Na izbore u našoj državi koji su predviđeni za oktobar izaći će još jedna politička organizacija – Zeleni Bosne i Hercegovine. Zelene političke opcije zagovaraju ekologizam, oslanjanje na baznu demokratiju, nenasilje i borbu za društvenu pravdu kao i prava domorodačkih naroda. Zagovarači zelenih ideja vjeruju da je ostvarenje njihovih ciljeva nužno za ostvarenje ekološkog, društvenog i ljudskog tjelesnog zdravlja. Da kojim slučajem ne znamo ko će biti prvi predsjednik Zelenih u našoj državi, rekli bismo da je riječ o još jednom projektu grupe entuzijasta nošenih političkim avangardnim talasom iz zapadnoevropskih i skandinavskih zemalja, ali se na čelu ukazao Adis Arapović.
Počeo je najprije u nevladinom sektoru da bi se kasnije prebacio u političke vode. Nakon napuštanja Saveza za bolju budućnost, koji je njegovu suprugu Adisu Omerbegović Arapović i njega delegirao na nekoliko iz državne kase izuzetno plaćenih pozicija, nekadašnji projekt menadžer Centara civilnih inicijativa politički je bauljao. Teško da i on više zna s kim je sve razgovarao o formiranju političke stranke, koalicije ili saveza. Na kraju je osnovao građanski pokret RED, što je, kako je najavio, nestranački, općekorisni, narodni i građanski pokret, a onda je skupa s Mirsadom Hadžikadićem i još nekoliko rezervnih igrača bh. političke arene učestvovao u formiranju koalicije Država. Ipak, od njega je bilo sve moguće očekivati osim formiranja zelene političke opcije s čijom ideologijom do sada nije imao ama baš nikakve veze.
Uprkos činjenici da niko od Adisa Arapovića nije mogao očekivati osnivanje zelene političke organizacije, i više su nego jasni njegovi motivi – dodvoriti se onom dijelu glasačkog tijela koje do sada nije imalo svog pravog reprezenta. Iako mu je jasno da njegova nova stranka neće biti značajan faktor u bh. politici, može se nadati da će kao nosilac liste lakše ući u neki od parlamenata i tako nesmetano nastaviti trošiti budžetske pare. U cijeloj priči Adis Arapović kao politička ličnost i nije toliko bitan koliko je zapravo personifikacija ogromne većine naših političkih dužnosnika. Iako iza sebe nemaju gotovo nikakve rezultate, nakon nekoliko medijskih gostovanja i skandala, ohrabreni lokalnom podrškom, odluče napustiti stranku koja ih je politički napravila i nastave solirati. Međutim, to soliranje kod nas obično se ne nastavlja u okviru postojeće stranke, već se po pravilu osniva nova, što doprinosi hiperprodukciji političkih stranaka koje više podsjećaju na start up nego na grupu ljudi koji se udružuju radi cjelovitog nastupa u društvu. Ovo sve doprinosi ishaviješćenosti primarno bošnjačkog korpusa, jer su među Bošnjacima ove pojave najčešće, koji na dan izbora na glasačkim listićima ispred sebe imaju bezbroj opcija za zaokružiti od kojih su rijetke sposobne bilo šta politički napraviti. Štaviše, smetaju.
