Kada je Njemačka u Drugom svjetskom ratu okupirala Poljsku, prvo što je opljačkala bila je banka biljnih gena, ne zato što su Nijemci fanatici nego zato što je to ogroman resurs, kaže nam doc. dr. Jasmin Grahić, voditelj banke biljnih gena koja djeluje u okviru Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta u Sarajevu pod nazivom Centar za biljne i genetske resurse.
Centar je smješten u zgradi u Butmiru, oko koje se prostire ogledni poligon od sedam hektara zemljišta. Tu su, također, smještene i tri laboratorije koje koristi Poljoprivredno-prehrambeni fakultet Sarajevo.
Pokazujući nam laboratoriju, Grahić objašnjava da Centar za biljne i genetske resurse prikuplja sjemena autohtonih kultura te ih analizira u laboratoriji, što podrazumijeva analizu kulture, analizu tkiva, prisustva virusa itd.
Banka gena pokrenuta je u okviru “Seednet” projekta prije petnaestak godina, gdje se nastojalo prikupiti sjeme svega – od ratarskih, krmnih, povrtlarskih kultura, pa i voćarskih kultura. Riječ je o sjemenima koja se već dugo godina, decenijama, uzgajaju na našem teritoriju.
“Pokušali smo dobiti pasoške podatke u smislu ko je prvi proizvodio, da li poznaje odakle je došlo sjeme, kako su ga regenerisali, je li potencijalno došlo do križanja, šta se općenito dešavalo, kako se proizvodi, ko proizvodi, kako se koristi itd. Prikupljanje sjemena trajalo je desetak godina i u tom je periodu skupljeno više od hiljadu primki (uzoraka) koji su pohranjeni u banku. Nakon ispitivanja i analiza, praćenja protokola uspostavljenih na globalnom nivou, ustanovljeno je da ih 550 možemo pohraniti ovdje, za njih smo imali dovoljne količine sjemena, sve podatke o njima. Trenutno, dakle, imamo 550 uzoraka koje možemo nazvati lokalnim, a uglavnom se odnose na ratarske kulture, odnosno na sve što se proizvodi iz sjemena. Od tih 550 lokalnih, pitanje je šta su autohtone, to postepeno
dokazujemo. Uradili smo to s heljdom i ustanovili da imamo dvije primke autohtone heljde. Radimo i na grahu, dosad smo ustanovili da imamo petnaestak autohtonih sorti”, kaže Grahić.
S obzirom na to da se pojam autohtonog često pogrešno razumije i interpretira, Grahić nam objašnjava šta se u pogledu biljnog sjemenskog materijala smatra autohtonim. Kako on kaže, morale su se desiti određene genetičke razlike, koje su se najvjerovatnije dogodile zbog prilagođavanja tog materijala uvjetima koji vladaju na području Bosne i Hercegovine. Morali su se, najbanalnije rečeno, proizvoditi proteini koji se do tada nisu proizvodili, osnova je relativno postojala, i desile su se eventualno određene prirodne mutacije koje su uzrokovale da taj materijal sad bude genetički različit od svog prvobitnog oblika. Promijenjeno, genetički prilagođeno našim uvjetima, predstavlja autohtonost.
“U suštini, sve što se proizvodi kod nas više od dvadeset, trideset ili četrdeset godina jeste autohtono po našem shvatanju te riječi, ali dok se genetički ne dokaže da je autohtono, ono nije autohtono”, objašnjava Grahić.
POHRANJIVANJE SJEMENA U INOSTRANSTVU
Pokazuje nam kolekciju sjemena koja se čuvaju u hladnjacima na temperaturi od plus četiri stepena kako bi očuvala klijavost. Ističe da je ovo što pokazuje aktivna kolekcija, odnosno, to je materijal na kojem stručnjaci s Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta rade svake godine.
“Dok je sjeme u aktivnoj kolekciji, mi ga iščišćavamo genetički i držimo klijavost, kad uspijemo skupiti dovoljnu količinu sjemena, kada ga obradimo, najčešće na molekularnim markerima, onda to obično šaljemo negdje na čuvanje. Imamo saradnju s Albanijom, Makedonijom i Srbijom. Sada smo konačno dobili jedan projekt, valjda je prepoznata važnost banke gena zbog ove globalne krize koja vlada, koji će za rezultat imati pohranjivanje naših sjemena u Savarbaldu. To je najveća i najbolja globalna kolekcija sjemenskog materijala koja postoji na svijetu”, kaže Grahić.
Da bi se iskoristio potencijal gen-banke, dodaje Jasmin, potrebno je mnogo novca, vremena i ljudi. Nažalost, fakultet nema dovoljno novca, a kada nema novca, nema ni ljudi. Ali ako se ovaj prikupljeni i dokazano autohtoni materijal želi iskoristiti, onda od njega treba napraviti neke nove sorte.
“Počelo se i to kod nas raditi, hvala Bogu. Uključeni smo u projekt stvaranja novih linija graha lokalnih i dokazano autohtonih sorti kako bismo napravili neku novu sortu graha otpornu na sušu koja će davati kvalitetan prinos za naše proizvođače. To je prvi pokušaj u posljednjih pedeset godina da se radi na sjemenarstvu na području Federacije BiH. Postoje planovi i za druge kulture, ali ograničeni smo resursima – i finansijskim i ljudskim. Dosta se radi na voću, napravljene su kolekcije autohtonih voćaka, radilo se mnogo u smislu identifikacije gena koji će doprinijeti obogaćivanju arome određenih proizvoda, ali da se s ratarskim kulturama radi nešto veće, do sada toga nije bilo. Ali, evo, napravljen je prvi korak”, objašnjava Grahić.
Tokom proteklih godina, dok se sjeme potencijalno autohtonih sorti biljaka prikupljalo, obavljeno je na stotine kolekcijskih misija. Gdje god je neko prijavio da posjeduje neki kultivar, slali su ljude da to provjere i prikupe. Na svim ovim kulturama urađena je makar jedna regeneracija kako bi sjeme očuvalo klijavost. Svake druge, treće ili četvrte godine sjeme se zasadi, u zavisnosti od sjemena i od toga koliko ono može održati klijavost.
Jasmin i nekolicina entuzijasta s Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta uglavnom rade sve, od sijanja sjemena, takozvane regeneracije, pa do genetičkih istraživanja i analiza jer, kako smo ranije konstatirali, fali novca, a samim tim i ljudi.
Iako gen-banka nije mnogima interesantna, jer nema novca da se brzo zaradi, u njoj se krije ogroman potencijal, a to podrazumijeva korištenje genetskog materijala za dobijanje nekih novih sorti koje daju bolje rezultate.
Ulazeći u drugu prostoriju, Jasmin Grahić nam pokazuje laboratoriju za molekularne analize u kojoj se, između ostalog, može utvrditi koji od tih kultivara uopće posjeduju mogućnost za kreiranje neke nove sorte, odnosno koji su geni zaduženi za kreiranje specifične arome kako bi mogli biti izolirani i kasnije korišteni za kreiranje nove sorte. To je poenta.
Smisao ovog posla jeste, objašnjava Grahić, donijeti sjeme, ispitati ga genetički, raditi poljske oglede, raditi inducirane mutacije da vidimo kakve opcije postoje i onda to koristiti za obogaćivanje prehrambenih proizvoda. A ako se ustanovi da se neki gen može izolirati i koristiti za kreiranje neke nove heljde, jabuke ili graha, to je onda nešto tipično naše.
PROBLEMI SA ZAKONOM
U laboratoriji za molekularnu genetiku, objašnjava Grahić, izoliraju DNK i rade razne analize, ispituju da vide ima li duplikata ili nema, jer možemo isto sjeme naći u šest različitih dijelova Bosne i Hercegovine. Prvo se otklone sumnje oko duplikata, a kada se ustanovi da nije duplikat, onda se analizira po čemu je interesantan, uspoređuje se s drugim sortama i sjemenima u bazama podataka. Kada se ustanovi genetska osnova, ide se korak dalje, traže se bolesti koje prate tu proizvodnju, konkretno varijante virusa koji su karakteristične samo za određeno podneblje. Primjera radi, zbog čega je naša šljiva požegača stradala, koji je to virus napao i da li je ta varijanta virusa potencijalno drugačija od onog virusa šarke, koju su ustanovili u Mađarskoj, odakle vodi porijeklo požegača.