Ni jedna religija na svijetu, ukoliko nije potpuno izolovana i ima tek neznatan broj članova, nije imuna na uticaje sa strane. Velike migracije stanovništva, misionarske aktivnosti i ratna osvajanja koja se se dešavala tokom povijesti, uzrokovali su simbiozu među religijama na način da se pod okrilje dominirajuće religije uvuku različiti običaji i prakse nekog naroda. Vjerska tradicija i kultura Bošnjaka muslimana nije izuzetak od ovog univerzalnog pravila. Pod plaštom narodnih običaja Bošnjaka muslimana, skriveni su kulturni fenomeni koji izviru iz različitih religija od kojih su uticaji staroslavenske religije i mitologije najznačajniji.

Očuvanje predislamskih elemenata u kulturi bosansko-hercegovačkih muslimana

Postoji veliki broj naučnika koji su krajem XIX i tokom cijelog XX stoljeća zastupali mišljenje da su Bošnjaci muslimani etnički „najčišći“ slavenski narod na Balkanu. Svoju tezu dokazivali su geografskim položajem Bosne i Hercegovine koja je kao središnja južnoslavenska država bila podjednako udaljena od svih stranih uticaja, a njen pretežno brdskoplaninski predio pružao je idealno utočište lokalnom stanovništvu pred najezdama neprijateljskih vojski.

Kada su se naselili na našem području, Slaveni nisu iskorijenili domaće romanizirano stanovništvo koje se povuklo u brda i postepeno pod jakim uticajem nadmoćnijih komšija slaveniziralo.

Bosanski Slaveni, kasnije Bošnjaci, kao središnji južnoslavenski narod, vrlo malo su se miješali s drugim narodima, što nije slučaj s okolnim Južnim Slavenima u čijoj je etnogenezi udio neslavenskog elementa prilično značajan.

Staroslavenskim elementima u kulturi Bošnjaka muslimana smatrali smo sve običaje, obrede, rituale i kultove koje uz Bošnjake nalazimo kod drugih slavenskih naroda: Bugara, Rusa, Čeha, Poljaka, Slovaka itd.

Narodna vjerovanja

Staroslavensko paganstvo, žrtve, obredi i rituali stoljećima prenošeni s koljena na koljeno, u naše vrijeme manifestuju se kroz mitove, sujevjerja i narodna vjerovanja duboko ukorjenjena u svijesti bosansko-hercegovačkih muslimana.

Na prostoru Bosne i Hercegovine prisutno je vjerovanje u astralnog dvojnika i svetost kućnog praga. Još od djetinjstva, majke i nane poučavaju svoje potomke tome šta valja, a šta ne valja činiti, kako bi se postigla sreća i napredak u životu. Veoma je rašireno vjerovanje u vještice, vile, Mőru, prikaze, a vrlo često se od starijih mogu čuti vremenske prognoze na osnovu ponašanja životinja i gatanja na osnovu zbivanja i događanja u prirodi. Salijevanje strahe (strave) je prastari ritual koji ima za cilj poboljšanje općega psihološkog stanja pacijenta, prvenstveno ublažavanje i otklanjanje straha i izbezumljenosti. Premda veoma staro, vjerovanje u zle i urokljive oči i danas je veoma rašireno među narodima južnoslavenskog prostora. Dolaskom islama na naše prostore, vjerovanje u zle i urokljive oči još više je pojačano, jer ga podržavaju i određene izreke Božijeg Poslanika, a.s.

Pored obaveznog žrtvovanja za vrijeme Kurban-bajrama i akike – žrtve koja se prinosi za zdravlje i napredak novorođenčeta, među muslimanima u Bosni i Hercegovini, sačuvan je trag prastarog žrtvovanja prilikom izgradnje.

Životni ciklus

Elementi staroslavenske tradicije u praksi Bošnjaka muslimana najjače se osjete u običajima i obredima vezanim za životni ciklus čovjeka. Osiguranje zdravoga i naprednog potomstva, sklapanje od Boga blagoslovljenog braka i uživanje u životu poslije smrti predstavljaju teme koje su od davnina u žiži interesovanja magije i religije.

Rođenje djeteta

U vrijeme kad nije bilo modernih sredstava koja bi osigurala sigurno začeće, porođaj i razvoj novorođenčeta postojali su obredi i rituali preko kojih se nastojalo obazbijediti dobar porod i produženje vrste. Traženje Božijeg blagoslova za dijete, zdrav razvoj i napredak djeteta, te čuvanje djeteta od zlih duhova i njihovih štetnih uticaja predstavljaju osnovnu funkciju običaja i obreda vezanih za novorođenče.

Prema narodnom vjerovanju raširenom na prostoru koji naseljavaju Južni Slaveni, trudnici se treba ispuniti njena posebna želja za hranom. Među muslimanima Bosne i Hercegovine to se naziva „ćudanje“.

Godinu dana nakon rođenja, pozivaju se rođaci, prijatelji i komšije na obred šišanog kumstva djeteta. Interesantno je napomenuti, što do sada, koliko je meni poznato, nisu primjetili  raniji istraživači, da i islamska tradicija, također, poznaje i priznaje obred šišanja kose novorođenčetu. Prema predanju, kad je Hazreti Fatima rodila sina Hasana, Božiji poslanik Muhammed, a.s.,  joj je kazao: “Fatima, ošišaj ga i podijeli sadake u srebru onoliko koliko je teška njegova kosa.”

Sklapanje braka

Sklapanje braka ima višestruku svrhu i cilj. Njime se postiže produženje vrste, stvaraju savezi, te jača društvena i ekonomska moć porodice i šire zajednice. Da bi sklapanje braka prošlo uspješno uz Božiju naklonost i blagoslov, činili su se izvjesni obredi i rituali koji su se kasnije uobičajili kod južnoslavenskih naroda.  Sklapanje braka se odvijalo po stoljećima ranije utvrđenoj matrici. Svatovi su išli po mladu; mlada bi se “krala” što je bio veoma čest slučaj, ili bi javno odlazila sa svatovima; ako je svadba bila javna, svatovima bi se na put stavljale barikade koje su mogli preći tek nakon što plate određeni novčani iznos; mladu je ispred nove kuće dočekivala svekrva koja joj je davala Kur'an u desnu, a hljeb u lijevu ruku; u kući bi mlada držala muško dijete u krilu i “dvorila” goste; nakon određenog vremena uži članovi mladoženjine porodice odlazili bi na “mirenje”; zatim bi se organizovala “kna”, pir, vjenčanje i svečanosti tim povodom; nakon svadbe uslijedili bi “pohodi” sa posebni običajem vezanja i simboličkog mučenja mladoženje. S manjim razlikama od mjesta do mjesta dugi niz godina muslimani u Bosni i Hercegovini su sklapali brak na ovakav način.

Smrt

Čovjek se boji smrti. Podsjećanje na smrt i na prestanak života, oduvijek je kod ljudi izazivalo zebnju i strah. Strah od smrti pobjeđuje se vjerovanjem da smrt nije kraj, već novi početak. Elementi staroslavenske tradicije veoma su vidljivi u posmrtnim običajima u praksi Bošnjaka muslimana. Nakon dženaze običaj je da se ide u kuću umrlog na učenje sure Ja Sin gdje se priređuje gozba; u kući umrlog prekrivaju se ogledala i televizor; čeredeset noći drži se upaljeno svijetlo ili se pali svijeća; vjerovalo se da će se umrli povampiriti ako preko njega pređe mačka, stoga su ukućani i komšije scijelu noć bdjeli pored tijela umrlog; ugledni ljudi prenose se do mezara na uzdignutim rukama; te je običaj da se u određeno vrijeme nakon smrti: sedam, četrdeset ili godinu dana organizuju obredi za duše umrlih.

Godišnji i kalendarski

Vrlo rano ljudi su shvatili da im život zavisi od prirode u kojoj obitavaju i obezbjeđuju hranu. Čovjek ranog doba nastoji da kontroliše kišu, Sunce, vjetrove i životinje kroz određene magijske čine i rituale. Nakon mnogo vremena, ljudi su shvatili da je njihova magijska moć ograničena i da im za kontrolisanje prirodnih sila treba pomoć viših bića, duhova ili predaka. Godišnji običaji Bošnjaka muslimana vezani su za dolazak proljeća – Jurjevdan, i za zrenje plodova – Ilindan ili Aliđun Jurjevdan je za bosansko-hercegovačke muslimane do nedavno predstavljao kalendarski međaš. Kad planiraju svoje poslove, Bošnjaci govore da je nešto dobro uraditi prije, a ne što poslije Jurjeva. Brojni tabui vezani su za Jurjevdan. Djevojke su uoči Jurjevdana donosile s mlina “omahu” s kojom su se kupale ili umivale da bi bile zdrave i lijepe. Uz to, izvršavale su niz magijski radnji s ciljem izbora najboljeg bračnog druga, dok su muškarci pravili trube od vrbe za tjeranje zlih duhova. Ilindan ili Aliđun bio je posvećen Perunu, staroslavenskom božanstvu groma. Vjerovalo se da lješnjaci neće roditi ako grmi za Aliđun. Širom Bosne i Hercegovine za Jurjevdan i Aliđun i dan danas se održavaju vašari i teferići.

Moderni način života dovodi do postepenog ukidanja narodnih običaja. Brojni narodni običaji i obredi su nestali, ali je karakteristično da u gradovima pojedini tradicionalni običaji dobijaju drugu formu transformirajući se u državne praznike kao što su Nova godina i Prvi maj.

Ratarski običaji

Obezbjeđivanje hrane najvažnija je ljudska aktivnost, te stoga nije nikakvo čudo da kod primitivnih naroda postoje obredi i rituali koji su olakšavali lov lovcima, čuvali stoku stočarima i donosili obilje plodova zemljoradnicima. Naši preci, stari Slaveni, bili su zemljoradnički narodi s veoma razvijenim magijskim obredima za obezbjediđivanje rodne godine i obilja plodova. Dolazak modernih vremena i razvoj savremenih sredstava za poljoprivredu i stočarstvo neminovno je vodio do ukidanja, iz perspektive današnjeg čovjeka, smiješnih i besmislenih običaja koji su, međutim, za naše pretke bili veoma bitni.

Jedan od tih arhaičnih običaja koji se do nedavno očuvao među muslimanima u okolini Novog Travnika, jeste simbolično zakopavanje sjemena u zemlju. Naime, u Liscu pored Novog Travnika, bio je običaj da se prilikom zakopavanja prve kūće krompira, dovede dijete s najvećom glavom u selu. Djetetu se stavi kapa na glavu, a zatim ono glavom zakopa prvu kūću. Funkcija ovoga arhaičnog običaja je postizanje velikih i jedrih kūća, s obiljem krompira u njima. Među slavenskim narodima, kult Majke Zemlje najviše je sačuvan među Rusima koji djeci zabranjuju da čupaju travu iz zemlje, jer to znači čupati kose svojoj majci. Obilje plodova oduvijek se vezivalo za naklonost Boga Koji je bio darežljiv prema ljudima. Sa svoje strane, ljudi su posredstvom žrtava nastojali umilostiviti Boga da i sljedeće godine bude darežljiv i izdašan prema njima. Na dan prikupljanja plodova, prmitivni narodi su posvećivali prvi ili zadnji klas žita i prinosili ga Bogu. Tragove tog opštenarodnog običaja nalazimo i među muslimanima u Bosni i Hercegovini. Muslimani u Jajcu i Pruscu imaju običaj da, kada se u jesen prikupljaju plodovi s njiva, za malu količinu plodova koji ostanu zakopani u zemlji  kažu: ”To je ostavljeno radi bereketa.”

Vrlo je interesantno da islam traži od svojih sljedbenika da i oni na dan žetve i berbe podijele određeni dio plodova siromasima i potrebnima.

Animalni i biljni kultovi

Za primitivnog čovjeka cijeli svijet je živ. Ljudi su vjerovali da životinje, biljke i kamenje imaju dušu, te da interaktivno utiču na njihov život. U vrijeme kad su ogromne šume prekrivale Europu, gajevi hrastova, lipa, borova i jela, smatrani su stjecištima bogova i moćnih demona. Cijelim svojim bićem priklonjeni prirodnoj vjeri, naši preci nisu pravili hramove za poštivanje bogova i prinošenje žrtvi, već su za te svete funkcije koristili gajeve. Posebno su poštovali drveće koje se odlikovalo svojom dugovjećnošću poput hrasta i lipe. Magićna moć pripisivana je tisovini, imeli, vrbi i lijeski, dok je orah bio prekriven velom tabua i zabrana.

Od animalnih kultova među muslimanima u Bosni i Hercegovini rasprostranjen je kult daždevnjaka i kućne zmije. Daždevnjak je vrsta vodozemca. Pojavljuje se nakon kiše. Ne smije ga se uznemiravati, jer se vjeruje da može tako jako pisnuti da ogluvi onoga ko ga čuje. Kućnu zmiju je zabranjeno ubijati, zbog toga što se vjeruje da ona čuva ukućane. Ukoliko bi neko ubio kućnu zmiju, smatra se da će kuću i ukućane zadesiti nesreća.  Kult kućne zmije je ostatak staroslavenskog vjerovanja u duha – zaštitnika kuće. To domaće božanstvo, prema većini istraživača, predstavlja duh nekog od predaka

Vrlo je interesantno da i prema islamskom učenju nije dozvoljeno ubijati kućne zmije.

Ulomak iz knjige Elvira Duranovića “Elementi staroslavenske tradicije u kulturi Bošnjaka”, vlastita naklada, Bugojno, 2011.