Zlatko Topčić jedno je od najpoznatijih bosanskohercegovačkih spisateljskih imena. Rođen u Sarajevu 30. aprila 1955. godine, sin pisca Zaima Topčića i Naile Selimić, diplomirani pravnik, bio je pokretač, glavni i odgovorni urednik lista za književnost Slovo, jedan od osnivača Društva pisaca Bosne i Hercegovine, njegov prvi generalni sekretar, nekadašnji direktor Kamernog teatra 55, Televizije Sarajevo i Biblioteke Sarajeva.

Topčić, prošlogodišnji dobitnik nagrade „25. novembar“, ovih dana promovira svoj novi roman koji je nazvao „Anadolovo pismo“. Riječ je o uzbudljivom trileru smještenom u Istanbulu, u vrijeme odumiranja Osmanskog Carstva. U središtu su priče Bošnjaci izbjegli iz Bosne i Srbije nakon povlačenja osmanske vlasti, a neki od njih pokrenut će, nehotice, krvave događaje koji će izazvati teške napetosti između Osmanlija, Rusa i ostatka Evrope.

Kao malo dijete, pitamo, jednu za drugom, mnogo stvari koje nas zanimaju i na koje želimo odgovor. Je li „Anadolovo pismo“ povratak Topčićevim spisateljskim korijenima, povratak u doba uzbudljivih krimića? On je, naime, počeo svoju spisateljsku karijeru, pod pseudonimom, kao pisac uzbudljivih krimi-romana koje smo u ona davna doba zvali „pisanim“. Koliko su lokacije, vrijeme i imena tačni, a koliko je za njih zaslužna Topčićeva mašta? Je li dugo istraživao ulice i historiju Istanbula kako bi svojim likovima dao što uvjerljiviju pozornicu? Zašto je roman smješten baš u Istanbul, u vrijeme posljednjih dana Osmanskog Carstva na izdisaju?

„Tačno pola stoljeća nakon što je osamnaestogodišnji Gold Taucher (sic!), umjesto generacijskih mladalačkih poetskih mucanja, objavio svoj prvi krimić, njegov alter ego opet izlazi pred publikum s trilerom 'Anadolovo pismo'. Osim sto je ovaj bolji – puuuuno bolji! – sva ostala poređenja idu u prilog onom davnom pokušaju: neuporedivo veći tiraž, honorar, tržište...“, počinje nam odgovarati Topčić, nastavljajući: „Ne vjerujem u slučajnosti pa zato u tu kategoriju, nego u volju sudbine, ne spada uzdarje kojim je dr. Amina Šiljak-Jesenković uzvratila na moj skromni poklon (roman 28. 6. 1914.). Uzdarje je bilo u vidu transkripta sa suđenja trojici muhadžera iz Bosne optuženih da su, dok su se međusobno koškali 1880. godine na Ferikoyu, u Stambolu, ranili ruskog potpukovnika Maksa Emanueloviča Kamereaua, koji je baš tada, jašući na crnoj kobili, prolazio trgom. Nekoliko dana kasnije potpukovnik je podlegao u bolnici na Šišliju, iako te rane nisu bile tolike da bi bile smrtne.“

Topčić kaže da roman donosi stvarni događaj, ubistvo koje se zaista desilo i suđenje trojici Bošnjaka koje se zaista održalo, ostalo je fikcija. „Na iskušenju su odnosi između sultana Abdul-Hamida II i ruskog cara Aleksandra II, jednog carstva na samrti i drugog u usponu. Umjesto savršeno jednostavnog slučaja s bezbroj svjedoka u kojem je najlakše nabaciti omču trojici bosanskih muhadžera, čitav koloplet oprečnih interesa, državničkih i ličnih, od udovice Irine Golubajeve do ruskih, grčkih i francuskih konzula i inih slučajnika i sumnjivaca od kojih svaki ima svoje ubjedljive razloge i motive da ukloni nesretnog potpukovnika, navodi pravični sud da, u nedostatku dokaza, stambolski kadija sidžilom ipak oslobodi osumnjičene Bosance i ostavi tajnu nerasvijetljenom pune 143 godine, sve dok slučaj nije zatvorio lucidni državni istražitelj Nazifbey, ukazujući, van razumne sumnje, na vinovnika krize koja je krajem devetnaestog stoljeća uznemirila svijet i izložila ga riziku masovne pogibelji“, govori nam Topčić, nastavljajući:

“Dakle, ovdje je opet riječ o fikciji i fakciji, koje se miješaju, prepliću i zameću tragove, na način da čitalac nije u stanju povući jasnu crtu između njih. Ako sam bilo šta pametno naučio od mlađahnog Golda Tauchera, onda su to radost čitanja bez predrasuda i nauk da knjiga ne smije da bude – dosadna. Akcija! Akcija! Sve ove godine – akcija! Trileri su rijetkost u našoj književnosti, ne samo zbog arogantnih predrasuda – kao da Dostojevski nije triler, ili kao da Georges Simenon i Agata Kristi nisu veliki pisci?! – nego prevashodno zato jer je pravi triler za balkanskog barabarogenija zanatski, dramaturški mnogo zahtjevniji od dominantne ispovjedne 'ich forme' i sladunjavih spomenarskih lamentacija o djetinjstvu i mladosti.“

Bosna je u središtu romana. Ona je i zaplet i vrhunac i kraj, sve se oko nje vrti, oko sudbine Bosne kao osmanske pokrajine, njenih spaljenih gradova, džamija i mekteba koje su srušile preko noći dojučerašnje komšije, ljudi iščupanih iz svojih mahala, sa svojih livada i iz svojih planina, bačenih u novu, stranu zemlju u kojoj se ne snalaze, u kojoj čak i klanjaju pogrešno, kako im govore.

Ne treba otkrivati previše, tek natuknuti kako je jedno pismo Husein-efendije Užičanina, nekada moćnog trgovca, u romanu tek nevidljivog muhadžera iz Bosne, opisalo Bosnu oko koje se i u kojoj se sudaraju razni interesi i vjere, u kojoj se i oko koje se spletkari, u kojoj je vlast ugojena i nesposobna poput sultana carstva na umoru, a opstaje zato što je čuvaju oni koje često i ne vidimo oko sebe, primijetimo ih tek onda kada dogori do nokata.

„Moj roman '28. 6. 1914.', koji je u međuvremenu doživio i treće izdanje (Factum, Beograd, 2023), završava dvosmislenim 'nastavit će se', ne samo u smislu obećanja književnog nastavka, nego, prevashodno, produžetka ideologije koja je tog dana pokrenula događaje koji nas se i danas jednako tiču. Kritika je, s pravom, uočila vezu između tog romana i 'Anadolovog' pisma, kao njegovog nastavka, sa – začudo! – još dubljim uronjavanjem u prošlost, a ne hronološkim slijedom. Opet važan historijski događaj, opet krv prolivena u atentatu presudno određuje sudbinu naših ljudi. Zato ova dva romana treba gledati kao jednu organsku cjelinu, iako ih na prvi pogled formalno intertekstualno spaja samo to pismo Huseina ef. Užičanina, u prvom romanu skrajnuto u fusnotu da bi se u drugom razvilo u sami rasplet tajne koja je to bila preko 140 godina“, odgovara nam Topčić, pojašnjavajući dalje:

„Romani se, dakako, mogu razumjeti i odvojeno, ali pažljivi čitalac će u 'Anadolovom pismu' naći puno poveznica i mogućih odgovora na pitanja postavljena u '28.6.1914'. U nekom od narednih izdanja – ako ih bude, a valjda hoće, jer je veliki interes kritike i, pogotovo čitalaca, sasvim izvan moga iskustva! – ove romane vidim unutar korica iste knjige, a neka se sami dogovore kako će se zvati, nevažno. Doista, nije mi teško priznati da to pismo Husein-efendije Užičanina upućeno iz Burse zemljaku Ibrahimu u Bijeljinu – koje je veliki Alija Isaković sedamdesetih hrabro uvrstio u Antologiju muslimanske književnosti 'Biserje'! – predstavlja najbolje stranice mojih knjiga: riječ je doista o vrhunskoj epistolarnoj književnosti, utoliko većoj jer je bez pretenzija da to uopće bude!, koja sublimira sudbinu čitavog jednog naroda, koja se na isti način ispunjava sve ove decenije i stoljeća. Jedno pismo, od svega nekoliko stranica – dovoljno je veliko djelo da odolijeva vremenu i Huseina ef. Užičanina upiše u historiju naše književnosti, poput pjesnika iza kojih ostane samo nekoliko antologijskih pjesama – ili čak samo jedna! – što itekako daje smisao cjeloživotnom književnom naporu.“

Slučaj koji su pokrenula trojica Bošnjaka, a koji će potresti svijet razriješio je stambolski inspektor Nazifbey sa svojim pomoćnikom Orhanom. Iako to malo ko zna, ponajbolji osmanski istražitelj porijeklom je Bošnjak i ni on sam ne zna je li mu to olakotna ili, moguće je, otežavajuća okolnost u životu i poslu. Zašto je Nazifbey vječnik, pitamo, na kraju Topčića?

„Nazifbey nije vječnik, on umire nešto prije svoje dvjestote, iako izgleda dvostruko mlađi i dosta dobro za svoje godine, između ostalog i zato što su mu preci ginuli mladi, ostavljajući mu u amanet najbolje godine, i jer je u šezdesetoj prestao da puši duhan, i svoj i tuđi. On je samo čovjek neobične sudbine, istražitelj koji, poput pisca, smisao nalazi u potrazi za istinom, makar i zakašnjelom i obesmišljenom protekom vremena. On ima izražen osjećaj odgovornosti prema dužnosti koju mora ispuniti i bez koje ne može časno napustiti ovaj svijet, jer nema pravo odnijeti istinu sa sobom, ma kakva ona bila i po njega samoga. Taj fenomen će, na moj prijedlog, nauka nazvati 'Nazifbeyovim sindromom'“, odgovara nam, zaključujući:

„Jer, šta da radimo s tom istinom sada kada smo je dockan spoznali?! Je li proteklo vrijeme obesmislilo pravdu i u zaborav bacilo i zločin, i žrtvu, i počinioca? Ili je svako nepočinstvo ustvari vječno i bezvremeno, sve dok pravdom ne nađe smiraj!? Nije li zakašnjela pravda zapravo – nepravda!? Je li satisfakcija uhvatiti i kazniti zločinca, makar u stotoj?! Jeste! Imamo šta naučiti od istražitelja Nazifbeya i mi danas, kojima je ovozemaljska svjetska pravda presudila da smo upravu i na strani istine, pa kao da smo zbunjeni tim pravnim (Pirovim) pobjedama i sada ne znamo šta s njima! Sudske presude su na našoj strani, a to za civilizirani svijet, ako to zaista jeste, puno znači. Kosmička i ovozemaljska pravda su na našoj strani i – niko više!“