Kada je ruski opozicioni lider Aleksej Navaljni umro (čitaj: bio je ubijen), većina reakcija u svijetu bila je fokusirana na njegovu sposobnost da se suprotstavi autoritarnom režimu predsjednika Vladimira Putina. Nešto od toga graničilo je s hagiografijom. Ali usred vrtloga uvažavanja, bilo je i glasova neslaganja, mnogi iz Ukrajine, Kavkaza i centralne Azije, koji su osvijetlili neke tamne strane njegovog djelovanja.

Oni su osudili Navaljnijevu smrt u zatvoru 16. februara kao političko ubistvo, a istovremeno su prepoznali kako je zaboravljeni ili zanemareni nacionalizam njegove politike negativno utjecao na njih. U različitim trenucima, Navaljni je bio nepokolebljivi ruski nacionalista koji je bio uključen u krajnje desničarski diskurs kao borac protiv Putinovog nasilnog režima. Ova dva aspekta Navaljnog se međusobno ne isključuju. Oni su radije rasvijetlili kako je uspio izgraditi posvećenu i relativno veliku — barem za ruske opozicione grupe — bazu pristalica kako je njegova politička karijera rasla krajem 2010-ih.

Istina, Navaljni koji je jurišom zauzeo Zapad artikulirao je političku opoziciju ukorijenjenu u borbi protiv korupcije, a ne u etničkom čišćenju, a prošle godine je pokušao razjasniti svoje kontroverzne stavove o Ukrajini - iako su mnogi Ukrajinci smatrali da je to premalo, prekasno.

„Pitanje Krima“, da li je anektirano poluostrvo ukrajinsko ili rusko, pratilo je heroja otpora otkako je region okupirala Rusija prije 10 godina. U intervjuu ruskom novinaru o ilegalnoj okupaciji 2014. godine, Navaljni je odgovorio: „Da li je Krim neka vrsta sendviča sa kobasicama koji treba proslijeđivati naprijed-nazad? Mislim da nije.” Njegov odgovor razbjesnio je Ukrajince, koji aneksiju često vide kao oličenje ruskih imperijalističkih pogleda na Ukrajinu.

Početkom 2021. godine Navaljni se vratio u Rusiju iz Njemačke, gdje se oporavljao nakon trovanja od strane ruskih vlasti, te je odmah uhapšen i bačen u zatvor. Obraćajući se povodom hapšenja, ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmytro Kuleba podržao je njegovo oslobađanje, ali je također naglasio da će Navaljni, ako jednog dana postane ruski predsjednik, "morati vratiti sendvič" i napomenuo da će se Navaljni morati izviniti zbog ruske aneksije poluostrva. Prošle godine, Navaljni je pokušao promijeniti svoj stav o Ukrajini kada je izdao manifest od 15 tačaka za zemlju, uključujući korištenje profita od nafte i gasa za plaćanje reparacija za štetu koju je izazvala Rusija. Ali njegov naslov, "15 teza ruskog građanina koji želi najbolje za svoju zemlju", podigao je ukrajinske obrve jer je istaknuo kako je Putinova ekspanzionistička politika naškodila Rusima. Ubrzo nakon njegove iznenadne smrti u zatvoru u Arktičkom krugu, neki ljudi iz centralne Azije oglasili su se na društvenim mrežama kako bi se požalili na bdjenja koja su postavljena na spomen obilježjima onima koji su umrli u sovjetskoj gladi 1932-1933, smatrajući da je nepoštovanje odati počast Navaljnom na mjestima posvećenim ljudima koje je on ocrnio. Nakon što je Američko udruženje nastavnika slovenskih i istočnoevropskih jezika organizovalo čitanje poezije za Navaljnog na svojoj godišnjoj konferenciji, došlo je do erupcije gnjeva.

„Nisam htio ništa da kažem, ali ovo je bila kap koja je prelila čašu”, rekao je Oleh Kocuba, koji vodi publikacije na Ukrajinskom istraživačkom institutu Univerziteta Harvard. „Čini se krajnje neprikladnim da profesionalna asocijacija... formalno organizuje čitanje u znak sjećanja na ruskog političara, ma ko on bio. Da li zaista treba povući paralele iz historije 20. veka da bi se ovo razjasnilo?”, Kocuba je napisao na X (bivši Twitter).

Ali također je vrijedno istražiti kako je Navaljnijev nacionalizam često prihvaćao pozicije koje su postale centralne za Putinova uvjerenja. Najmanje do 2014. Navaljni, koji je imao rusko i ukrajinsko naslijeđe, izjavio je da gleda na Rusiju, Ukrajinu i Bjelorusiju kao na jedan narod zajedničke kulture, poričući i represivnu historiju Moskve i različite identitete zemalja. Ideja o pravom istočnoslovenskom trojstvu Rusija-Ukrajina-Bjelorusija je jevanđelje za Putina i dio je opravdanja ruskog lidera za invaziju Ukrajine.

Prije nego što je Navaljni ušao u politiku na nacionalnom nivou 2013. godine, kada se kandidirao za gradonačelnika Moskve, zauzevši drugo mjesto, iza aktuelnog gradonačelnika kojeg podržava Kremlj, godinama se bavio promocijom ruskog nacionalizma ukorijenjenog u ideji etničke ruske nadmoći u Rusiji. U trenutku kada je pokušao da ovlada zemljom - 2017. mu je zabranjeno da učestvuje na predsjedničkim izborima - ovo je omekšalo njegov nacionalizam, ali on nije nestao.

Tri glavne epizode definiraju Navaljnijevu aktivnost kao političkog ruskog nacionaliste prije nego što je postao narodni heroj. Godine 2007. uspostavio je političke veze s nekim od najvažnijih ruskih nacionalističkih grupa u zemlji, uključujući Pokret protiv ilegalne imigracije (DNPI, sada zabranjen u Rusiji), koji je organizirao i vodio „Ruski marš“ u glavnim urbanim područjima širom Rusija. Ovi marševi su potaknuli grupe krajnje desnice i skinhedsa, zajedno sa običnim etničkim Rusima, protiv percipiranog preplavljenja Rusije migranatima iz centralne Azije i Kavkaza, od kojih su većina muslimani. Navaljni se pridružio organizacionom komitetu marša. Bilo je mnogo parola poput „Rusija za Ruse“ i raznih rasnih vreijđanja nacionalnih manjina. Iste godine osnovao je grupu “Narod”, koja je podržavala etničko-nacionalističke teme i ideale koje je koristio DNPI.

Ovaj savez je doveo do dva široko kritizirana videa iz 2007-2008. U prvom, koji je promovirao posjedovanje oružja za Ruse, Navaljni je usporedio muslimanske migrante sa žoharima i muhama. U drugom je predložio da se migranti iz centralne Azije protjeraju iz Rusije kao što bi “zubar riješio pokvareni zub”.

Okrenuti Rusiju ka evropskom etničkom i građanskom nacionalizmu nije, i nikada nije bio, jednostavan zadatak. Od imperijalne ere koja je prethodila Oktobarskoj revoluciji 1917. godine, zemlja je imala multietničko i multikonfesionalno stanovništvo. U teoriji, ruska država je nastojala da ograniči sukobe između različitih etničkih i vjerskih grupa promicanjem tolerancije. Ipak, u praksi, Rusija je stoljećima tretirala svoje muslimanske podanike, posebno one sa sjevernog Kavkaza i centralne Azije, kao drugorazredne kolonijalne subjekte kojima je potrebna civilizacija i vodstvo evropske Rusije. Većina Rusa su pravoslavni hrišćani, ali prema izvještaju Vjerskog odbora muslimana Ruske Federacije, 2018. godine u Rusiji je bilo 25 miliona muslimana, što čini oko 18% stanovništva. Muslimani koji žive izvan područja Volga-Ural i sjevernog Kavkaza uglavnom se nalaze u glavnim urbanim centrima Moskve i Sankt Peterburga, često u etnički definiranim enklavama zbog dostupnosti posla i diskriminacije u stanovanju.

Ubrzo nakon što se Navaljni vratio u Rusiju prije tri godine, Amnesty International mu je oduzeo oznaku "zatvorenika savjesti" zbog njegovih islamofobičnih komentara ranijih godina, da bi poništio svoju odluku nekoliko mjeseci kasnije nakon što je Kremlj iskoristio tu promjenu u svoju korist.

Godine 2008. Navaljni je podržao invaziju Rusije na susjednu Gruziju, nazivajući njene građane glodavcima i ocrnjujući tadašnjeg lidera Mihaila Sakašvilija. Pozvao je na protjerivanje svih Gruzijaca iz Rusiji i podržao korištenje krstarećih projektila.

Prema politikologu Marlene Laurelle, Navaljni je takođe tvitovao i pisao u znak podrške neredima u Birjuljevu 2013. godine, u kojima su hiljade učestvovale u nacionalističkom nasilju protiv etničkih manjina.

Tokom godina, Navaljni je povremeno povlačio neke od svojih diskriminatornih komentara. Petnaest godina nakon što je podržao moskovsko bombardovanje Gruzije, izvinio se u objavi na Facebooku. No, kada su ga novinari pitali o njegovim prethodnim stavovima o nacionalizmu nije ih povukao ili je sugerirao da uopće nije promijenio svoje stavove, čak i ako ih više nije objavljivao tokom svojih skupova i video snimaka. U intervjuu za The Guardian 2017. godine, Navaljni je stajao iza svojih nacionalističkih komentara i tvrdio da je njegovo uspoređivanje Čečena sa žoharima bilo “umjetnička sloboda”.

Navaljnijeva evolucija od punog etničkog nacionaliste do antikorupcijskog križara pokazuje kako su ruski nacionalisti nastojali da uvedu etnički nacionalizam i učine ga kompatibilnim sa svojim nastojanjem za liberalnom vladavinom. Optužbe za političku korupciju bile su dio antimigrantskih stavova ruskih nacionalističkih grupa od sredine 2000-ih. Prema izvještaju Istraživačkog centra SOVA iz 2008., kongres DNPI-a donio je odluku da svoju političku strategiju promijeni sa krajnje desnog nacionalizma na „nacionalizam u evropskom smislu“ kao sredstvo legitimizacije političke aktivnosti grupe u Rusiji.

I dok je Navaljni odbacio svoju retoriku „Rusija za Ruse“, ona je ostala nit u njegovom političkom programu, protkana kroz temu borbe protiv korupcije. U postu na blogu iz 2015. godine, Navaljni je suprotstavio borbu Evrope s terorizmom sve većem broju ruskih muslimanskih migranata iz centralne Azije i procijenio kako bi "islamisti" lako mogli ući u zemlju zbog njene labave imigracione politike, što je još jedan aspekt korupcije. Napisao je: "Dakle, ako u Evropi postoji 'orgija tolerancije' prema islamistima, onda je to u Rusiji jednostavno Sodoma i Gomora laži, licemjerja, korupcije i direktnog ohrabrivanja agresivnog islamizma." U tom smislu, Navaljnijeva nacionalistička retorika protiv korupcije u skladu je sa suvremenom politikom ekstremno desnih grupa kao što su Alternative fuer Deutschland u Njemačkoj i Holandska stranka za slobodu Gerta Wildersa, čiji komentari o ukrajinskim izbjeglicama odražavaju Navaljnijeve o migrantima iz centralne Azije.

Navaljni je 2019. ponovio svoj poziv na strogi vizni režim između Rusije, Kavkaza i centralne Azije na osnovu vjerskog radikalizma i takozvanih kulturnih razlika. Međutim, za zapadne zemlje ili Ukrajinu ne bi bile potrebne vize. Čak i dok je Putin krenuo udesno i prilagođavao Navaljnijev nacionalizam svojim ciljevima, sam Navaljni je tvrdio da su Rusija i Zapad fundamentalno drugačiji od „drugih“ koje predstavljaju muslimani iz centralne Azije i Kavkaza.

Svakako postoji ironija u Navalnijevim pozivima na ova ograničenja: centralna Azija i Kavkaz postali su primarna destinacija Rusa koji bježe od regrutacije i daljnjih represivnih mjera od invazije na Ukrajinu u februaru 2022. godine.

Godine Navalnijeve političke karijere bile su obilježene povećanim nasiljem nad etničkim manjinama i njihovom kontinuiranom ostrakizacijom u Rusiji. Sada kada je mrtav, postavljaju se pitanja o budućnosti opozicije u Rusiji i o tome kako će se zapadne zemlje uhvatiti u koštac i sa njenim nacionalizmom koji mijenja oblik i sa sve moćnijom i autoritarnijom državom. Priznavanje štete iz prošlosti nije jednako zahtjevu za savršenstvom od strane Navaljnog. Umjesto toga, to je priznanje politike koja je često podržavala ruski ekspanzionizam pod Putinom, kao i državno i društveno ugnjetavanje etničkih manjina u Rusiji.

Smrt Navaljnog takođe naglašava kako podrška opoziciji u Rusiji treba da uključuje više od polaganja nade u jednu osobu. Hiljade neistomišljenika iz bezbrojnih ruskih etničkih grupa i dalje su u zatvoru i suočavaju se sa sličnim sudbinama kao Navaljni. Kada ih prepoznamo, pomažemo da se proširi obim borbe i osnaži nada u slobodnu, ravnopravnu i demokratsku multietničku Rusiju.

Izvor: New Lines Magazine