Kada su 1980. godine studenti amateri porazili moćnu hokejašku reprezentaciju SSSR-a na Olimpijskim igrama, pomogli su propagandu hladnog rata koju su vodile Sjedinjene Američke Države. Spektakularan sportski uspjeh nazvan je “Čudo na ledu”, o njemu su snimani filmovi, pisane knjige, sve u cilju uzdizanja američkog naroda nad istočnim neprijateljem. Trideset godina poslije proslavljeni srpski glumac odlučio je posuditi propagandni model i napraviti film spektakularne sportske pobjede, uzdižući tako srpski narod. Međutim, uspjeh mladih Amerikanaca i mladih Jugoslavena (u filmu Srba) ni po čemu nije isti.

Filmovi Montevideo, Bog te video i njegov nastavak Montevideo, vidimo se na prvi su pogled sportska bajkovita priča o inatu, sportu i ljubavi. Na drugi, oba filma prepuna su tendencioznosti i krivljenja historijskih činjenica, kao što je to da reprezentacija tadašnje Kraljevine Jugoslavije u filmu ne igra u plavim dresovima, u kojim je i igrala u periodu radnje filma, već u crvenim, koji su, slučajno, dresovi reprezentacije Srbije.

Na kraju prvog dijela, u završnoj sceni, nakon pobjede, reprezentativci zagrljeni pjevaju Bože pravde. To čak i nije sporno, to je bila jedna od tri službene himne Kraljevine Jugoslavije. Sporno je to što s cijelim stadionom horski pjevaju izmijenjen tekst, nazivajući kralja “srpskim”, a ne “našim”, kako je tada službeno glasilo u tekstu. U to bi vrijeme takvo iskrivljivanje himne bilo teško krivično djelo.

Prije tog velikosrpskog orgijanja reprezentacija je savladala Bugarsku, a službenik je pištoljem natjerao Bugare da odustanu od Svjetskog prvenstva i da umjesto njih ide Jugoslavija. Činjenica je da, koliko god to bilo motivacijski nastrojeno za mlade gledaoce, ništa od toga nije istina. Utakmica odigrana u tom filmu bila je u sklopu Balkanskog kupa. Osim rezultata, sve ostalo je skrnavljenje fudbalske historije. Zbog ogromnog broja otkaza jačih reprezentacija domaćin Urugvaj odlučio je platiti Jugoslaviji put, dok je Bugarska odustala mnogo ranije, smatrajući Urugvaj predalekim.

Što se tiče drugog dijela filma i samog Svjetskog prvenstva, prikazana je veličanstvena pobjeda protiv fudbalske velesile Brazila 2:1. To bi bilo sasvim uredu da u to vrijeme Brazil nije bio amaterska reprezentacija bez ikakvog pedigrea, koji će nekoliko decenija poslije dobiti s Peleom. Brazil je prije tog Svjetskog prvenstva u pet godina odigrao samo tri utakmice i to protiv nižerazrednih ekipa. Na prvenstvo su otišli bez ikakvih ambicija, a ne, kako je u filmu prikazano, u ulozi favorita.

U polufinalu Jugoslavija igra protiv Urugvaja i uz tešku sudijsku krađu, kako je to prikazano u filmu, gubi 6:1. To ne bi bilo sporno da bilo gdje službeno, osim u srpskim medijima, možemo pronaći informacije o bilo kakvoj sudijskoj lakrdiji kakva je prikazana u filmu. Činjenica je, pak, da je Urugvaj bio domaćin i olimpijski pobjednik dvije godine ranije, odnosno da je bio prevelik zalogaj za nedoraslu reprezentaciju Jugoslavije.

Koliko je takmičenje bilo ozbiljno govori činjenica da je učestvovalo samo trinaest reprezentacija, što je najmanje u historiji svjetskih prvenstava. Sjedinjene Američke Države nastupile su s nekoliko studenata iz Engleske i jednim igračem bejzbola koji je govorio španskim jezikom pa je tako bio od pomoći u Urugvaju. Najjače evropske reprezentacije – Španija, Italija i Portugal – uopće nisu nastupile.

Ipak, bez obzira na sve, “Jugoslavija je osvojila treće mjesto i zauvijek se upisala u historiju Svjetskih prvenstava kao osvajač medalje”. Ali ni to nije istina. Na stranici FIFE možemo vidjeti kako je Jugoslavija zapravo četvrta, s obzirom na to da se u to vrijeme nije igrala utakmica za treće mjesto, a između poraženih polufinalista gledala se ukupna gol-razlika sa svih utakmica. Time su treće mjesto osvojile Sjedinjene Američke Države.

Dragan Bjelogrlić, autor filma, iskoristio je historijsku činjenicu da su zbog prebacivanja sjedišta Fudbalskog saveza Jugoslavije iz Zagreba u Beograd svi nogometaši Hrvati odbili nastupati. S obzirom na to kako su u to vrijeme bile definirane nacije u Jugoslaviji, reprezentacija je spala na igrače srpske nacionalnosti.

Film je, uz to, prepun dodatnih historijskih pogrešaka. Karijera Aleksandra Tirnanića, kojeg u ovom filmu glumi Miloš Biković, fan Milorada Dodika, potpuno je pogrešno prikazana. Osobine likova reprezentativaca, prema tvrdnjama njihovih porodica, nisu vjerodostojno prikazane.

Muzika u filmu je, prema mišljenju kritike, maestralna. Robert Pešut, poznatiji kao Magnifico, obavio je izvrstan posao. Posebno se ističe pjesma Pukni zoro, koja se u posljednje vrijeme često pogrešno interpretira. Pjesmu je, iako je napisana i izvedena 2010. godine, Milorad Dodik nazvao starom srpskom pjesmom, koju su srpski vojnici pjevali na Solunskom frontu u Prvom svjetskom ratu.

Možda bi Bjelogrlić mogao napraviti nastavak kultnog filma Povratak u budućnost. Miloš Biković mogao bi igrati Dodikovog izaslanika i u DeLoreanu dostaviti pjesmu srpskim vojnicima na Kajmakčalan 1918. godine.