista su nametane nevjerovatne teze, ali bez obzira na to što se Čovićev nastup čini krajnje samouvjeren i s uvjerenjem da će se sve dogoditi kako on kaže i kako on nalaže, nije baš tako.

Demantiraju ga ponajviše njegovi medijski sahanlizi koji u bobu ponavljaju njegove riječi, kao kiborzi ili kakvi borgovi, ali odmah zatim otkrivaju jednu novu razinu panike i straha. Vrlo su zabrinuti za vlastitu sudbinu, moguće Schmidtove odluke, muče ih reakcije bošnjačke javnosti, parlamentarne većine, počeli su se osvrtati oko sebe i zapitkivati može li nakon političke agresije ovakvog obima dijalog i suživot za koji se toliko lažno zalažu ikada biti isti. Strah je opravdan jer odgovor je – teško, iznimno teško! Bošnjake ne mogu pobiti, ne mogu ih iseliti jer na kraju Bošnjaci i nemaju kuda, nemaju rezervne domovine. A tu domovinu ne vide kao bošnjačku državicu u FBiH, kako tvrdi Čović, nego na čitavom njenom teritoriju. Politička agresija koju provodi HDZ opravdano budi strah kod istih tih HDZ-ovaca upravo zato jer se temelji na posvemašnjoj iracionalnosti. Istoj onoj iracionalnosti koja ih je navodila da tokom devedesetih osnivaju konclogore i vrše etnička čišćenja. Zamjena teza o navodnoj nemogućnosti da se s Bošnjacima pod vodstvom SDA uspostavi dijalog dio je te iste iracionalnosti u kojoj se otkriva da Hrvati pod HDZ-om ustvari ne žele dijalog s Bošnjacima. Barem ne onakvima kakvi oni u suštini jesu, posebno kada je riječ o njihovom muslimanskom identitetu. Oni žele Bošnjake iz trojke koji većinom od sebe odriču bošnjaštvo, a dobar dio njihovog liderstva tvrdi da su Bosanci. Oni žele one tetkice Bošnjake koji u paradama ponosa obučeni u dugine boje zvižde na ezan, žele da se smiju glupavosti bošnjačkog naroda u svim bojama, a onda da mu budu predvodnici svih procesa, da ih politički razvlaste, da njima vladaju. E, to ne može ići! Jednostavno nije realno, nije dugoročno održivo.

HDZ-ovcima se tresu gaće kada vide na mostarskim ulicama dugu iftarsku sofru, jer u njoj vide muslimansku prijetnju, ne vide jedno miroljubivo okupljanje vjerničke populacije zajednice muslimana koja se počastila nakon što je postila u ime Onoga Koji je Bog i Bošnjaka i Hrvata i Srba i Jevreja, ali i ostalih koji ga možda i ne priznaju. HDZ-ovci zbog svoje iracionalnosti ne shvataju kakvo je raspoloženje među Bošnjacima, da su na rubu sabura, da je upravo ta SDA kojoj pripisuju mrzilačke narative jedina granica koja ih dijeli od toga da Bošnjaci postanu iracionalni i da počnu generalizirati čitav hrvatski narod s politikom koju misli provoditi Dragan Čović. Hrvatski lider ispred HDZ-a i HNS-a možda može dobiti ovu bitku, ali rat ne može. Bošnjačka iracionalnost bi se sastojala upravo od toga da odnose s Hrvatima počnu promatrati kao rat, što bi, smatramo, bilo trajno narušavanje odnosa. Međunarodne okolnosti će se promijeniti, političke karte će se promijeniti, a šta će biti s Hrvatima u narednim bitkama, neka o tome misli Dragan Čović. Zašto bi o tome razmišljao bilo koji bošnjački političar koji osjeća da je najgrublje napadnut agresijom Čovićeve stranke?

Tresu im se gaće i to s pravom jer nikada nisu težili istinskom dijalogu, jer nisu upoznali Bošnjake. Neobičan je to narod. Izmiče logici. Tokom ramazana se susprezao, ali primijetili smo jednu stvar koju ne mogu znati hrvatski stratezi agresije. Duboko ukorijenjena bošnjačka tradicija okupljala je patriote oko iftara. Ni oni sami nisu znali koja ih sila za opstankom okuplja, ali ih okuplja. Mrsili su se i hrabrili jedni druge, gledali se posred čehra u kojima su prepoznavali isti nacionalni i vjerski biljeg. Nešto su skontali, bolje nego ikada, nešto oko Allahova bajramskog užeta, nešto što nemusliman ne može znati. A Čović neka se veseli, uvidjet će kad-tad da mu je uzalud.