Vrijeme vladavine sultana Sulejmana, od 1520. do smrti 1566. godine, bio je period intenzivne teritorijalne ekspanzije Osmanske države u svim pravcima: na Balkanu, u Anadoliji, prema središnjim muslimanskim zemljama na jugu, na sjeveru Afrike, Arabijskom poluotoku te je tada dosegnut vrhunac teritorijalne ekspanzije, administrativne, pravne i diplomatske moći države. Jedan od pouzdanih pokazatelja istaknutosti položaja u osmanskom društvu tog vremena zasigurno jeste i elitnost sultanove svite. Tik uz najvećeg arhitektonskog genija Osmanske države Mimara Sinana nalazio se naše gore list – Nasuh Matrakči Bošnjak rodom iz Visokog.

Rodio se krajem 15. stoljeća, a na osnovu podataka koje nude izvori, a pri tome prvenstveno misli na rukopisne primjerke Matrakčijevih djela, puno ime mu je, kako se i sam najčešće potpisivao, Nasuh b. Karagöz el-Bosnevi, Nasuh b. Abdullah, a u izvorima je moguće naići i na ime Nasuh el-Silahi el-Şehir bi Matraki. Podatke o tome da je ovaj uistinu vrijedan pažnje autor porijeklom iz Visokog nalazimo u djelu njegova sina, Hüseyina b. Nasuha el-Visokovija. Kao što čitamo iz njegova imena, Nasuh je sin Abdulaha, mada se u jednom rukopisu kao ime njegova oca navodi i Abdulah i Karagöz. Školovao se na dvoru osmanskih sultana u periodu posljednjih godina vladavine sultana Bayezida II. Istraživači se, bez izuzetka, slažu u tome da je znanje stjecao na elitnoj dvorskoj školi Enderun, a njegov učitelj bio je glasoviti Sa’ī.

Godinu 2014. UNESCO je proglasio upravo godinom Nasuha Matrakčija Bošnjaka, a povodom obilježavanja 450. obljetnice smrti ovog osmanskog hroničara i genija matematike, kaligrafije, katrografije, geografije, vojnih umijeća... U Bosni i Hercegovini ovaj događaj ostao bi gotovo nezapažen da nije bilo naučnika Orijentalnog instituta Univerziteta u Sarajevu koji su u Zavičajnom muzeju Visoko te 2014. održali prvi okrugli stol, i prvi projekt uopće, koji je u središtu svoga zanimanja imao život i opus Nasuha Matrakčija Bošnjaka. Radovi su štampani u zagrebačkom časopisu za kulturu i društvena pitanja „Behar“ (broj 121, 2014), čime je donekle ispravljena već poslovična obnevidjelost bošnjačkog društva na vlastite značajne velikane koji su u ovom slučaju zadužili svijet.

Dr. Adnan Kadrić pokušava približiti ambijent u kojem se razvio Nasuh Matrakči te napominje da se u naučnom pogledu uglavnom razvijao u elitnom okruženju na Enderunu, u kojem je imao posebne učitelje iz različitih naučnih disciplina, a ne u okviru obrazovno-staleških krugova učenjaka u javnom nižerangiranom školstvu klasičnih osmanskih medresa za potrebe učitelja, kadija, muftija i administracije na nižem nivou upravljanja i administratiranja državnog aparata. No, dok je voj ska ratovala i išla u daleka osvajanja, u državi se vodio tihi rat za povlastice i privilegije, odnosno za pozicije bliže sultanovom plaštu i kesi društvenih mecena, a Nasuh Matrakči je uspio zbog svoje izražene genijalnosti.

Mr. Madžida Mašić tvrdi da se gotovo cjelokupno stvaralaštvo Nasuha Matrakčija odlikuje izrazitom kohezivnošću i simbiozom proznih i poetskih cjelina, uz jedan izrazito umjetnički senzibilitet čovjeka koji je svoju vještinu slikanja minijatura “prenio” i na izradu tekstualnog mozaika. Kao što pri izradi minijatura Matrakči vješto upotrebljava odgovarajuće boje, oslikava  sjenke i precizno daje slikovne prikaze iz različitih perspektiva, na isti način odabirom odgovarajućeg metra, svojim stihovima daje ritam proznom narativu, te tako pravi otklon od pukog prikazivanja historijske realnosti i “kreće ka oblikovanju imagološke slike djela”.

Matematičar

Tablica množenja u Matračijevom udžbeniku ‘Umdetu l‑ḥisāb

Metoda koju je koristio Nasuh Matrakči u matematici slijedi liniju razvoja klasične istočne metode proračunavanja koja se razvijala u Semerkandu i gradovima na Istoku, da bi se kasnije prenijela do Anadolije i razvila još u vrijeme Nasiruddina Tusija i Alija Quščua, uz postepeno nadograđivanje i argumentaciju određenih postavki. Dr. Kadrić iznosi da knjiga o računanju Nasuha Matrakčija sadrži i neke postavke i teoreme koje su predmetom ozbiljnijih istraživanja u oblasti matematike i prirodnoznanstvenih studija.

Naime, Matrakči posebno detaljno objašnjava sabiranje, oduzimanje i množenje razlomaka. O posebnim zanimljivostima i izvrsnostima Matrakčijevih metoda u matematici pisali su različiti autori. Pritom su uglavnom svi naglašavali značaj egzaktnih nauka koje su se finansirale na osmanskom dvoru u vrijeme sultana Sulejmana Zakonodavca. Oni učenjaci koji su s najvišim uspjehom svladali znanja iz klasičnih vjerskih disciplina, uključujući i znanje arapskog, perzijskog i turskog jezika, potom iz egzaktnih nauka (matematika, astronomija, geografija), historijskih i društvenih znanosti, koji su imali talenta za umjetnosti i muziku, te različite borilačke vještine i ratne taktike, stjecali su pravo da uđu među odabrane učenike na samom dvoru, a kasnije i da se na dvoru bave tim znanostima. Kao što se da zaključiti iz intelektualne biografije Nasuha Matrakčija Bošnjaka, on se istakao u svim znanostima i umijećima važnim za napredak u dvorskoj karijeri. I ne samo to, nego je gotovo iz svake te oblasti napisao vrlo vrijedna djela, izuzev u oblasti vjerskih disciplina i filologije. S druge strane, posebno se istakao u historiografiji i slikanju minijatura. Dakle, i u nauci i u umjetnosti Nasuh Matrakči polučuje značajne uspjehe, što je vrlo rijetka pojava tog vremena.

Nasuh Matrakči je 1533. godine napisao djelo Ümdetu al-ḥisāb, odnosno „Osnovni principi aritmetike“, tako da „oni koji se njome služe nemaju potrebe za nekom drugom knjigom“. Danas je sačuvano nekoliko prijepisa ovog djela. Djelo je posvećeno sultanu Sulejmanu Zakonodavcu. Na kraju ovog rukopisa nalazi se prijepis fermana koji je sultan Sulejman Zakonodavac izdao Nasuhu Matrakčiju 936/1529. godine, kada se Matrakči vratio iz Egipta kao pobjednik na turniru „vitezova dugih štapova“, te je tada dobio naziv „Matraki“ (vitez dugog štapa – matraka). Mr. Madžida Mašić otkriva da je nešto ranije, 1517. godine, Nasuh Matrakči napisao još jedno djelo iz oblasti matematike pod naslovom Cemāl el-kuttāb ve kemāl el-ḥisāb (Ljepota pisara i savršenstvo matematike) i posvetio ga sultanu Selimu I. Postoji samo jedan rukopis ovog djela u Istanbulu (İstanbul Üniversitesi Kütüphanesi, T 2719). Djelo je pisano kao novo djelo i koristan traktat (nüsha-i cedīd ve risāle-i mufīd). U ovom djelu Matrakči navodi da je matematika „časna nauka i prefinjeno umijeće“ koja pomaže i u stvarima vjere.

 

Matrakčijev Dragulj ratnicima

Djelo Tuḥfetü l-ġuzzāt (Dragulj ratnicima) jedno je od rijetkih djela te vrste u osmanskoj pisanoj tradiciji u Matrakčijevo vrijeme. Bavi se teorijom ratovanja, ističe dr. Kadrić, slično kao što se u svojim studijskim traktatima iz oblasti matematike bavi teorijskim problemima iz oblasti matematike. Njegovo djelo, dakle, predstavlja djelo iskusnog vojnog teoretičara i stratega. Zbog toga je i dobio titulu silahšora, a i nadjevak Silāḥī, koji se daje stručnjacima za oružje i ratne taktike. On je na javnim sultanskim svečanostima organizirao posebne smotre, vojne parade i prikaze različitih osmanskih vojnih taktika njegovog vremena.

Mr. Madžida Mašić ističe da je zanimljivo da se autor na početku djela, nakon uobičajene zahvale, potpisuje kao Nāsūh es-Silāhi el-şehīr bi- Matraḳī (Nasuh, oružnik poznat kao Matrakči – vitez dugog štapa). Autor pritom daje opis svojih kvalifikacija i titula, a sve kako bi se potvrdila stručna utemeljenost djela, napisanog iz pera osobe vrlo kompetentne kad je riječ o vojnim taktikama koje je u brojnim, u to vrijeme mahom uspješnim vojnim pohodima primjenjivala osmanska vojska.

Geograf

Geografsko znanje Nasuha Matrakčija temelji se na klasičnoj orijentalno-islamskoj literaturi, ali i na vlastitom iskustvu, kada prilikom posjete određenog mjesta, kraja ili područja daje vrlo detaljan opis, a često i slikovnu predstavu određenog mjesta. Što se tiče njegovog teorijskog pristupa, objašnjava dr. Kadrić, on se temelji na klasičnom srednjovjekovnom geografskom prikazu naseljenih svjetskih zona u tadašnjem poznatom svijetu. Kada opisuje gradove, naselja i pohode, Matrakči daje veliki broj detalja i prikaza javnih objekata, položaja mjesta, geografske udaljenosti od nekog većeg mjesta i slične detalje geografske naravi. U 16. stoljeću Piri Reis, Nasuh Matrakči Bošnjak i Mustafa Ali postavljaju kanonske obrasce za sastavljanje djela koja se bave geografijom Osmanskog Carstva. Mecena Piri Reisa bio je Ibra him-paša, koji je preferirao pomorske ekspedicije i dodir s venecijanskim geografima, dok je mecena Nasuha Matrakčija često bio Rustem-paša, koji je učestvovao u brojnim pohodima i bio zaštitnik brojnih hroničara i geografa, kao i jedan od velikih zaštitnika tadašnje dvorske administracije. Ono što je osnovna karakteristika geografskih opisa Piri Reisa i Nasuha Matrakčija jeste njihova izuzetna obrazovanost u oblasti geografije i kartografije, što ih i danas čini aktualnim, dok njihova djela bivaju vrijedna svake hvale.

 

Hroničar

 

O zasluženom statusu Nasuha Matrakčija kao vodećeg hroničara Carstva svoga doba svjedoče njegove hronike: Mecme’ü-t-Tevāriḫ (Stjecište hronika), napisana 926/1520. godine, zatim Mecme’ü Menāzil (Skup konačišta) nekih krajeva u Iraku i Iranu, potom prva hronika Suleymanname (Knjiga o Sulejmanu) (1520–1537), druga Knjiga o Sulejmanu (1543–1551), treća Knjiga o Sulejmanu, zatim Tevāriḫ-i Āli Osmān (Hronika porodice Osmanlija) posvećena Rustem-paši, te hronika Fetiḥ-nāme Ḳaraboġdan (1538) i hronika Tāriḫ-i Sulṭān Bayezid ve Sulṭān Selīm.

Različiti rukopisi hronika ukazuju da se zapravo radi o neprekinutoj hronološkoj liniji koju je Matrakči slijedio u svom spisateljskom opusu. Njegovo djelo Mecme‘ü t-tevārīḫ (Stjecište hronika / događa ja) djelo je kojim je Matrakči zakoračio na polje osmanske historiografije. Matrakči slijedi klasike muslimanskog srednjovjekovlja u oblasti historiografije. Prevodi Ṭaberīja, koristi Al-Birūnīja i ostale klasike, ali i brojne druge izvore na različitim orijentalnim jezicima. Stil spomenute hronike mnogo je jednostavniji nego, naprimjer, stil kasnijih sulejmannama (knjiga o sultanu Sulejmanu).

Po mišljenju dr. Kadrića, Matrakči nije slučajno otpočeo svoj historiografski opus prevođenjem jednog od klasika islamske historiografije. On je naprosto mogao otpočeti s historijom Osmanskog Carstva ili s opisom ratovanja, naprimjer, sultana Selima, te dovršiti opisom bitaka i osvajanja sultana Sulejmana Zakonodavca. Međutim, Matrakči to nije učinio. On je svjesno želio uspostaviti kontakt s prethodnom tradicijom da bi uspostavio liniju kontinuiteta sa svetopovijesnom muslimanskom tradicijom, te tako dao dodatni historiografski legitimitet hronikama sultanskih osvajanja u njegovo doba. To nam dodatno potvrđuje činjenica  da je negdje pri kraju historiografske  karijere carskog hroničara Matrak či dao ponovni prikaz samo historije porodice Osmanlija, što, u ukupnom kontekstu njegovog historiografskog opusa, donekle implicira njegovu svijest i potrebu da se posebno istakne imperijalna vizija sultanata njegova doba. To ga svrstava u posebnu grupu hroničara i pisaca općih historija, ali i carskih hroničara zaduženih za promociju ideje kontinuiteta carstva koje je samo logični nastavka ranijih velikih vladara iz zajedničke povijesti orijentalno-islamske kulture i civilizacije, ocjenjuje dr. Kadrić.

Rezultat njegovog historiografskog stvaralaštva jeste serija povijesnih djela pod skupnim nazivom Sulejmannama. S obzirom na to da je bio izuzetno hronološki orijentiran u svom izlaganju, da je itekako poznavao tradiciju fetih-nama koje su nastale prije njega, te da u njegovim djelima ima dosta preklapanja (neke dijelove je kasnije pisao kao odvojena i proširena djela, a neke druge sažimao i sastavljao kao odvojena djela), dr. Ahmed Zildžić pretpostavlja da su sve Sulejmanname Nasuha Matrakčija bile zamišljene kao dijelove jedne povijesne cjeline.

Sulejmanname su u osnovi podvrsta fathnama, raznovrsnih i važnih povijesnih izvora koji su se počeli pisati u vrijeme Mehmeda Fatiha (autor je bio Mulla Gurani), a na izvjestan način kulminirale su kao žanr za vrijeme Bajezida i Selima, kojima je i Nasuh Matrakči posvetio odvojeno djelo. On je, ipak, najpoznatiji po svojoj Sulejman-nami. Podnaslov prvog dijela Matrakčijeve Sulejmanname jeste: Matla’-i dastan-i sultan Suleyman han (Početak pripovijesti o sultanu Sulejmanu), odnosno epskom pohodu Sulejmana u povijest, jer je perzijska riječ dastan ovdje bliža značenju epopeje, od njenog osnovnog značenja priče ili pripovijesti.

Dr. Elma Korić skreće pažnju na ono što je Nasuh Matrakči pisao o junacima Bosanskog serhata. Upravo djelo Sulejmanname Nasuha Matrakčija svjedoči o tome koliko informacija o bosanskom serhatu sadrže osmanske hronike. Korić navodi nekoliko podataka iz onog dijela Sulejmanname koji govori o pohodima sultana Sulejmana Zakonodavca u smjeru srednje Evrope, ka teritoriju današnje Mađarske. U spomenutom djelu za oznaku pograničja Matrakči pored termina serhad za oznaku koristi i termin uc. U hronici se ne nalaze minijature bosanskih utvrđenih gradova, niti ostale topografske karakteristike ovih predjela, koje bi omogućile vizuelizaciju bosanskog serhata u prvoj polovini 16. stoljeća. Objašnjenje za to, između ostalog, leži i u činjenici da se Bosna nije nalazila na ruti kojom se kretala glavnina osmanskih trupa u spomenutom pohodu, a samim tim ni Nasuh Matrakči kao učesnik pohoda tada nije boravio u Bosni. Međutim, u spomenutom djelu on na nekoliko mjesta spominje dva sandžak-bega Bosne i Smedereva, „begove serhata“ Gazi Husrev-bega i Bali-bega Jahjapašića. S obzirom na to da su oni aktivno učestvovali u spomenutim osvajačkim akcijama, u duhu svoga vremena, Matrački ih glorificira poredeći ih s najvećim mitskim i historijskim junacima poznatih civilizacija (Rustem,  Zâl, Aleksandar i sl.).

Poznato je u historiografiji da je Husrev-beg kao Smederevski sandžak-beg aktivno učestvovao u osvajanju Beograda 1521. godine. No, prije toga, 12. jula 1521. godine, osvojio je tvrđavu Zemun. Osvajanje ove tvrđave smatra se jednim od strateški najuspjelijih akcija, jer je time omogućen lakši pristup tvrđavi Beograd, koju su sultanove trupe osvojile već 30. augusta 1521. godine. Među malobrojne hroničare koji napominju da je veliku ulogu u akcijama koje su prethodile osvajanju Beograda odigrao upravo Husrev-beg ubraja se i Nasuh Matrakči. Dr. Korić naglašava da i on nudi skromne podatke pišući o tome samo u dijelu Sulejmanname, koji nosi naziv: Vijest o opsadi dobro čuvane tvrđave Beograd od strane Piri Mehmed-paše i osvajačke vojske: “Nakon što je donesena odluka i izdata naredba (...) sultan je naredio da oni vojnici pobjedničke vojske koji još nisu prešli, noću u toku tri do četiri dana lađama pređe prijeko. (...) Potom je uzor plemenitih zapovjednika, sandžak-beg Bosne Husrev-beg, poslat na tvrđavu Zemun, strateški cilj države. Čim je stigao, uz pomoć Uzvišenog Allaha, osvojio je spomenutu tvrđavu, nevjernike koji su se nalazili unutra sabljom posjekao, a tvrđavu sravnio sa zemljom.“

U Sulejmannami Matrakči na više mjesta navodi ulogu “begova serhata”, naročito bosanskog Husrev-bega i smederevskog Bali-bega, u akcijama koje su prethodile čuvenoj Mohačkoj bici 1526. godine. Među tim akcijama od velikog značaja bilo je osvajanje Petrovaradinske tvrđave. O tome Matrakči piše: “Namjesnik iz cijenjene porodice Jahjapašić, Bali-beg, poslao je junake iz svog okruženja da donesu vijesti o tvrđavi koju serdari nazivaju Petrovaradin. U blizini su se sukobi li s prokletim nevjernicima. Zapuhao je radosni povjetarac pobjede islama, zabljesnule su oštre sablje i posjekle brojne glave, a zarobljenici su dovede ni padišahu.“

Kada bi bio dodatno inspiriran, pojedine događaje ovjekovječio bi u stihovima i pjesmama. U pjesmi koja se nalazi u tekstu nakon opisa borbenih formacija na Mohačkom polju, uspoređuje Bali-bega i Husrev-bega s najvećim junacima ljudske povijesti:

Bali-beg, zapovjednik na

granici islama,

Rustem i Sâm i Zâl svoga

vremena (...)

Serdar zemlje Bosne Husrev,

Poput junaka sabljom udara

kao Pertev.

 

Minijature

Matrakči nas kroz svoje minijature provodi kroz gradove – bilo riječju ili pretvorbom takovrsnog opisa grada ili krajolika u slike, a čime se bavila mr. Aida Smailbegović. Polazna stanica jeste Konstantinopolis, odakle, preko Tabriza, putuje u Bagdad. Zastat će u svakom prenoćištu, zajedno s članovima Zakonodavčeve svite i vojske i pritom, iz Nasuhove tačke gledišta, zaviriti u tlocrte gradova i vidjeti mnoge znamenite građevine, od kojih danas neke i ne postoje.

Minijature Nasuha Matrakčija važan su izvor za izučavanje povijesti i stila orijentalno- islamske arhitekture iz prvih decenija 16. stoljeća, smatra Smailbegović. Po tome što Nasuhove minijature jasno nude tlocrte pojedinih gradova, ponajviše mogu biti korisne i zanimljive povjesničarima arhitekture. Stručnjaci navode da su upravo neke od rečenih minijatura gradova i kartografski precizne, te stoga pomiruju umjetničku i dokumentarnu vrijednost. Djelo Mecmû-î menâzil broji najviše minijatura naslikanih kistom Nasuha Matrakčija: stotinu sedam minijatura i dvadeset pet stranica koje sadrže i tekst i sliku. Zavirimo li dublje u pozadinu osmanskog umjetničkog stvaralaštva, otkrit ćemo da su zapravo topografske karte i planovi gradova jedna nova tema.

Među djelima koja su svojevrsno slikovno predočenje gradova, osim onih na pomorskim kartama, najvažnije mjesto zauzimaju djela Nasuha Matrakčija. Tako, prelistavajući stranice onog poglavlja koje se odnosi na minijaturu, a u sklopu štiva koje se tiče svekolikog umjetničkog stvaralaštva Osmanlija, Smailbegović je otkrila neke vrijedne i zanimljive podatke koji se odnose na Matrakčija. Između ostalog, predočavajući slikovno gradove i dijelove krajolika, Matrakči je postao prvi majstor osmanske minijature koji je slikao pejzaže.

Zeren Tanındı, historičarka umjetnosti koja se u svom naučnoistraživačkom radu bavi umjetnošću knjige, navodi upravo kako je “ilustriranje historijskih tekstova u ovom žanru svojstveno turskoj minijaturi”. U evropskoj umjetnosti, primjerice, slikarski žanr vedute proći će mnoga eksperimentiranja od kraja 16. stoljeća, ali kao samostalni slikarski žanr razvit će se s baroknim majstorima u XVII stoljeću. Analizirajući Matrakčijev opus minijatura iz Skupa konačišta, Smailbegović uviđa da on upravo razvija jedan drugačiji stil, donekle blizak evropskim majstorima slikarstva, nešto kasnije mu dodajući, istina, i elemente perzijskog minijaturnog slikarstva koje će suptilno ispreplesti s ostalim elementima na slici. Takav će se utjecaj poslije osjetiti i u odabiru korištenih boja; naime, u ranim Matrakčijevim radovima primjetan je utjecaj renesansne firentinske i kasne bizantske tehnike slikanja, dok se u kasnijoj fazi, nakon osvajanja Perzije, osjeti odabir i upotreba življega kolorita.

Istina nije nigdje negoli u ovim riječima

Kako Nasuh Matrakči zapisuje povijest, i onu o kojoj saznaje i onu koju živi, tako je smrt i smrtni čas, čest motiv u njego vim stihovima, otkriva dr. Amina Šiljak-Jesenković. U prvom svesku Mec- ma’ el-Tevarih govori o smrti poslanika Sulejmana, nimalo slučajno – odabira  primjer Božijeg poslanika, mudraca i vladara, koji još nosi ime Sulejman – i taj govor završava stihovima u kojim iskazuje čvrsto uvjerenje o tačno određenome času mrijenja, kao datosti u savršenome Božijem znanju:

Istina nije nigdje negoli u ovim

riječima,

Suđeni čas će stići svakog čovjeka

Nema žurbe ni odgode nikome ni trena

Nema promjene sata, ni odgađanja

Nemoguće, nema zbora, sve što

dušu ima

Dok ne dođe do svog časa,

savršeno obećana.

Ko god tako šta želio, Višnji Bog

ga usmrtio

Dabogda se on srušio, namah dušu

ispustio.