"Ako na zemlji postoji pakao, to je život djece u Gazi", kazao je prošle sedmice glavni sekretar UN-a António Guterres, malo prije prekida napada Izraela na Pojas Gaze. nakon 11 dana neprijateljstava. Četvrtina od 243 Palestinca ubijenih u napadima izraelskih snaga su maloljetnici.
“Djeca više ne žele sama ići u kupaonicu. Boje se svega”, kaže Ignacio Casares (56), šef misije Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC) u Gazi. "Moji lokalni saradnici objašnjavaju mi da noću razmišljaju da li da spavaju sa djecom ili odvojeno, hoće li umrijeti odjednom u istom napadu ili se razdvojiti kako bi se spasio barem jedan dio porodice", objašnjava bivši pukovnik sa iskustvima iz Bosne i Hercegovine i Afganistana, koji je osam godina radio za ICRC u Jemenu i Iraku.
Niko nije upozorio Fadi Shaika i njegovu porodicu prije sedam dana na bombaški napad koji je usmrtio 42 osobe u okrugu Rimal u Gazi. "Mnogo sam noći proveo spavajući sa suprugom i dvoje djece u hodniku našeg stana, jedinoj sobi bez prozora, zbijeni, pod madracima i pokrivačima, s dokumentima i nešto odjeće u slučaju da moramo pobjeći", prisjeća se učitelj engleskog onoga šta se dogodilo rano ujutro 17. maja kada je zabilježen najsmrtonosniji izraelski napad. Njegov najstariji sin Nabil (9) pokušava opisati kako je eksplozija potresla cijelu kuću.
“Godinama smo puno patili zbog zataškavanja zapadnih medija o situaciji Palestinaca. Nadamo se da će se barem nakon toliko uništenja i toliko smrti svijet ponovno usredotočiti na Gazu, Zapadnu obalu i Istočni Jeruzalem ”, kaže učitelj koji predaje u školi koju vodi agencija za palestinske izbjeglice iz Nacije, Ujedinjene (UNRWA).
UNRWA-ina škola Abu Hasi u izbjegličkom kampu Shati u pojasu Gaze dom je za dvjestotinjak porodica koje su izgubile svoje domove. "Donedavno se nismo poznavali a sada smo poput sestara", kaže Qauqab Hasimi, 42-godišnjakinja i majka devetero djece i Sadia Daub, 18-godišnjakinja koja se brine za svoje petero braće dok joj majka čeka šesto dijete. Dvadesetak beskućnika Palestinaca sada koegzistiraju u učionici odvojenoj starim zavjesama i ležeći na prostirkama i pokrivačima koje su im donijeli stanovnici područja u blizini centra.
Većinom su to djeca koja trče po učionici bosa. “Mnogi mokre noću. Drugi ne govore ”, kaže hasimi. "Niko nije ranjen, ali svi trpe psihološke posljedice", dodaje saub. "Boje se svega", pričaju. "Bez posla i s koronavirusom već je bilo i suviše teško i prije rata ali sada..."
Više od 70.000 civila potražilo je utočište tokom neprijateljstava u centrima UNRWA-e, iako su neke škole koje su pružale utočište porodicama čiji su domovi najbliži izraelskoj granici već ispražnjene nakon primirja.
Struja stiže do domova otprilike četiri sata dnevno. U Gazi se konzumira kontaminirana vode. Bez struje, postrojenja za desalinizaciju koja opskrbljuju oko 400 000 ljudi prestala su s radom, kao i postrojenja za pročišćavanje.
Ministarstvo stambenog zbrinjavanja izbrojalo je 16.800 oštećenih kuća, od čega je 2.800 sravnjenih ili neupotrebljivig. Palestinske vlaste procjenjuju štetu nastalu izraelskim napadima u Gazi na oko 250 miliona eura.
U školi UNRWA-e Abu Hasi sada je smješten i 30-godišnji trgovac otpadom Harb Shokar. Provjerio je šta se desilo sa njegivim domom u Al Tufahu, na istoku Gaze. "Tamo više ništa nije ostalo", odgovara. Izgubio je sve. Ima suprugu i djecu od sedam, šest, četiri, dvije i jedne godine. "Moram ih sve držati u naručju kako bi mogli spavati", kaže.
Hamari Debesh (30) također je izgubio dom u Jabaliji, sjeverno od Gaze. "Nismo se mogli presvući ili okupati žviše od sedam dana“, kaž. „Školske kupaonice prepune se. Da u mojoj kući postoji barem jedna soba, ne bismo bili ovdje ”, žali se na rubu očaja. "Ne želim da iko živi ovako sa svojom djecom."
