Ademaga Mešić uđe u 1917. godinu s naraslim brigama. Već je bio nezadovoljan što viša komanda njegove dobrovoljce ne gleda ozbiljno kao na početku rata. Pretvorila ih je u poljoprivrednike, a od kraja protekle godine ne koriste joj ni za to. Uputila ih je u Dalmaciju, u Tivat, bez nekog valjanog razloga («Džab-džabile», ljuti se, «tako se ne dobija rat!»), gdje badava jedu ionako tanak i suh vojnički hljeb. Sad se mogao češće kretati, pokrenuti vlastite poslove pa čak katkad skoknuti do prijatelja. Nakratko se sreo i sa Safvet-begom Bašagićem.
- Ima li šta novo, Mirza? - pitao je.
- Ne, ako ne računamo da sam ponovo postao otac. Stekao sam i drugog sina, Namika.
- Mašala! Rodio se u ratu, ali treba moliti Boga da nikad ne doživi neki novi.
- Inšalah, prijatelju.
- Viđaš li Edhem efendiju? Šta radi?
- Od sada ću ga viđati jer je završio s dužnostima nadzornika osnovnih škola, neće više boraviti na terenu. Dolazi u upravu Muslimanske osnovne škole i Više djevojačke škole.
- A reis?
- Džemaludin i u ovako teškim uvjetima radi na reformi vjerskih škola: Darul-muallimin, Gazi Husrev-begove medrese te na osnutku Okružne medrese ovdje u Sarajevu. A ti, Ademaga? Kako deveraš?
- Saburim. U ratu nema zadovoljstva. Sve propada pa i ekonomija.
U općem ekonomskom propadanju zemlje u likvidaciju dođe i Prva muslimanska kreditna zadruga sa ograničenim jemstvom u Tešnju, kojoj je Ademaga Mešić na čelu. Zaključna bilanca s kraja prethodne godine pokazala je da su se aktiva i pasiva zadruge izravnale i, da se ne bi padalo niže, odluči sa saradnicima Zija-begom Đonlagićem, Muhamed-begom Širbegovićem i Ali-begom Kapetanovićem da podijeli apsolutorije i zaključi likvidaciju.
Snabdijevanje živežnim namirnicama, posebice žitom i brašnom, svelo se na 250 grama dnevno za jedna usta, a u nekim mjestima ni toliko jer je zavladala oskudica trgovinskog i saobraćajnog prometa. Smanjena je količina žita i za selo, prvo na 8 kg mjesečno a zatim na 4. U nekim mjestima to sledovanje je spalo na pola kg ili ga uopće nije bilo.
- Šta kaniš učiniti za Tešnjake? - pitao je Ziju-bega Đonlagića.
- Ono što već činim - odgovorio je ovaj. - Ja jesam načelnik, ali nije sva pamet u mojoj glavi. Drugi također moraju brinuti barem po jednu brigu. Uveo sam štednju, zabranio da se odavde prodaje bilo koja hrana, čak i zob. Bezbeli, to nije dovoljno pa me ljudi dopunjuju. Jesenas su se po željezničkim stanicama i po drumovima mogle vidjeti gomile ljudi, težaka, bezemljaša i gradske sirotinje, koji odlaze «prijeko»[2] u branje kukuruza da zarade koju žaku žita. Uz to, tražilo se upisivanje četvrtog ratnog zajma; ovih dana evo i petog... Šta u svemu ovome jedan načelnik more učiniti?»
Na svakom koraku, bilo da je u čaršiji ili kod kuće, pred Ademagu su izlazili nevoljni ljudi ponizno i usrdno moleći: «Ima li, efendija, šta bilo da radim?» «Nemam, ali evo, pomozi se» i zavuče ruku u džep. «Ah, dobri Ademaga, kad ću to moći vratiti?!» «Kad Bog dâ» i produžava zadovoljan što je makar nakratko olakšao teret i njemu i sebi. Dadne li kad kakav posao pa ga htjedne novcem platiti, čudne: «Dina ti, Ademaga, daj mi za to mliva». U kući je već uveo red da se ni jedan prosjak ne isprati iz avlije bez sadake. Moralo je da se dâ, pa šta-šta. Mladi Džemo, ratni vojni invalid iz komšiluka, također je bio među takvima. Ademagu to dirne pa invalida, koji je na sreću imao zdrave ruke, pozove da mu bude kućni sluga za lakše poslove.
- Imamo, Ademaga, dovoljno posluge – kazala je Ajiše-hanuma iznenađena.
- Znam - odgovorio je - ne dovodim ga radi sebe, nego njega radi.
Čitajući štampu, redovno se zadržavao na brzojavima Carskog dopisnog ureda u Beču o prilikama na frontovima, pa je i tada ostajao zabrinut, naprežući se da shvati njihovu čestu i uvredljivo kratku poruku: «Nepromijenjeno» ili samo «nema ništa novo». Ljutio se iz dubine svog bića. «Kako ništa?! Ništa, pa opet ništa... iz dana u dan – ništa... nepromijenjeno ništa! Zar se može ratovati pa - ništa. Šta rade ti ratnici tamo? Ta neće valjda sa svojim «ništa» u nedogled! Rat se mora završiti».
U nedjelju, sedmog januara, pročita vojnu zapovijed što ju je car i kralj Karlo Josip namijenio vojsci i mornarici:
«Vojnici!
Vi znate da smo Ja i Moji saveznici vladari pokušali da otvorimo put miru, što ga želi čitav svijet.
Stigao je odgovor naših neprijatelja: ni ne znajući kakovi su
naši uvjeti, oni odbijaju pruženu im ruku. I opet se obraćam Vama. Moji vojni drugovi! Vaš je mač kroz ovo trideset ratnih mjeseci, što će evo proći, govorio jasno i bistro: i nadalje ima riječ vaše junaštvo i vaša hrabrost!
Još nije dosta žrtava; valja doprinositi nove! Jedino na naše neprijatelje pada krivnja. Bog mi je svjedok!
Vi ste i vojska Vaših hrabrih savezničkih drugova smrvili četiri neprijateljska kraljevstva, osvojili jake tvrđave, osvojili široke predjele neprijateljskog zemljišta. Uprkos toga svega neprijateljski vlastodršci zavaravaju svoje narode i svoje vojske neposrednom nadom da će se njihov udes ipak preokrenuti! Pa dobro – na Vama je da i nadalje obračunate željeznom snagom. Prožet ponosnim pouzdanjem u Moju obranbenu silu stojim Vam na čelu! Naprijed s Bogom!»
Karl, m. p.
«S hairom», pomislio je Ademaga odahnuvši i prekorio se zbog svoje prebrze ljutnje. «Car je tek sjeo na prijesto, mlad je, istom stiče ratno iskustvo...»
*
Prije odlaska u Beč dočekao je da se nakon dužeg vremena sretne s mladim studentom slavistike Hamzalijom Ajanovićem. Momak se, prekinuvši studije, vratio iz Graca jer je dobio poziv za vojsku. Za boravka u Gracu tjelesno je ojačao pa mu je stas, visok i prav, dobio atletsku snagu. Na licu su se začele jasne muževne crte sa zdravim tenom, jedino mu je živost očiju donekle splasla. Obradovao mu se i zamolio da priča o pojedinostima svoga rada. Njega je ubrajao u istu grupu nadarenih mladića i kulturnih pregalaca u koju je ranije ubrajao svog nesretnog štićenika Musu Ćazima Ćatića. Štaviše, Hamzalijina misao se sterala šire pa je doticala još ekonomiju i politiku.
- Pročitao sam, gospodine Hamzalija, ljetos tvoj esej o našem Ćazimu. Nije moje ocjenjivati njegovu vrijednost, ali jeste da ti se zahvalim na trudu.
- Rahmetlija zaslužuje više - skromno je kazao student. - Moj prijatelj Hamdija Kreševljaković, učitelj, zanimao se za Ćazimovu poeziju. Ljetos u vrijeme ferija, odmarao se nekoliko dana na mom imanju u Raduši i molio me da ga povedem mjestima po kojima se pjesnik kretao. «Onda ćeš vidjeti sve birtije odavde do Doboja», našalio sam se. «Birtije su sastajališta nesrećnika», rekao je on ozbiljno, «a pjesnici su sinovi nesreće. Nimalo ne zazirem od tih mjesta». Mislim da će i on pisati o merhumu.
- Kreševljaković? - ponovio je Ademaga. - Je li taj u kakvom rodu s Mehagom Kreševljakovićem, sarajevskim trgovcem koji živi u onoj velikoj kući na boj u Lubinoj ulici?
- Jeste, sin mu je.
- Vidi, vidi - zadovoljno se osmjehnuo Ademaga. - Mehaga, čovjek starog kova, ipak dao sina na visoke škole.
- Da, ljudi se mijenjaju. Hamdija će još napredovati. Dok smo kao đaci drugovali u Sarajevu, zajedno smo radili na osnutku tajne Starčevićanske mladohrvatske organizacije. Inače, njegova su interesovanja vrlo široka.
- Široka? - Ademaga je izvio brkove. - Sežu li dalje od školstva?
- Da, zadiru u kulturnu povijest. Prije četiri godine je tiskao «Kratak pregled hrvatske knjige u Herceg-Bosni od najstarijih vremena do danas» a lani je stekao pozornost svojim člankom «Odakle su i što su bosanskohercegovački muslimani», tiskan u zagrebačkom kalendaru «Danica».
- Eh - Ademagino lice se oboji sjenom razočarenja.
- Što nije u redu? - upita mladić.
- To jeste u redu, ali interesovanje mladih trebalo bi da se prostire mnogo šire, da se dotiču prava i ekonomije. Uvijek sam žalio što se mladi Hrvati muslimani malo zanimaju za prâvo i ekonomiju, a to su temelji snage jednog naroda. Zašto se ne ugledamo na svoju braću Hrvate katolike? Od stotinjak advokata u Bosni i Hercegovini, naprimjer, samo su četverica muslimani, trojica Sarajlija i jedan Tuzlak, a s ekonomistima smo još siromašniji. Šta s ovim stanjem možemo očekivati od budućnosti? Dvadeseti vijek, a već je minulo sedamnaest godina, proticat će i dalje bez nas. Gajimo kulturu, je li? Ona, sama, ne može usrećiti ljude.
- Da - složio se student pa, sjetivši se da je regrut, dodao tiše: - Ali prije toga treba da prestane rat.
Ademaga se oprostio s mladićem sa sjetnim tonom u glasu i neobjašnjivo sumornom misli. Tugu je prikrio pred njim, ali nije u kući kad je vidio kćer. Nasiha je promijenila boju lica i držanje, sva se pretvorila u šutnju i, što ga je više brinulo, odjednom se osamila; pa ni to ne bî sve – odbijala je doći za sofru. Zajedno s Ajiše-hanumom pustio je neka to traje prvih dana a onda ju je ozbiljno opomenuo zbog pretjerivanja.
- To što činiš, šćeri, haram je - govorila joj je mati.
- Nemoj me nagovarati - molila je majku - jest ću sama kada budem mogla.
No mati nađe da ona i ne spava. Sjedi u mraku na sećiji i kroz prozor zuri u avliju.
- Nemoj, šćeri moja, ograisat ćeš - govorila joj je brižno - budi saburli pa će Bog sve okrenuti na hair. Tvoj ašik će se, akobogda, vratiti.
- Neće s hairom - odgovorila je grozničavo - neće nikako ili hoće sakat pa kao Džemo hodati sa štapom. Ako se njemu nešto dogodi – zajecala je - neću ni ja živjeti.
Ajiša-hanuma se obratila mužu: - Stalno nosi zlu slutnju u sebi. Skloni joj barem Džemu neki vakat s očiju.
- Bilo bi džaba, vidi druge - kratko je kazao on. Učinit ću nešto bolje.
Obratio se kaderu u Tuzli, zatim komandi u Sarajevu, koja je regruta uputila u Budimpeštu s preporukom da se tu i zadrži. Ovdje je obrazovani mladi Tešnjak došao na dužnost vojnog pisara i ušao u redakciju koja je pisala spomenicu Treće
bosanskohercegovačke regimente. Nasihi je odatle pisao utješna pisma, čime joj je produžio nadu da će se vratiti.
*
Godinama čameći u zatvorskoj ćeliji Muhidin Muho Begović se od osjećanja odvratnosti prema životu branio vjerom u Boga, istina poljuljanoj i nesigurnoj, ali jedinoj koja mu je hranila preostalu nadu. Moleći se u svakoj prilici, hvatao se za misao da ovo što mu se događa nije sve i nije dato zauvijek. Okružen mračnim i pakosnim licima, koja su imala razloga zašto su tu, stvarao je u svojoj svijesti nezdravu predstavu o ljudima uopće, pa se sve više povlačio u ionako pustog sebe. Svojim upornim a naivnim pričanjem kako ovdje leži nedužan i posve prav, izazvao je sveopći grohotan smijeh zatvorenika, što ga je vrijeđalo.
*
Stoga mu je nestvarno zvučala ponuda upravnika zatvora da ode na front. Došla mu je izdaleka, nepoželjna, kao ona u Tesliću kad ga Besim Dikadžić zove na kahvu kod Redže Seferovića, gdje će čuti novu priču, a on se nećka nespreman da tamo zasjedne i zakasni otići kući. Ne sjeća se kako je upravniku rekao da hoće ići. Prenuo se kad su došli po njega, naredili da se presvuče, popunili neke papire i sproveli ga u kader a odatle na front.
Tek kad su mu ugurali pušku u ruke, trgao se uzbuđen (baš kao iza sna!) i stao jasno razmišljati. «Pucati? U koga? Zašto?» Pa onda nastavio: «Ako neću, nazad u ćeliju! Jok, jok! U ćeliju se živ ne vraćam!» Salete ga nove misli: «Onda da udaram? Da ubijam? Za koga?» Začuje neki nemušti glas: «Za cara, budalo!» «Zar za onog koji mi je svezao ruke i bacio u memlu?!» «A šta onda hoćeš?» pita ga glas. Pred ovim pitanjem, prvim živim i kristalno jasnim, potpuno se odlučio i pokrenuo na akciju:
«Bježati!» Prvi korak je već učinjen, drugi, odlučujući, mora da osmisli. Ostaviti ovo sve pa krenuti u slobodu svejedno što će krenuti putem na kome će biti krivokletnik, izdajnik, bjegunac, robijaš... čovjek koga niko neće, kome niko ne vjeruje, jer je stranac i tuđin, niko mu neće pomoći. Tražio je spas u zemlji koju je izdao!
«A ko mi onda more pomoći?» pitao se. «More jedino Allah dž.š. Zar iskorak iz hapsa nije Njegova volja, jasna poruka nedužnom muminu da ne klone u svom uvjerenju, pa da i sâm uradi nešto za svoj selamet i svoje smirenje».
Rijući zemlju u očekivanju ruskog napada, sav se dao u grozničavo razmišljanje; predstoji mu prva borba, prva prilika da «padne u zarobljeništvo» i da na njega zaborave i ovi u trupi i oni u robijašnici. Žwyžyn je spaljen, Batkow gori, Manajow čeka iskru i već ga prazne. Pošto i ove, preostale ljude isele, cio kraj će biti mrtav i ni jedna vojska više neće imati razloga da tu ostane.
Sve što se kasnije dešavalo, teklo je stihijno jer u žaru bitke nije imao prilike za korisno razmišljanje niti pravac za siguran put. Rusi su im u talasima upadali na položaj, mrvili i sjekli, i u svakom jurišu osvajali rov po rov. Ni njegov vod više nije mogao braniti liniju. Razbio se kao raspršeno jato u kome je on ostao posljednji. Tada je «posrnuo pogođen» i drugovi su mogli vidjeti kako je pred napadačima morao dignuti ruke. (Na to kako je «ranjen» odmah pobjegao i od Rusa, nije više mislio).
Bitka se završila uzmakom austrijske vojske, koja se ušančila na novom položaju, u udaljenoj gustoj šumi Pienaki, a ruske jedinice se vratile na početne linije pošto ovdje, na otvorenom polju, nisu bile sigurne od neprijateljske artiljerije. Ovaj prostor je ostao «prazan», pripao je njemu, nevoljniku, ni vojniku ni civilu, beskućniku, otpadniku... Dva dana je ostao u napetom iščekivanju pune tišine a onda je, treće noći, bauljajući od zaklona do zaklona pošao u Manajow. Sela nije bilo, sagorjelo je, ali su ostali oni dijelovi koji su sagrađeni od kamena ili opeke: pokoji podrum, štala ili tor. Nije imao ništa, a trebalo mu je sve. Sna, najviše sna.
Proveo je i u rupi dva dana. Za to vrijeme potrošio je posljednju konzervu iz brocaka i popio zadnju kap vode iz vojničke čuturice. Misli su mu navirale u valovima. Svaka je bila tanka i nesigurna i poslije svake je dolazio na isto: mora izaći van. Mora, a ne zna ima li koga napolju. Mučila ga je i nemoć da osmisli taj svoj sljedeći korak. Prvi mu veliki teret bješe uniforma, onda jezik, pa porijeklo... Unezvijereno je virio napolje, krišom motrio prostor i mjerio da li je sam u njemu. Nije bio. Vidio je jednog starca koji je vodio konja, isluženu ragu, i usamljenu staricu koja je pred jednim zgarištem sterala veš. Negdje dalje čuo je glasove dječurlije. U vidokrug mu je kasnije ušla žena vodeći kravu koju je ostavila na pašnjaku ispred njegovog skrovišta. Žena bješe sitna, mladolika, sva u crnini. «Pa šta», pomislio je, «nekome se moram pokazati. Srećo, ima li te?» Izvukao se van i stao pred ženu. Ona se, začudo, nije uplašila. Štaviše, pogledala ga je mirno, mada mrko, gotovo neprijateljski. Sklopio je ruke u znak moljenja a onda je prodrmao svoju uniformu, potom pokazao njenu odjeću, računajući da će razumjeti šta želi. Gledala ga je nekoliko trenutaka šutke i netremice. Kao da se kolebala. On shvati da je to odsudan čas pa ponovo sklopi ruke i progovori: «Molim te». Ona pogleda okolo, onda klimnu glavom i pokretom ruke pokaza neka se vrati u zaklon. Odmah se udaljila.
Dan je prošao, ona se nije pojavila. S mrakom stiže zla slutnja pa se spremi da brzo promijeni mjesto. Preselio se na razdaljinu s koje je mogao vidjeti ovaj zaklon, dovoljno daleko da može umaći ako je otišla po oružnike. Sav se ježio od naraslog uzbuđenja. Najposlije kroz mračak ugleda siluetu osobe koja se uputila njegovom skrovištu noseći neke stvari koje s ove udaljenosti nije mogao razaznati. Osoba se na tren izgubila, zatim pojavila i stala se motati okolo. Učinio je kratak hod prema njoj i poznao da je žena te mu je lahknulo. Na njegov glas ona se trgla. Očito nije očekivala da on može biti izvan skloništa. Tako u mraku, ne videći ga jasno, koliko glasom toliko i gestovima, stade objašnjavati da ne smije paliti svjetlo i neka ne napušta zaklon do ranog jutra, kada će ponovo doći. «Rozumiem, mówię trochę po polsku»[3], rekao je on.
Opet se brzo udaljila.
Dobio je ovčiju kožicu, jastučić od sunđera i pokrivač skrojen od grubog domaćeg sukna; šerpicu krompirove kalje i lončić medom zaslađenog čaja. Oveselio se kao dijete. Nakon toliko vremena udahnuo je svjež miris jela skuhanog na domaćem ognjištu.
Nije siguran je li te noći spavao, ali je siguran da je ženu dočekao budan. Lice joj bješe bijelo i čisto, ali sumorno i preozbiljno. Donijela mu je krišku hljeba namazanu kajmakom i šolju toplog mlijeka. Uzeo je to s razdaljine i još se više otkučio. «Jestem brudny zawszony[4], rekao je.
Žena se zvala Johana, bješe udovica kojoj je muž, ugarski vojnik, poginuo lani u karpatskoj ofanzivi boreći se protiv Rusa. Kad su vlasti nekidan, pred napad Rusa, praznile Manajow, ona s djetetom desetogodišnjim sinom Pavelom, zajedno s nekolicinom drugih siromašnih porodica, nije htjela u muhadžirluk, nego se sklonila u dubinu šume Pienaki, sačekala da borba mine i vojske se odmaknu, pa se vratila kući. Kuću nije zatekla čitavu, ali je i takvu više voljela nego da ode pod tuđi krov. Ovdje ima njivu, kravu i svinju i neće gladovati.
Odobrila je njegovu nakanu da ne želi ratovati (drugo joj ništa nije kazao) pa mu je namakla civilno seljačko odijelo. Kako nije smio a ni imao kuda poći, jer su okolo vojske i oružnici, morao je barem neko vrijeme ostati u selu. Držala ga je nekoliko dana u skrovištu, nezamijećenog, dok nije pronijela glas kako ima maloumnog rođaka Mihu koji u stepama Wolchinije seljacima čuva stoku. Stoka je tokom rata pojedena pa će ga dovesti sebi i brinuti o njemu. A bit će joj i od koristi. Ne umije, doduše, razmišljati niti pravilno govoriti, ali zna sjeći drva, plesti ogradu a katkad smogne snage za kosu i motiku.
Tako je Muho postao Miha i kao sluga se najmio u Johaninoj kući.
*
Umihana se zabrinula i zamislila nad opakim vremenom koje je nastalo. Kućne zalihe hrane su potrošene a državna pomoć koja je muhadžirima davana kao naknada za poginule Omanoviće, bila je nedovoljna i neredovna. Poslije Redže sva je odgovornost pala na nju. Ostala je i bez jedine zdrave i snažne muške ruke. Aganov pokušaj da nadomjesti gubitak radne snage vlastitim podmetanjem leđa, ostao je samo jalov korak starca da želji doda uvjerljivu mjeru snage. Danima nije znala smisliti šta da čini. Najzad je nakastila da se za savjet obrati mužu na frontu. Tu svoju jedinu rečenicu dodala je pismu što joj ga je sin Halil pisao ocu. Na svoje iznenađenje, nije dugo čekala odgovor. «Razumijem, Umihanuma, tvoju brigu», pisao je Ahmet-beg. «Najvažnije je čuvati nâm i glas kuće. Prosti svijet ne treba znati da ti se nafaka tanji i da su ti muhadžiri na teretu. Njih razmjesti. Svaka od familije Muratbegovićevih, a znadeš da ih nije malo, uzet će, meni za hatar, jednog ili dva jetima i to tako da će prešutjeti kako to čini zarad nužde. Ne idi ti njima, oni će doći tebi sami i uzeti muhadžire. Bezbeli, rastavljat će i malehnu djecu, braću i sestre, što ti nećeš moći gledati, ali ćeš barem znati da je razum vrjedniji od srca». Dah joj je zaista stao, ali se spremila poslušati savjet.
Muhadžiri su razdvojeni i razdijeljeni. Otišli su u domove svojih novih staratelja, a to su različita mjesta: Tarevci, Modriča, Odžak... Starija djeca su kako-tako podnosila rastanak, ali mlađa su se opirala braneći se vrištanjem i plačem. Najupornije i najbučnije su bile sestre Zehra i Zuhra, koje su navikle da stalno budu zajedno; skupa su se igrale i spavale na istom dušeku. Sad ne samo da odlaze, nego ih i rastavljaju. Jednu su spremili u Tarevce, drugu u Gradačac. Zalud su im odrasli obećavali da im rastanak nije trajan, da će se sastati čim se rat završi pa se mognu vratiti vlastitoj kući, da će posjećivati jedna drugu...
Umihana je zadržavala suze do časa kad su krenule, a poslije više nije mogla.
S ostatkom nade da još može koristiti porodici i hraniti je vlastitim trudom te da nije vakat sklanjati se s posla, stari Agan Omanović je stajao pred Umihanom tužno se mršteći u nemoćnom naporu da svojim riječima dadne razložno i uvjerljivo značenje. Trudio se da je ubijedi u svoju sposobnost da obavlja različite poslove i da ga s punim povjerenjem može zadržati na svom imanju. Umihana je sasvim jasno shvatila njegovu odgovornost kao glave porodice i jaku želju da svoj evlad održi na okupu te dugo i strpljivo slušala uvjeravanja kako on može sve što je mogao i Redžo, ali je isto tako jasno vidjela da mu želja nije realna. Odavalo ga je pogureno drhtavo tijelo, nesigurne noge, na kojima se klatio, i suhe ruke, koje su se stalno tresle. Zanesen govorom, nije mislio na to. Ona je mirno šutila gledajući stalno u istom smjeru. Kad je to zamijetio pa pošao tragom njenih očiju i stigao do njihovog kraja, u trenu je razumio da ona ne progovara upravo zato što se bavi onim što vidi a ne onim što sluša. Tako je, isto brzo, shvatio da govori uzalud i da svojom pričom izaziva samo njeno sažaljenje. Ušutio je pogođen, osjetivši bol u dnu duše. «Tako», lecnuo se i izgubio bivšu misao, «pričam u prazno». Digao je ruke u pravcu očiju i zaustavio se na njima. Drhtale su jače nego maločas. Gotovo da ih nije poznao. «Vidi», pomislio je i osjetio kako ga nešto guši, «od čega one ovako...?» Uzbudio se: «Bože, šta ove ruke još mogu?» Nutrina mu se počela prazniti, osjetio je umor a na to je došla želja da sjedne. Prvi put je jasno pomislio kako je star i slab. Oborio je oči i Umihanu više nije pogledao. Nesigurno je stajao neko vrijeme, neodlučan i nijem, dok se nije sjetio da treba ići. Krenuo je s mišlju da više nikom nije potreban.
Udaljavao se sporim korakom, s izrazom duboke tuge i patnje na licu. U oku mu je zasjala prva staračka suza.
*
Mlada Hana Kadić lani je doživjela duboko ljubavno razočarenje. Poslije prve noći provedene sa svojim proscem probudila se u praznom dušeku. Momka nije bilo niti mu je više našla trag. Shvatila je kako je bila lahkomislena i da je zbog toga kažnjena. Do tog časa, do te kobne noći, plavila ju je bujica prijatnih osjećanja a od tog buđenja ostalo joj je samo jedno – beskrajan dert. Voljela je, nadala se i radovala, a onda je odjednom u sebi ugušila sve. Izgubila je i samopoštovanje.
Pustoš u srcu i prazninu u duši nosi još i sada.
Svoju nesreću bi podnijela lakše da joj noću pod prozor ne počeše dohoditi drugi muškarci. Naslutila je zašto dolaze samo po mraku. «Oni su», razmišljala je, «oni koji kriju svoje nakane». Ondašnja noć, crnja od svih drugih, ostavila je traga na sve buduće noći. Stoga ih je mrzila. Nikad se nikom nije odazvala niti se ikom pokazala, pa ipak ne prođe večer a da se barem jedan ne baci kamenčićem u staklo. Skriveni mrakom, javljali su se u prazno, tiho, po čemu su ličili na jastrebove koji uporno kruže oko načete žrtve.
Spočetka nije znala ko su niti joj je je bilo stalo da zna. Na sve njih je mislila s prezirom, iz čega se javljala želja da jednom zauvijek nestanu. Međutim, ni ta joj se želja nije ostvarila. Tako su joj noći postale stalna möra. Ponižena i uvrijeđena, nije se više nadala nikakvom dobru. Jednom se uzbudila od pomisli šta će tek doživjeti ako ovakva udvaranja osvanu. Zna da je komšiluk vazda žedan novih prljavih priča. Počnu li one, nikome neće moći u oči pogledati.
Najposlije joj se javila misao da bi straha bilo manje kad bi, ipak, prihvatila nekog udvarača. Uz njega, ne bi je bihuzurili drugi. «Ašikovati samo s jednim», mislila je, «jah, to je uredu». Trebala je samo odlučiti i vidjeti može li u nekom prepoznati poštenog prosioca.
Tokom osluškivanja razaznala je neke glasove. Jedan je Ejubov, boležljivog momka koga na regrutaciji nisu uzeli u vojsku; jedan je Medžidov, muhtarevog sina, koji joj se prije već nametao, jedan je Hajrudinov, momka koji se jednom već ženio a jedan je Alijin, najstarijeg među njima (bio je momak još kad je ona bila dijete), esnafa, koji ima svoju obućarsku radnju i koga često viđaju pijanog. Nije otišao u rat jer je drugom platio da ide mjesto njega. Begović je, ali osiromašen zato što su mu ocu, Feriz-begu, kmetovi prisvojili čifluke. Možda momak zbog toga zalazi u mejhanu. Veoma je hujiv i preko mjere brbljiv. Njega se najviše bojala.
Noćni šumovi i kamenčići u prozor su zaista prestali. Odahnula je barem privremeno, ali je ostala jednako šutljiva i prema okolini posve zatvorena. Izlazila je u selo, služila po kućama i slušala muhtareve savjete te nikom nije dala povoda za ogovaranje. No, ni to ne potraja dugo. Prvo je zapazila kako joj muhtareva žena očima mjeri struk a poslije nje učinile su to i druge žene. Izgovarajući se bolešću, prestala se pokazivati pred svijetom i sva se začahurila iza svojih vrata.
Jednog dana pokucaše na njih trojica ljudi, muhtar, njen skrbnik, Džafer efendija, seoski imam, i mutevelija. Nazvaše selam, sjedoše, kratko se pogledaše i pustiše da muhtar govori.
- Znadeš li, cura, zašto smo došli?
- Znadem – rekla je krijući oči.
- Čije je dijete?
- Alijino.
Odatle pozovu momka. Obućar je tvrdio kako nikad nije kročio u ovu kuću. Da se htio oženiti, učinio bi to davno, kad je bio vakat, i ne bi uzimao curu od koje je devet godina stariji. Uz to, on je Begović a Begovići nikad nisu kaljali svoj nâm i svoju čast. Davno je sebi odabrao serbezluk i ostat će bećar do kraja života. Kad mu kazaše kako ga nisu zvali da se upoznaju nego da ispoštuje što mu vjera nalaže, a ako neće, morat će, prezren i odbačen, seliti u svijet, on stisnu vilice, škrinu zubima i umuknu.
Hana mu ode u kuću nimalo utješena i nimalo sretna.
*
Oba Begovića su često žučno raspravljali i o ishodu rata pa su se, kao da to od njih zavisi, međusobno ubjeđivali pa čak i svađali. Adem-beg je isturao informacije što ih je širila domaća vojna propaganda prema kojima Rusi nakon revolucije u Petrogradu iz dana u dan postaju sve miroljubiviji te da će ubrzo kazati zbogom oružju, a Murat mu se suprostavljao onim što je očigledno – to isto oružje otuda neprekidno bljuje vatru. «Nisi gluh i ćorav, beže», govorio je s visine crveneći se u licu, «da ne vidiš kako ne gađaju samo nas, ratnike, nego pucaju i na selo, ubijaju civile». «Ubijaju, jah», potvrđivao je mirno Adem-beg, «ali, hairom, sve rjeđe i rjeđe». «Pa zar nije svejedno što pucaju češće ili rjeđe?» uzvraćao je ovaj vičući u svojoj jarosti. «Nije, bezbeli, ne mere bit΄ svejedno. Ono što se proređuje, to vaktom nestaje». «E pa bilhair ti, beže!» odhukne Murat i ljutito mu okrene leđa.
Nakon višesedmičnog tihog perioda, kad je izgledalo da je svako zadovoljan stanjem, u svitanje posljednjeg dana prve sedmice oktobra svi položaji na ovom frontu su u trenu proključali. Gusta i teška artiljerijska vatra planula je s ruske strane i brzinom oluje rasula se po svim linijama austrougarskih trupa. U istom momentu miniran je dugi željezni most na Seretu, čija se džinovska konstrukcija uz zaglušujući štropot raspala na više mjesta. Time je napadnutim snagama onemogućeno brzo forsiranje rijeke. Ruske jurišne jedinice, dobro pripremljene i organizovane za munjevit napad, uspješno su pregazile rovove i kaverne što su ih držali Nijemci i Mađari a zatim se ustremile na linije Austrijanaca i Bosanaca.
Možda zbog toga što je izbjegla iznenađenje, Treća bosanskohercegovačka pukovnija je spremno dočekala protivnika čiji je napad zaustavljen pa skršen na samoj međurovovskoj žici. Bitka je jednakom žestinom trajala cijeli dan, sve do sumraka, kad su na poprištu ostale gomile leševa i nepomičnih ranjenika a preostale snage Rusa, osjetno prorijeđene i malaksale, našavši se u obruču, bacile oružje i predale se.
U svanuće se slika posve promijenila. Ispostavilo se da Rusi u svom napredovanju nisu uspjeli jedino ovdje, dok su
napredovali na svim ostalim položajima. Čak su zarobili cijelu mađarsku pukovniju. Nijemci su se odmah spremili za protivnapad a Bosanci su im se pridružili.
- Ovo izađe da naša jučerašnja pobjeda ne znači ništa – rezignirano je rekao Murat Begović brišući tragove borbe sa svoje uniforme.
- Jah, kao i toliko puta do sad - potvrdio je Adem-beg Begović.
Muratova rezignacija je prešla u duboku šutnju.
- Nije ti dobro? - upitao je Adem-beg.
- Ako odem u ovaj napad, neću se vratiti - odgovorio mu je
rođak kratko.
- Otkud ti to? - iznenadio se beg.
- Išaret mi je, jak išaret - odgovorio je Murat s jasnim ubjeđenjem - zbog toga nisam oka sklopio. Golim očima sam vidio svoju smrt.
- Ne misli na nju - posavjetovao ga je beg - sudbina se ne mere predvidjeti.
- More naslutiti - ponovio je Murat i ponovo se zadubio u šutnju.
- Onda ne idi - dodao je beg - kapetanov si momak, imaš zaštitu.
- Ne - uzvratio je Murat - nisam to kazao za to što se plašim.
I u protivnapadu Begovići su bili jedan pored drugog.
Jurišajući kroz dim i vatru uz zaglušujuću pucnjavu i eksplozije ručnih granata, obarali su protivnike koji su se pomaljali iz rovova i nastavljali dalje jednako brzo kako je to činila cijela jurišna linija. Kratko, u trku, osmotre jedan drugog jedino kad se neki zatetura ili posrne pa nastave sretni što to nije došlo od kuršuma nego od hrpe zemlje, rova, sanduka, žice ili trupla već palih vojnika.
Mada iznureni, s dušom u nosu, kraj bitke su dočekali s dvostrukim zadovoljstvom. Jedno je došlo otuda što se uspjelo u napadu i došlo do pobjede, a drugo, mnogo vrjednije, što povjerovaše da je Muratova slutnja bila čista zabluda. «Jah», kazao je Murat u sretnom uzbuđenju, «ne treba vjerovati u snove. Sad ću to prodernečiti!»
Sa svojim mitraljezom ustrča na mali ćuvik pred kojim se vod zaustavio, diže oružje iznad glave i pritisnu okidač. Odjeknu dug rafal koji on proprati radosnom vriskom. Odjednom se razliježe drugi rafal, tuđi. Murat pusti oružje i uhvati se za prsa. Okrenuo se kao u sporom plesu a onda lagahno klonuo. Oni koji su to vidjeli, potrčali su gore. Adem-beg je bio najbrži. Zaustavio se pred rođakom, čučnuo i zapanjeno gledao kako iz ranjenih grudi izvire krv. Murat je široko gledao u nebo, s izrazom čuđenja na licu. Pokušao je govoriti, ali mu je hropac presjekao riječ te se čulo samo: «Svašta... biva...». Curak krvi mu se kao tanka guja pojavio iz usta i on se u tom času smiri. Adem-beg mu, uz Bismilu, dlanom zaklopi oči.
Konac ove bitke začinjen je tišinom koja je bila početak mira na ovom frontu. Propagandno odjeljenje objavilo je vijest prema kojoj je ruska vlada na čelu sa Lenjinom prihvatila sve uvjete primirja što ih je postavila zemlja pobjednica. S ruskih osmatračnica i položaja zasvirale su trube oglašavajući kraj sukoba, na krovovima su im se zavihorile bijele zastave a iz rovova su izlazili ratnici slobodnih ruku. Još veće slavlje zavladalo je na pobjedničkoj strani. Uz zvuke trubi i doboša odjeknulo je kolektivno klicanje uz bacanje fesova uvis i pucnjavu u zrak. Bodljikava žica između rovova odjednom se od grube međe pretvorila u fluidnu traku iznad koje su se pružile ruke i sa jedne i sa druge strane.
*
Ispraćajući ovu godinu, dugu, burnu i mučnu, Ademaga Mešić je najzad došao do uvjerenja kako će u carevini konačno popucati duga neizvjesnost, neminovno i brzo, onako kako puca led kad u proljeće ne izdrži promjenu vremena. Neizvjesno je samo šta će ostati poslije njega. Ma koliko bio odan Monarhiji, nije se mogao otimati utisku kako ona sve jače podrhtava pod vjetrovima koji je odasvud zapuhuju. Na frontovima doduše još ne stoji hrđavo, ali ona osjeća jaku bolest koja je grize iznutra. Dotadašnjem Jugoslovenskom odboru, kliconoši ujedinjenja Južnih Slovena, pridružila se još jedna snaga – Majska deklaracija zastupnika Jugoslovenskog kluba u bečkom Carevinskom vijeću kojom se traži ujedinjenje ovdašnjih Slovenaca, Hrvata i Srba u jednu državu pod krunom Habsburga. Pa i to bî malo. Što da nose tuđu krunu kad se mogu samoopredijeliti onako kako se to spremaju učiniti ostali njihovi sunarodnjaci: Poljaci, Česi, Slovaci, Rumuni...
Kad je ljetos pročitao zajedničku deklaraciju Jugoslovenskog odbora i srbijanske vlade sačinjenu na Krfu u kojoj se, između ostalog, kaže da će buduća država Srba, Hrvata i Slovenaca imati demokratski ustav koji će «dati narodu mogućnost da razvija svoje posebne energije u samoupravnim jedinicama, obilježenim prirodnim, socijalnim i ekonomskim prilikama», splasnuo mu je strah da Muslimani u tome neće biti ravnopravni. «Uostalom», razmišljao je, «Hrvati će to u budućoj zajednici biti pa ne vidim razlog zašto bi Hrvati muslimani prolazili gore od Hrvata katolika ili, recimo, Srbi muslimani od Srba pravoslavaca».
Iznenadio se čelniku Ujedinjene muslimanske organizacije Šerifu Arnautoviću, uz koga mu je stao i prijatelj Safvet-beg Bašagić, koji je predao memorandum caru Karlu u Beč u kome se rješenje za državno-pravni položaj pokrajine traži u priključenju Ugarskoj, kao njene autonomije. «Kakva Ugarska!» mrštio se. «Ako ćemo biti ravnopravni, bolje je ipak sa sebi bliskim narodom».
S druge strane, nošen svojim patriotskim osjećajem, mislio je i na mogućnost da većih političkih i državno-pravnih promjena neće ni biti. Ostane li, dakle, Carevina živa, trebao bi, kao uspješan ekonomista i poslovan čovjek, obznaniti svoje viđenje trenutne ekonomske, socijalne i kulturne krize kako bi pomogao da se prevaziđe, iako je smatrao «da ovaj korak od većine neće biti simpatično prihvaćen». Na ovo se odlučio i zato što posvuda viđa stravične prizore: cijene žitu su skakale sve dok ga konačno nije nestalo pa glad nije zavladala samo u gradovima nego i u selima. Gledao je mršave seljake s praznim vrećama preko ruke kako zalud obilaze čaršiju tražeći žita makar za jedan ručak. Niz mahalske sokake vukli su se prosjaci, goli i modri, i prosto nasrtali na čovjeka od koga su mogli dobiti milostinju.