Shima Younes, 35, nevoljko uzima tablete koje će joj odgoditi menstruaciju. Najka četvero djece živi u šatoru u Rafi, na južnom kraju Pojasa Gaze, i smatra da nema drugog izbora, zbog nedostatka tekuće vode, higijenskih proizvoda i imalo privatnosti. “Teško mi je uzimati te tablete, ali to je jedino rješenje, iako me bole leđa i uzrokuju mi velike epizode tuge”, objašnjava u reportažim koju je objavio El Pais.

Od oktobra najjednostavnija svakodnevna njega, poput odlaska u kupaonicu i pranja uz minimalnu privatnost, posebno tokom menstruacije, postaju pravi podvig za stanovnike Gaze raseljene u golemim improviziranim kampovima na jugu ove teritorije, u kojima je naguranio na desetine hiljada ljudi. Te se žene u mnogim slučajevima moraju odlučiti za alternativna i ponekad rizična rješenja za svoje zdravlje, poput uzimanja ovih lijekova.

“Nedostatak uložaka i tampona pogoršava ovu situaciju i mnoge se žene okreću pilulama noretisterona, kao što je slučaj sa Shimom,” objašnjava Walid Abu Hatab, medicinski savjetnik u Gazi specijaliziran za opstetriciju i ginekologiju. Ovaj lijek je hormonski tretman koji pomaže podići razinu progesterona kako bi se odgodila menstruacija. Ali to je dvosjekli mač: nudi privremeno olakšanje u ovoj hitnoj situaciji, ali može uzrokovati nekoliko štetnih nuspojava, poput neredovno vaginalnog krvarenja, mučnine, vrtoglavice i poremećaja raspoloženja. “Oni su dodatni rizici za zdravlje onih koji već trpe neprekidna bombardiranja”, dodaje stručnjak.

Prema podacima UN-a, 1,7 miliona stanovnika Gaze, od 2,2 miliona stanovnika, raseljeno je od sedmog oktobra kada je Hamas izveo krvave napade u Izraelu, koji su, prema službenim izvorima, rezultirali smrću 1200 ljudi i otmicu njih više od 200. Izraelski vojni odgovor, koji traje do danas, prouzročio je smrt najmanje 30.000 Palestinaca i ranio oko 70.000 ljudi, prema podacima Ministarstva zdravstva Gaze, pod kontrolom Hamasa.

“Znamo da se porođaji izvode, uključujući i carski rez, bez anestezije. Postoji gotovo potpuni kolaps obrazovnog sistema i ozbiljan rizik da će djevojčice koje su još uvijek žive propustiti cijelu školsku godinu, s povezanim povećanim rizicima kao što su dječji brakovi, razdvajanje porodica ili trgovina ljudima. Također postoje izvještaji o rodnom nasilju, uključujući seksualno zlostavljanje i prijetnje silovanjem nad zatočenim ženama od strane izraelskih snaga, kako u Gazi tako i na Zapadnoj obali,” tvrdi Dorothy Estrada Tanck, predsjednica UN-ove Radne grupe protiv diskriminacije žena i djevojčica.

Nivin Adnan, psihologinja i socijalna radnica iz Gaze, također raseljena, navodi da se fizička nelagoda i psihičke promjene koje prate mjesečnice pogoršavaju u ovom kontekstu smrti, straha, bijede i raseljenja. „Nedostatak pristupačnih toaleta, praonica i usluga pranja rublja duboko utječe na psihičku ravnotežu žena. Tome je pridodano da su skloništa oskudna i da u njima nema nikakvih pogodnosti niti imalo privatnosti”, objašnjava ona. Stručnjakinja također upozorava da za “djevojke koje u takvim okolnostima dobiju prvu menstruaciju, pribjegavanje lijekovima koji odgađaju menstruaciju nosi ogromne zdravstvene rizike”.

A za buduće majke, put do majčinstva je pun opasnosti. U improviziranim i pretrpanim skloništima, u porušenim školama i polurazrušenim kućama, ove se žene bore za spašavanje života koji nose u sebi usred haosa. Neke ne uspiju. Aya Ahmad je jedna od njih, vjeruje da je izgubila bebu koju je očekivala, ali to još ne može potvrditi jer nema pristup bolnici ili ultrazvuku.

Marina Pomares, koordinatorica projekta Ljekari bez granica (MSF) u Gazi, upravo se vratila iz jednomjesečne misije u Pojasu, potvrđuje da ima mnogo žena koje nisu mogle doći na preglede u trudnoći i ne znaju kako im je dijete. Pomares također objašnjava da postoje "komplikacije u trudnoćama, pobačajima i porodima u skloništima i šatorima" jer stanovnici Gaze ne mogu pristupiti nekolicini bolnica koje još uvijek rade ili se boje otići i ne mogu dobiti njegu. “A kad dobiju dijete, moraju živjeti s njim u šatoru, u nesigurnim uvjetima. Boje se da dojenje neće uspjeti, zbog stresa, da neće pronaći adaptirano mlijeko ili da će se razboljeti pa ga neće moći odvesti liječniku”, rezimira.

Ovo je slučaj sa Noor Zakari, 24, koja je rodila svoju drugu bebu dok je živjela u kampu za raseljene osobe u Rafi. “Okružena sam brojnim prognanicima. Nepodnošljivo je biti u šatoru tokom oštre zime i brinem se za zdravlje svoje bebe jer joj je noću prehladno, a nema dovoljno odjeće i deka”, objašnjava. “Ženama su, naprimjer, potrebni ulošci, a mi ih ne možemo pronaći ni u trgovinama. Također nemaju pristojno i sigurno mjesto za tuširanje ili odgovarajući zahod u kojem bi mogli obaviti nuždu. Ići na zahod je podvig, jer ili su praktički nasred ulice ili se moraju maknuti i onda moraju imati pratnju”, kaže Pomares.

 

Koordinatorica MSF-a objašnjava i da ima žena koje zbog nehigijene i nemogućnosti presvlačenja pate od teških vaginalnih i urinarnih infekcija. “Nikada ih u životu nisu imali, dolaze k nama jer se osjećaju loše i ne znaju šta im se događa”, objašnjava ona.

UN je u svom periodičnom izvještaju o stanju u Gazi od 23. februara upozorio na hitnost osiguravanja više higijenskih materijala za žene u Pojasu. Do sada je podijeljeno oko 9000 setova za menstrualnu higijenu i oko 3500 setova za dostojanstvo, koji uključuju sapun, higijenske uloške i donje rublje, što je smiješna cifra u odnosu na potrebe. UN također izvještava da se distribuiraju informacije o tome kako se zaštititi i prijaviti seksualni napad te da se ulažu napori da se stvore sigurna mjesta za žene i djevojke.

“Strahovi ovih žena potpuno su opravdani. To su žene koje ne jedu, ne spavaju, koje imaju drugu djecu o kojoj se moraju brinuti. Iscrpljene su, ali prioritet im je preživjeti bez obzira na sve”, kaže Pomares. “Jasno je da ako majka zbog problema mora odvesti svoje dijete na neonatalnu intenzivnu njegu, postoji šansa da ono umre jer u prostoru za 12 ima 60 beba. Radimo na tome da im ulijemo malo povjerenja i sigurnosti, ali podrška koju možemo pružiti ženama u ovim okolnostima vrlo je ograničena”, dodaje.

Asmaa Sendawi trudna je devet mjeseci i također živi u šatoru u Rafi sa svojim suprugom. Ova 27-godišnja prvorotkinja ne krije muke. “Istina je da ne znam kako ću roditi. Spremna sam, ali za ovo novorođenče nema ništa. Moja kći bi mogla umrijeti, sigurno će umrijeti,” jeca ona.

Trenutno je jedino porodilište u Gazi emiratska bolnica u Rafi, gdje djeluje MSF. U ovom porodilištu ima 26 kreveta, no svi su stalno popunjeni i dnevno se obavi 80 porođaja, uz one koji su prijavljeni u drugim nedovoljno funkcionalnim domovima ili klinikama ili u prihvatilištima. Prema podacima Unicefa, od oktobra do kraja januara u Gazi je rođeno oko 20.000 beba.