Dana 17. aprila 1923. godine, 34-godišnji arhitekta iz Madrida ušao je u Alhambru, tada samo teoretičar restauracije i s malo znanja o islamskoj kulturi i umjetnosti. Bio je to Leopoldo Torres Balbas, koji je došao u Nasridsku citadelu u Granadi na mjesto arhitekte-kustosa, najvišeg autoriteta u to vrijeme zaduženog za monumentalni prostor. Alhambra je bila mješavina ruševina, prostora ponovno izgrađenih u prijašnjim vremenima s umjetnim arabesknim ozračjem koje je više odgovaralo idealiziranoj verziji Arapa nego stvarnosti istočnjačke muslimanske umjetnosti tipične za Poluotok.

Dolazak Torresa Balbása promijenio je tu sudbinu implementacijom novog sistematskog, dokumentiranog i rigoroznog modela konzervacije i restauracije. Bez njega bi Alhambra danas bila drugačija ili, također je vrlo moguće, uopće ne bi bila.

Alhambra je ušla u 20. stoljeće vrlo lošeg zdravlja. U to vrijeme bio je to opljačkan i zapušten prostor koji su svakodnevno dijelili posjetitelji i stanovnici koji su živjeli u privatnim i baštenskim područjima, ali i trgovci i nasilnici. Umjetnička baština bila je pomiješana s privatnim građevinama, izvornim zgradama s drugim manje ili više novijim i više ili manje održavanim područjima od kojih su neka bila u žalosnom stanju. Bio je hitno potreban akcijski plan "kako bi se izbjegla propast koja joj prijeti sa svih strana", stoji u preambuli Općeg plana za očuvanje Alhambre, koji je 1917. potpisao arhitekt Ricardo Velázquez Bosco i koji je za tri godine trebao uspostaviti određenu koherentnost i sigurnost prostora.

Cilj je bio hitno otkloniti prijeteće opasnosti i potom pokrenuti plan obnove koji bi spomeniku dao dignitet. Ali tadašnji direktor, Modesto Cendoya, ignorirao je tu zabrinutost i plan rada. Godine 1923. smijenjen je i zamijenjen Torresom Balbasom, koji je ostao na dužnosti do 1936. Prema mišljenju svih stručnjaka, u tom je trenutku promijenio sudbinu Alhambre.

Novi direktor-kustos pokrenuo je prve akcije usmjerene na izbjegavanje uništenja: Partal, Patio del Harem, lađa u Patio de Comares i stari ulaz u Kraljevsku kuću, na svima njima su obavljene hitne intervencije čime je započeo plan spašavanja koji se očekivao šest godina. Od početka je pokazao svoj novi način rada, pišući ono što je definirao kao "vrlo detaljan dnevnik radova" i fotografski dokumentirajući uzastopne faze popravaka.

U svojih 13 godina upravljanja obavio je 26 relevantnih restauracija. Između 1933. i sljedeće godine poduzeo je jedan od najzanimljivijih. Šarena kupola postavljena je u Patio de los Leones 1866. godine a Torres Balbás je uklonio tu kupolu i postavio četverostrani krov, više u skladu sa historijom prostora i koji je ostao i danas. Torres Balbas je dotjerao svoje ideje o restauraciji i konzervaciji u Granadi — konzerviranju i održavanju, nikad dovršavanju ili prepravljanju bez razloga — i na kraju je oblikovao Alhambru kao cjelinu, ponovno potvrđujući važnost zelene baštine. Njegov prethodnik je počeo sjeći drveće a Alhambru je shvatio kao vojnu citadelu dok je Balbas spomenik shvatio kao cjelinu koju je morao urediti i osigurati za posjetitelje.

Mnogo toga đšto je napravio u Alhambri bila je posljedica njegovog putovanja u Itakliju 1926. U Rimu je iz prve ruke iskusio transformacije grada koje je vodio Gustavo Giovannoni, a koje su, među ostalim metodama, uključivale izvlaštenje mnogih kuća kako bi se napravio prostor za rimski forum. Ta je ideja prenesena u Granadu, obavio je eksproprijacije kako bi dao više zemljišta Alhambri i, u nekim slučajevima, srušio zgrade koje su bile izvan konteksta.

U Rimu je stvorio svoju mrežu kontakata u Evropi i 1931. bio je jedan od učesnika na Prvoj međunarodnoj konferenciji arhitekata i tehničara historijskih spomenika, održanoj u Ateni. Tamo je održao prezentaciju s Giovannonijem, poznatim restauratorom, i bio je jedan od pisaca takozvane Atinske povelje, prvog dokumenta koji su izradili stručnjaci za usmjeravanje i objedinjavanje kriterija u obnovi i zaštiti baštinskih prostora i spomenika.

Priznat u cijelom svijetu, Torresa Balbasa pripadnici Francovog režima sklanjaju s mjesta direktora zbog pomaganja pobune. Ponovo se vratio teoriji i svijetu obrazovanja i više se nikada, do svoje smrti 1960. godine, nije vratio restauraciji.