Vrata Bosne ka moru
Napola orijentalan, napola italijanski, a ipak u potpunosti hercegovački, pitoreskan i monumentalan.
“Napad i odbrana” – uzvikuje svaki kamen.
Nijedan grad svijeta ne oglašava tako glasno kao ovaj, da sebe, svoje porijeklo, svoje postojanje duguje borbi, ratu, odbrani i silnom prkosu.
Ratoborna i pjenušava voda Neretve mnogo dugih milja teče u svom dubokom stjenovitom koritu, žuboreći i hučeći, prvo prema sjeveru, zatim prema zapadu, najzad prema jugu u ogromnom luku kroz stjenovitu pustinju Hercegovine. Svugdje se stišće i zbija kroz gromade stijena koje njene jarosne bujice po njoj bljuju. Tek malo prije Mostara otvara se na lijevoj strani rijeke jedna duža i barem relativno šira ravnica. Pepeljastosivi ogranci grube pustoši Porima i Veleži povlače se s rijeke, skoro kao da žele učtivo taj položaj ustupiti glavnom gradu zemlje. Samo i ovdje na drugoj obali padaju strmo padine od krečnjaka i škriljca. Bujna, južna vegetacija, cvatuća polja duhana prekrivaju usku ravnicu, ali zalud pogledom tražimo grad, ukazuje nam se samo nekoliko kula s baruthanama, a otkako su naši vojnici tamo, nekoliko tabora s barakama.
Zašto grad nije sagrađen ovdje? Zašto su njegovi osnivači prezreli ovo područje koje se, široko i pogodno, nudilo samo od sebe?
Tek tamo gdje se ravnica ponovo zatvara, gdje se Podvelež ponovo sasvim uz Neretvu stišće a s piramidolikim brdom s one strane Huma skoro sudara, tek tu dospijevamo kroz jednu usku, dugu i jedinu cestu u Mostar.
Zašto? Zato što su Hercegovci oduvijek bili vojnici, čak i onda kad još nisu bili ni Hercegovci i bogzna koji narodi su u prethistorijsko vrijeme naseljavali ovo tlo i položili prvi kamen za prvu ljudsku nastambu. Bili su vojnici, veliki taktičari i stratezi koji nisu naselili ravnicu, već su zaposjeli klanac, baš onako kao osnivači i stanovnici malog Vranduka u dolini Bosne, samo što je ovdje zauzeta jedna puno važnija tačka.
Kroz ovaj klanac mora proći svako ko s mora želi ući u zemlju, osim ako ne želi lutati neprohodnim stazama na stijenama, a ni trgovac, natovaren robom, ni osvajač s oružjem u ruci, ne može sebi prokrčiti nijedan drugi put. Ovaj prolaz kroz stijene između Podveležja i Huma, kroz koji se šumeći probija Neretva, jedina su vrata zemlje s mora, i zbog toga je ovdje nastao glavni grad na ovom komadu zemlje radi napada i odbrane. Tako da se on nikako ni ne može nesmetano širiti. Jedan dugi dio puta takoreći jedini je put između Podveležja i Neretve. Jedan niz kuća je srastao sa stijenama koje se izdižu uspravno iz vode, drugi niz svojom poleđinom se već naslanja na brdo.
Johann von Asboth, Bosna i Hercegovina – putopisne slike i studije, 1886.
