Adolf Bruno Heinrich Ernst Heusinger (4. august 1897 – 30. novembar 1982) bio je njemački vojni oficir čija je karijera protezala od vremena Njemačkog carstva, preko Vajmarske Republike i nacističke Njemačke do Zapadne Njemačke i NATO-a.

Heusinger se njemačkoj vojsci pridružio kao dobrovoljac 1915. godine, da bi kasnije, kada se vratio iz britanskog zarobljeništva, nakon završetka Prvog svjetskog rata, postao profesionalni vojnik.

Od 1938. do 1944. godine služio je kao načelnik operacija u okviru Glavnog štaba Vrhovne komande njemačke vojske u Wehrmachtu. Potom je imenovan za vršioca dužnosti načelnika Generalštaba na dvije sedmice 1944. godine nakon ostavke generala Kurta Zeitzlera. Te godine optužen je za umiješanost u zavjeru od 20. jula kada je izvršen atentat na Adolfa Hitlera, ali ga je sud oslobodio.

Heusinger je služio kao šef zapadnonjemačke vojske od 1957. do 1961., kao i predsjedavajući Vojnog komiteta NATO-a od 1961. do 1964. godine.

KARIJERA TOKOM DRUGOG SVJETSKOG RATA

U augustu 1937. godine Heusingerje raspoređen u Operativni štab Generalštaba Armije (OKH) Wehrmachta. Ondje je unaprijeđen u potpukovnika 20. marta 1939. i u pukovnika 1. augusta 1940. godine. Od 15. oktobra 1940. godine postao je operativni načelnik OKH-a.

Izbijanjem Drugog svjetskog rata Heusinger je pratio terensko osoblje i pomagao u planiranju operacija za invaziju Poljske, Danske, Norveške, Francusku i Holandije. Od oktobru 1940. godine postao je treći u hijerarhiji planiranja vojske, nakon načelnika Generalštaba generala Franca Haldera i zamjenika načelnika Generalštaba general Friedricha Paulusa.

Poslije invazije na Sovjetski Savez u junu 1941. godine OKH je postao odgovoran prvenstveno za planiranje operacija na istočnom frontu, a Vrhovna komanda oružanih snaga (Oberkommando der Wehrmacht – OKW) bila je odgovorna za druga ratišta.

Haldera je na mjestu načelnika Generalštaba u septembru 1942. godine zamijenio general Kurt Zeitzler. Heusinger je ostao načelnik Operationsabteilunga i unaprijeđen je u general-poručnika 1. januara 1943.

U junu 1944. Zeitzler je doživio nervni slom i napustio je svoju funkciju, a 10. juna Heusinger je privremeno preuzeo dužnost načelnika Glavnog štaba vojske. U tom svojstvu prisustvovao je sastanku u Hitlerovoj Vukovoj jazbini 20. jula 1944. godine, a stajao je pored Hitlera kada je eksplodirala bomba koju je podmetnuo Claus von Stauffenberg.

Heusinger je hospitaliziran zbog povreda koje je zadobio u eksploziji, ali ga je Gestapo uhapsio i ispitao kako bi utvrdio njegovu ulogu, ako je ima, u zavjeri od 20. jula. Iako su postojali dokazi da je Heusinger imao kontakte s mnogim zavjerenicima, kao i sve druge visoke nacističke vojne vođe, nije bilo dokaza koji bi ga povezivali sa zavjerom, pa je pušten u oktobru 1944. godine.

Heusinger je, prema onome što je napisao u autobiografiji, stavio na raspolaganje sve informacije koje je imao o zavjerenicima protiv Hitlera. Ponovo je potvrdio da nije učestvovao u zavjeri jer je i dalje osjećao obavezu da ispuni svoju dužnost njemačkog vojnika, uprkos njegovom ličnom mišljenju da je rat izgubljen.

Nakon puštanja na slobodu, smješten je u Führerreserve, rezervnu vojska visokih nacističkih oficira koji čekaju zadatke, i nije raspoređen na drugu poziciju sve do 25. marta 1945. godine, kada je postavljen za načelnika odjela za mapiranje oružanih snaga. Zapadni saveznici zarobili su ga u maju 1945. godine. Svjedočio je tokom Nirnberškog procesa.

POSLIJERATNA VOJNA KARIJERA

Godine 1950. postao je savjetnik za vojna pitanja Konrada Adenauera, prvog kancelara Zapadne Njemačke.

Osnivanjem Bundeswehra, Oružanih snaga Zapadne Njemačke 1955. godine, Heusinger se vratio vojnoj službi. Imenovan je za general-pukovnika 12. novembra 1955. godine i za predsjednika Vijeća vojnog rukovodstva (Militärischer Führungsrat).

U martu 1957. godine naslijedio je Hansa Speidela na mjestu načelnika odjela za sve oružane snage.

Ubrzo nakon toga, u junu 1957. godine, Heusinger je dodatno unaprijeđen i imenovan za prvog generalnog inspektora Bundeswehra (Generalinspekteur der Bundeswehr), odnosno prvog čovjeka zapadnonjemačke vojske, te je u tom svojstvu služio do marta 1961. godine.

U aprilu 1961. imenovan je za predsjedavajućeg Vojnog komiteta NATO-a u Washingtonu, gdje je bio do 1964. godine kada je otišao u penziju.

Prema nekim informacijama, Sovjetski Savez ga je početkom 1960-ih tražio zbog ratnih zločina počinjenih na okupiranim sovjetskim teritorijama.

Heusinger je umro u Kelnu 30. novembra 1982, imao je 85 godina.

Na osnovu dokumenata koje je objavila njemačka savezna obavještajna služba 2014. godine, Heusinger je možda bio dio Schnez-Truppe, tajne vojske koju su veterani Wehrmachta i Waffen SS-a nastojali uspostaviti početkom 1950-ih.

Bio je nosilac petnaest ordena i priznanja koje je dobio u dva svjetska rata.