Društvo | 17.03.2022.

Čuvari sjemena autohtonih kultura

Banka biljnih gena: Blago koje je bez znanja bezvrijedno

“U suštini, sve što se proizvodi kod nas više od dvadeset, trideset ili četrdeset godina jeste autohtono po našem shvatanju te riječi, ali dok se genetički ne dokaže da je autohtono, ono nije autohtono”, objašnjava Grahić.

Piše: Jakub SALKIĆ

Kada je Njemačka u Drugom svjetskom ratu okupirala Poljsku, prvo što je opljačkala bila je banka biljnih gena, ne zato što su Nijemci fanatici nego zato što je to ogroman resurs, kaže nam doc. dr. Jasmin Grahić, voditelj banke biljnih gena koja djeluje u okviru Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta u Sarajevu pod nazivom Centar za biljne i genetske resurse.

Centar je smješten u zgradi u Butmiru, oko koje se prostire ogledni poligon od sedam hektara zemljišta. Tu su, također, smještene i tri laboratorije koje koristi Poljoprivredno-prehrambeni fakultet Sarajevo.

Pokazujući nam laboratoriju, Grahić objašnjava da Centar za biljne i genetske resurse prikuplja sjemena autohtonih kultura te ih analizira u laboratoriji, što podrazumijeva analizu kulture, analizu tkiva, prisustva virusa itd.

Banka gena pokrenuta je u okviru “Seednet” projekta prije petnaestak godina, gdje se nastojalo prikupiti sjeme svega – od ratarskih, krmnih, povrtlarskih kultura, pa i voćarskih kultura. Riječ je o sjemenima koja se već dugo godina, decenijama, uzgajaju na našem teritoriju.

“Pokušali smo dobiti pasoške podatke u smislu ko je prvi proizvodio, da li poznaje odakle je došlo sjeme, kako su ga regenerisali, je li potencijalno došlo do križanja, šta se općenito dešavalo, kako se proizvodi, ko proizvodi, kako se koristi itd. Prikupljanje sjemena trajalo je desetak godina i u tom je periodu skupljeno više od hiljadu primki (uzoraka) koji su pohranjeni u banku. Nakon ispitivanja i analiza, praćenja protokola uspostavljenih na globalnom nivou, ustanovljeno je da ih 550 možemo pohraniti ovdje, za njih smo imali dovoljne količine sjemena, sve podatke o njima. Trenutno, dakle, imamo 550 uzoraka koje možemo nazvati lokalnim, a uglavnom se odnose na ratarske kulture, odnosno na sve što se proizvodi iz sjemena. Od tih 550 lokalnih, pitanje je šta su autohtone, to postepeno

dokazujemo. Uradili smo to s heljdom i ustanovili da imamo dvije primke autohtone heljde. Radimo i na grahu, dosad smo ustanovili da imamo petnaestak autohtonih sorti”, kaže Grahić.

S obzirom na to da se pojam autohtonog često pogrešno razumije i interpretira, Grahić nam objašnjava šta se u pogledu biljnog sjemenskog materijala smatra autohtonim. Kako on kaže, morale su se desiti određene genetičke razlike, koje su se najvjerovatnije dogodile zbog prilagođavanja tog materijala uvjetima koji vladaju na području Bosne i Hercegovine. Morali su se, najbanalnije rečeno, proizvoditi proteini koji se do tada nisu proizvodili, osnova je relativno postojala, i desile su se eventualno određene prirodne mutacije koje su uzrokovale da taj materijal sad bude genetički različit od svog prvobitnog oblika. Promijenjeno, genetički prilagođeno našim uvjetima, predstavlja autohtonost.

“U suštini, sve što se proizvodi kod nas više od dvadeset, trideset ili četrdeset godina jeste autohtono po našem shvatanju te riječi, ali dok se genetički ne dokaže da je autohtono, ono nije autohtono”, objašnjava Grahić.

POHRANJIVANJE SJEMENA U INOSTRANSTVU

Pokazuje nam kolekciju sjemena koja se čuvaju u hladnjacima na temperaturi od plus četiri stepena kako bi očuvala klijavost. Ističe da je ovo što pokazuje aktivna kolekcija, odnosno, to je materijal na kojem stručnjaci s Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta rade svake godine.

“Dok je sjeme u aktivnoj kolekciji, mi ga iščišćavamo genetički i držimo klijavost, kad uspijemo skupiti dovoljnu količinu sjemena, kada ga obradimo, najčešće na molekularnim markerima, onda to obično šaljemo negdje na čuvanje. Imamo saradnju s Albanijom, Makedonijom i Srbijom. Sada smo konačno dobili jedan projekt, valjda je prepoznata važnost banke gena zbog ove globalne krize koja vlada, koji će za rezultat imati pohranjivanje naših sjemena u Savarbaldu. To je najveća i najbolja globalna kolekcija sjemenskog materijala koja postoji na svijetu”, kaže Grahić.

Da bi se iskoristio potencijal gen-banke, dodaje Jasmin, potrebno je mnogo novca, vremena i ljudi. Nažalost, fakultet nema dovoljno novca, a kada nema novca, nema ni ljudi. Ali ako se ovaj prikupljeni i dokazano autohtoni materijal želi iskoristiti, onda od njega treba napraviti neke nove sorte.

“Počelo se i to kod nas raditi, hvala Bogu. Uključeni smo u projekt stvaranja novih linija graha lokalnih i dokazano autohtonih sorti kako bismo napravili neku novu sortu graha otpornu na sušu koja će davati kvalitetan prinos za naše proizvođače. To je prvi pokušaj u posljednjih pedeset godina da se radi na sjemenarstvu na području Federacije BiH. Postoje planovi i za druge kulture, ali ograničeni smo resursima – i finansijskim i ljudskim. Dosta se radi na voću, napravljene su kolekcije autohtonih voćaka, radilo se mnogo u smislu identifikacije gena koji će doprinijeti obogaćivanju arome određenih proizvoda, ali da se s ratarskim kulturama radi nešto veće, do sada toga nije bilo. Ali, evo, napravljen je prvi korak”, objašnjava Grahić.

Tokom proteklih godina, dok se sjeme potencijalno autohtonih sorti biljaka prikupljalo, obavljeno je na stotine kolekcijskih misija. Gdje god je neko prijavio da posjeduje neki kultivar, slali su ljude da to provjere i prikupe. Na svim ovim kulturama urađena je makar jedna regeneracija kako bi sjeme očuvalo klijavost. Svake druge, treće ili četvrte godine sjeme se zasadi, u zavisnosti od sjemena i od toga koliko ono može održati klijavost.

Jasmin i nekolicina entuzijasta s Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta uglavnom rade sve, od sijanja sjemena, takozvane regeneracije, pa do genetičkih istraživanja i analiza jer, kako smo ranije konstatirali, fali novca, a samim tim i ljudi.

Iako gen-banka nije mnogima interesantna, jer nema novca da se brzo zaradi, u njoj se krije ogroman potencijal, a to podrazumijeva korištenje genetskog materijala za dobijanje nekih novih sorti koje daju bolje rezultate.

Ulazeći u drugu prostoriju, Jasmin Grahić nam pokazuje laboratoriju za molekularne analize u kojoj se, između ostalog, može utvrditi koji od tih kultivara uopće posjeduju mogućnost za kreiranje neke nove sorte, odnosno koji su geni zaduženi za kreiranje specifične arome kako bi mogli biti izolirani i kasnije korišteni za kreiranje nove sorte. To je poenta.

Smisao ovog posla jeste, objašnjava Grahić, donijeti sjeme, ispitati ga genetički, raditi poljske oglede, raditi inducirane mutacije da vidimo kakve opcije postoje i onda to koristiti za obogaćivanje prehrambenih proizvoda. A ako se ustanovi da se neki gen može izolirati i koristiti za kreiranje neke nove heljde, jabuke ili graha, to je onda nešto tipično naše.

PROBLEMI SA ZAKONOM

U laboratoriji za molekularnu genetiku, objašnjava Grahić, izoliraju DNK i rade razne analize, ispituju da vide ima li duplikata ili nema, jer možemo isto sjeme naći u šest različitih dijelova Bosne i Hercegovine. Prvo se otklone sumnje oko duplikata, a kada se ustanovi da nije duplikat, onda se analizira po čemu je interesantan, uspoređuje se s drugim sortama i sjemenima u bazama podataka. Kada se ustanovi genetska osnova, ide se korak dalje, traže se bolesti koje prate tu proizvodnju, konkretno varijante virusa koji su karakteristične samo za određeno podneblje. Primjera radi, zbog čega je naša šljiva požegača stradala, koji je to virus napao i da li je ta varijanta virusa potencijalno drugačija od onog virusa šarke, koju su ustanovili u Mađarskoj, odakle vodi porijeklo požegača.

“Kolegica koja je doktorirala na toj temi otkrila je jedan fragment virusa koji je samo napadao naše šljive”, kaže Grahić.

Da bismo napravili nešto ozbiljno u poljoprivrednoj proizvodnji, ističe Grahić, moramo koristiti sorte i hibride za 21. stoljeće, a ne one iz 1956. godine i, naravno, moramo imati profesionalne poljoprivrednike. Kod nas svako misli da je profesionalni poljoprivrednik, a na tri duluma zasadio sve od voća do svih vrsta povrća.

“Ili sadi jedan dulum jagode i budi u tome maksimalno profesionalan ili nemoj nikako, nemoj biti amater. U periodu korone u Federaciji BiH prijavljeno je 6.500 poljoprivrednih proizvođača, od tih 6.500 da mi je naći njih 100 da su profesionalci. To je najveći problem”, kaže on.

Istina, imamo i neuređen zakon, recimo, registrirani poljoprivrednik želi da uzme sjeme paradajza koje je pohranjeno u gen-banci da ga regenerira, zasadi i dobije sjeme, a ne može registrirati sjeme jer zakon to ne prepoznaje.

“Nisam od onih koji kaže da politika ne valja, sve što se pozitivno desilo sa zakonom u poljoprivredi poteklo je od ljudi koji nisu imali veze sa zakonom i politikom, napravili su iskorak i onda su svi prepoznali tu priču i mogućnost da se zarade pare, a u gen-banci nisu pare, odnosno, još nije prepoznata kao nešto što može donijeti pare”, govori Grahić.

Kao i svaka druga banka, i gen-banka u svojim “sefovima” krije vrijedno blago koje se ne može vidjeti golim okom bez mikroskopa niti uzeti bez znanja. Grahić objašnjava kako se to blago može iskoristiti, odnosno kako se gen-banka može komercijalizirati.

“Gen-banka može se komercijalizirati tako što će se uraditi tipizacija materijala koji je u njoj, a to podrazumijeva morfološku tipizaciju, genetsku tipizaciju i poljska ispitivanja, da se ustanove geni ili setovi gena zaduženih za određenu karakteristiku i kreiraju linije. To nije finalni proizvod, finalni kultivar, nego linija koja u sebi sadrži gene otpornosti, recimo, na sušu, i tako nešto se prodaje. To može kupiti neki oplemenjivački program, neki proizvođač sjemena, da iskoristi to što ima. Nauka je uznapredovala u tolikoj mjeri da se može tačno odrediti gdje je neki gen i zašto je on zadužen, a ako se već može naći gen ili set gena zadužen za nešto, on se može i prenijeti, klasičnim oplemenjivačkim metodama ili GMO varijantama. To nešto što je kvalitetno može se prenijeti u neku novu sortu. To je potencijal koji se krije ovdje. S početka 20. stoljeća sve što je bilo kvalitetno od jabuka i krušaka preneseno je u Ameriku. Zauzvrat smo dobili njihove sorte. Ljudi su se trudili da uzmu genetički materijal i da imaju kvalitetnu bazu za kreiranje novih sorti. To je poenta. Pojavljuje se sada usko grlo u nekim zemljama jer nema materijala za križanje, za poboljšanje. Mi još imamo resursa koje nismo ni ispitali, koje su vjerovatno neki drugi djelimično ispitali”, kaže Grahić.

Nažalost, kod nas nedostaju i ozbiljni oplemenjivački programi, sjemenarske kuće koje bi proizvodile sjemenski materijal. Posljednja sorta koja je kod nas kreirana bili su jedan kupus šezdesetih godina i nekoliko grahorica. Ovo u RS-u što se radi, taj “banjalučki kukuruz”, objašnjava Grahić, jeste u saradnji s jednim institutom u Srbiji koji koristi genetički materijal gen-banke bivše Jugoslavije, koja je sada u Srbiji, pa je tu i genetički materijal iz Bosne i Hercegovine. Sada se taj materijal koristi za kreiranje hibrida kukuruza i suncokreta.

“Da li to sadrži genetski materijal iz Bosne i Hercegovine, ne znamo dok ne ispitamo i dokažemo. Ranije smo dokazali da čačanske selekcije šljive baš i nemaju veze s navedenim roditeljskim linijama, odnosno da nemaju veze sa šljivom požegačom, od koje su tvrdili da je nastala čačanska šljiva, pa su se naljutili na nas”, kaže Grahić.

U svakom slučaju, sama činjenica da je gen-banka zaživjela, da je prikupljeno mnogo biljnog genetskog materijala koji se svakodnevno ispituje i da se dokazuju autohtone sorte veliki je korak naprijed. I to je tek prvi korak.

 

Senzori za plastenike

U sklopu Oglednog poligona Butmir Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta Sarajevo djeluje i Laboratorija za poljoprivredne mašine.

Asistent na predmetu Poljoprivredna mehanizacija Zuhdija Omerović objašnjava nam da je laboratorija licencirana za ispitivanje mašina za apliciranje fitofarmaceutskih sredstava, prskalica i atomizera, dakle, ovlaštena je laboratorija Federacije BiH za testiranje i izdavanje certifikata o tehničkoj ispravnosti mašina, što je farmerima korisno ako rade izvoz.

“Imamo dosta mašina koje služe kao nastavna učila za naše studente, imamo gotovo sve poljoprivredne mašine, obučavamo i traktoriste i izdajemo potvrde za njih. Kako mašine trebaju biti ispravne, tako trebaju i ljudi biti obučeni za njihovo korištenje”, kaže Omerović.

Osim toga, u laboratoriji se trude uhvatiti korak s vremenom, pa pokušavaju primjenjivati informatiku u poljoprivredu s ciljem automatizacije procesa. Nisu možda vrhunska laboratorija za velike inovacije, ali, recimo, rade senzore za plastenike koji farmeru mogu dati podatke koji su mu potrebni – kada treba uključiti ili isključiti navodnjavanje, kolika je temperatura zemljišta, zraka itd. Također, rade i solarne panele za hidroponiju, dakle, korištenje solarne energije za pokretanje pumpi za kruženje vode. Skromno priznaju da to nije ništa veliko, ali trude se koliko mogu s onim što im je na raspolaganju. Omerović dodaje da trenutno senzorni sistem za plastenike nije u komercijalnoj upotrebi, jer je samo za istraživačke svrhe, ali pokušavaju se udružiti s inženjerima elektrotehnike kako bi omogućili farmerima da kupe sistem senzora za razumnu sumu novca.

Stavovi koje zastupaju autori nisu nužno i stavovi uredništva. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati, kopirati ili na bilo koji način reproducirati i koristiti bez izdavačevog pismenog dopuštenja.

Povezani članci

Faruk Drina: Kada padne Konaković, organiziram najveći koncert u historiji Sarajeva

Bitka kod Waterlooa, konačni Napoleonov poraz

U izraelskim zračnim napadima na Gazu tokom noći ubijeno najmanje 17 Palestinaca

Koliko je iz KCUS-a od početka godine otišlo kadra: Informaciju zatražio i Upravni odbor, zašto ustanova šuti?