Tu su sjevernoafričku državu u srednjem i novom vijeku naseljavali Mauri (Berberi) i Arapi. Osmansko Carstvo proširilo je vlast na Alžir 1519. godine, a početkom 19. stoljeća Francuska pokušava proširiti politički utjecaj u zapadnom Sredozemlju. Francusko osvajanje Alžira počelo je 1830. godine. Berberi su desetljećima dizali ustanke, ali bez dugoročnog uspjeha. Početkom 20. stoljeća Francuska je osvojila i područje južno od gorja Atlas. Nakon toga Alžir je službeno postala francuska kolonija.  

Već početkom 20. stoljeća formiran je pokret za nezavisnost Alžira. Nacionalni osjećaj se širio i doveo do osnivanja službenog pokreta 1925. pod vodstvom Messalija Hadja. Trebalo je proći gotovo 20 godina da bi političar Ferhad Abbas zatražio nezavisnost. Nakon Drugog svjetskog kraja Front za nacionalno oslobođenje (FNL) organizirao je 1954. ustanak, kojim počinje sedmogodišnji rat protiv francuske okupacije. Vlada je morala u egzil, najprije u Kairo, zatim u Tunis.

Alžirski rat budi loše uspomene, jer je to bio oštar sukob čak i po mjerilima antikolonijalnog ratovanja. Počelo je 1. novembra 1954. pucanjem FLN-a na dva mlada francuska učitelja koji su nakon vjenčanja otišli na odmor u planine. Supruga je preživjela, ali muž je umro. Ovo je bio uvod u dugi, krvavi rat.

Rat nije bio direktan sukob između kolonizatora i koloniziranih. Alžir nije bio strogo francuska kolonija, već zapravo tri departmana s istim administrativnim statusom kao bilo koja pokrajina u Francuskoj. To je jedan od razloga zašto arhitektura Alžira izgleda tako karakteristično francuski jer su ga izgradili francuski arhitekti koji su vjerovali da grade francuski grad.

Dvanaestog novembra 1954., samo nekoliko dana nakon sukoba, tadašnji premijer Pierre Mendes-France održao je vatren govor u Nacionalnoj skupštini u Parizu, izjavivši da je ono što je u pitanju u Alžiru samo postojanje Francuske te da je Alžiur Francuska.

Stvar je dodatno zakomplikovala činjenica da je Alžir imao vlastitu bijelu naseljeničku populaciju, pieds-noirs. To je bila pan-mediteranska zajednica koju su sačinjavali Francuzi, Španci, Talijani, Maltežani, Portugalci i Grci, a koji su imali svoju kulturu i dijalekt (zvani pataouète), uglavnom bili radnička klasa i koji su se identificirali kao Alžirci i mislili da imaju pravo na Alžir - ako ne i više - od autohtonog stanovništva Arapa i Berbera. Kad se činilo da Francuska gubi rat protiv antikolonijalnih nacionalista, većina pied-noara doživjela je neizbježnu francusku predaju kao izdaju.

Sukob je u jednom trenutku postao trosmjerni građanski rat koji se vodio između francuske vlade, pied-noara i uglavnom muslimanskih nacionalista. Više nisu postojale jasne borbene linije ili lojalnost: bilo je Arapa koji su se borili za Francusku (zvali su se harki) i Francuza, (zvani pied-rouge, nadimak za lijeve francuske pristaše FLN-a), koji su se borili za nacionaliste.

Kako je, zapravo, izgledao život u Alžiru pod francuskom vlašću, slikovito prikazuje jedan detalj iz historije te zemlje sa sjevera Afrike.

Glad, nezaposlenost i bijeda bili su svakodnevnica alžirskog stanovništva koje je živjelo s oko 800.000 francuskih doseljenika, a ti su doseljenici bili vlasnici najboljeg obradivog zemljišta. Ti su doseljenici raselili hiljade alžirskih seljaka koji su umirali od gladi svaki put kada bi suša i bolest napali njihove usjeve. Situacija je bila toliko strašna da je 1945. godine književnik Albert Camus, koji se rodio u Alžiru, u novinama Combat napisao sljedeće: “Muškarci pate od gladi i traže pravdu... Njihova je glad nepravedna.”

U februaru 1943. godine Ferhat Abbas predstavio je čelnicima Francuske, Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza takozvani Manifest alžirskog naroda. U njemu je potcrtana borba koju su alžirski vojnici vodili rame uz rame s Francuzima protiv nacista i zahtijevali su od Francuske stvaranje države u kojoj bi i Francuzi i Jevreji bili dobrodošli. Nova država trebala bi imati vlastiti ustav koji garantira slobodu i jednakost svih, agrarnu reformu, priznanje arapskog kao službenog jezika uz francuski, slobodu štampe, obrazovanje za svu djecu, ali i učestvovanje muslimana u vladi zemlje.

Antifrancuski sentiment i antikolonijalni pokret već su se pojavili u Alžiru mnogo prije izbijanja Drugog svjetskog rata, a nekoliko je gradova bilo poprište demonstracija, a kasnije i sukoba. Francusko stanovništvo, posebno na sjeveroistoku zemlje, smanjivalo se, za razliku od lokalnog stanovništva, sa znatno većom stopom nataliteta. Mnogi su francuski doseljenici živjeli u malim gradovima poput Guelme i Souk-Ahrasa, gdje je bilo mnogo više lokalnog stanovništva nego Francuza. Francuzi nastanjeni u planinama osjećali su se stjerani u svoja mala naselja, okruženi izgladnjelim seljacima koje su smatrali masom nepismenih, fanatičnih i opasnih ljudi.

Uz podršku gradonačelnika tog područja i Marcela Laviea, lokalnog čelnika, 14. aprila 1945. godine zamjenik lokalnog guvernera André Achiary odlučio je oformiti naoružanu civilnu miliciju u gradu Guelmi i okolini u sklopu takozvane politike samoodbrane. U osam sati ujutro 8. maja 1945. godine oko 10.000 ljudi okupilo se ispred džamije u Setifu kako bi proslavili kraj rata. Stanovništvo Setifa (“starosjedioci”, kako su ih nazvali Francuzi) mirno i nenaoružano izašlo je na ulice nakon poziva Charlesa De Gaullea, francuskog predsjednika.

No, umjesto slavlja, događaj se pretvorio u demonstracije, a okupljeni su nosili transparente “Okončaj okupaciju”, “Želimo jednakost”, “Nezavisnost” ili “Alžir je naš”. Saal Bouzid, 14-godišnji član muslimanskih izviđača, podigao je alžirsku zastavu, simbol koji je zabranila Francuska vlada. Ugledavši zeleno-bijelu alžirsku zastavu, policija, koja je do tada bila po strani, pojurila je prema mladiću da mu je otme. Unatoč objašnjenjima koja je dječak dao da je to sveta zastava, unatoč molbi gradonačelnika da ne pucaju, policija je ustrijelila dječaka. Nastao je haos.

Demonstranti, puni bijesa, napadali su i ubijali svakog Evropljana kojeg su sreli. Nastala je užasna represija, proglašeno je vanredno stanje. Svi koji nisu nosili crnu traku pri izlasku iz kuće upucani su bez upozorenja. Francuska je mobilizirala vojsku, koja je brutalno napala gradove i sela i palila kuće.

Najnepristupačnije gradove u planinama bombardirala je avijacija, dok je francuska krstarica “Duguay-Trouin”, usidrena u blizini obale, granatirala grad Kherrata. No ondje gdje je barbarizam dostigao nezamislive razmjere bilo je mjesto Guelma, gdje je Achyari predvodio brutalnu represiju. Mržnja je dosegla takve razmjere da su se organizirale milicije koje su ulazile u kuće, iz njih odvodile i ubijale ljude. Mrtvih je bilo toliko da nisu sve uspjeli pokopati. Na kraju je službeno objavljeno da je 41 selo sravnjeno sa zemljom.

Godinama kasnije, Francuska će priznati da je od 8. maja do 26. jula ubijeno 40.000 ljudi. Tri hiljade ljudi završilo je u zatvoru, zabranjene su i novine Ferhata Abbasa. Sve je rađeno da bi se ugasio pokret za slobodu Alžira, ali jedino što su postigli bilo je rasplamsavanje izrazito antikolonijalnog raspoloženja. Devet godina poslije, u novembru 1954, Alžir će započeti rat za nezavisnost, koji će biti plaćen s milion i po života.

Francuzi su u ratu koristili razne tehnike mučenja, ovisno o okolnostima i navodnoj opasnosti od osumnjičenika. Dokumentirani izvori bilježe da je najpopularnija metoda bila gégène, oprema koja se mogla pričvrstiti na ljudsko tijelo, uvijek na penis i strujom izazivala snažan šok. Ostale tehnike uključivale su mučenje vodom, utapanja u kupkama sa slanom vodom, crijeva pod pritiskom u rektumu i razbijene boce zabijene u vagine muslimanskih žena.

Ne smije se zaboraviti ni masakr koji je nad Alžircima počinjen daleko od njihove zemlje, i to na ulicama Pariza.

Naime, blizu 30.000 alžirskih demonstranata okupilo se 17. oktobra 1961. godine u centru Pariza kako bi mirnim protestima tražili kraj rata i proglašenje nezavisnosti Alžira. Uslijedio je brutalni pir francuskih snaga koje su, prema posljednjim istraživanjima ubile blizu 400 Alžiraca, čija tijela su potom danima plutala rijekom Senom. Demonstranti su zatvoreni na stadione i u zatvore, a skoro polovica ih je protjerana u Alžir.

Skoro četiri decenije je Francuska bila nijema i krila sve izvještaje i arhive o tom gnusnom masakru u srcu Evrope, da bi tek 1998. godine vlada te zemlje objavila prvi komentar o tom događaju. Navedeno je da je život izgubilo 40 demonstranata i nastavljen je pokušaj skrivanja istine o danu kada je Sena obojena krvlju alžirskih demonstranata.

Alžir je za Francusku bio građanski rat, a ujedno i njezin Vijetnam. Alžir je rana koja i dalje peče. Procjenjuje se da je s njim u Francuskoj još uvijek direktno ili porodičnim vezama povezano najmanje sedam miliona ljudi. Alžir je trauma koja i dalje proganja Francusku bez obzira na to gledaju li Francuzi na to s desne ili lijeve strane. Protjerani pied-noire i njihovo potomci danas su snaga ekstremne desnice na jugu Francuske, od Perpignana do Marseillea.

Trauma je jaka i zato što su Francuzi izgubili rat unatoč upotrebi napalma i plinskih komora za ubijanje civila, masakru alžirskih demonstranata u mnogim gradovima, uključujući Pariz, unatoč sistematskim mučenjima ili terorizmu. Maršal Thomas-Robert Bugeaud, francuski generalni guverner Alžira 1840-ih, politikom spaljene zemlje nastojao je pokoriti Alžirce.

On je bio taj koji je izumio plinske komore davno prije nacista, puneći pećine gasovima kako bi ugušio destruktivni “narod drugog reda” i “istrijebio ih do posljednjeg”. Francuska je također koristila južnu Saharu u Alžiru kao poligon za nuklearna ispitivanja. To je, u kombinaciji s 11 miliona nagaznih mina koje su Francuzi postavili na golemim dijelovima zemlje, ubilo i osakatilo desetine hiljada Alžiraca.