Sa ujedinjenjem 1918. nastale su za sve Bošnjake u socijalno-ekonomskom i političkom pogledu nove i složene okolnosti. Prema podacima iz posljednjih godina austrougarske uprave, u BiH je bilo oko 45.000 Bošnjaka vlasnika raznih obrta, uglavnom sitnih zanatskih i trgovačkih radnji. Oni su, uz nešto najamnih radnika, činili osnovnu masu bošnjačkoga gradskog stanovništva.
Od Bošnjaka koje je statistika ubrajala u kategoriju zemljoposjednika sa kmetovima, a takvih je prema popisu iz 1910. ukupno bilo 9.513, većinu su činili sitni posjednici s jednim ili dva-tri čifluka. Pravih veleposjednika nije bilo više od tridesetak, dok je istovremeno bilo oko 3.000 zemljoposjednika bez kmetova. U nerazvijenoj radničkoj klasi BiH Bošnjaci su bili najmalobrojniji.
Krajem austrougarske vladavine u erarnom obrtu, a pretežan dio industrije bio je u državnim rukama, radilo je svega 2.088 Bošnjaka. Sve ovo bošnjačko, kako gradsko stanovništvo tako i zemljoposjedničko, a posebno seljaštvo, bilo je nakon 1918. izloženo naglom procesu pauperizacije, otkriva prof. dr. Mustafa Imamović u svojim istraživanjima turbulentne historije Bošnjaka. To je ujedno bio razlog zašto mnogi Bošnjaci rano prilaze radničkom i socijalističkom pokretu.
Opće ekonomske, socijalne i političke prilike u kojima su se Bošnjaci kao cjelina našli nakon 1918. uvjetovale su njihovo novo političko organizovanje. Na povezivanje i okupljanje muslimanskih građanskih političara u prvim mjesecima poslije ujedinjenja bitno su uticala tri činioca: masovni napadi na živote i imovinu bošnjačkoga stanovništva gotovo u čitavoj BiH, Sandžaku i dijelovima Crne Gore, obrana agrarnih interesa muslimanskih zemljoposjednika i srazmjerno mala zastupljenost Bošnjaka u organima vlasti uspostavljenim u BiH u procesu ujedinjenja i neposredno poslije 1. 12. 1918. Bošnjačko stanovništvo, a posebno seljaštvo, koje je činilo 75% cjelokupnoga bošnjačkog stanovništva, bilo je u novoj državi, Kraljevini SHS, izloženo različitom zlostavljanju, pljačkanju i ubistvima.
Jedan dio štampe otvoreno je širio mržnju i nepovjerenje prema Bošnjacima, pripisujući im protivdržavne težnje i raspoloženja. Do osnivanja lokalnih muslimanskih političkih organizacija radi zaštite lične i imovinske sigurnosti Bošnjaka došlo je prvo u Tuzli, a zatim u Sarajevu, Banjoj Luci i drugim gradovima BiH. Istovremeno su pokrenuta dva lista, Jednakost i Vrijeme, koji su u javnosti zastupali muslimanske interese. Na skupštini u Sarajevu, 14-17. II 1919. ujedinjene su sve te lokalne organizacije u jedinstvenu političku stranku bosanskohercegovačkih Bošnjaka pod nazivom Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO).
Tu je donesen program i statut stranke i izabran njen centralni odbor od 31 člana. Vodeću riječ u JMO imao je građanski, nešto modernizirani čaršijski element, uglavnom trgovci, posjednici, činovnici i intelektualci. U svoje glavne zadatke JMO je ubrajala postizanje lične i imovinske sigurnosti Bošnjaka, zaštitu agrarnih interesa zemljoposjednika i očuvanje vjersko-prosvjetne autonomije. JMO je nastojala svojom organizacijom obuhvatiti i Bošnjake izvan BiH, ali su to tadašnji vladajući krugovi svim sredstvima odlučno onemogućavali. U pogledu unutrašnjega državnog uređenja JMO se na prvom mjestu borila za nedjeljivost i autonomiju BiH, kao osnovni okvir svoga političkog djelovanja. Stranka u tome nije bila uvijek dosljedna, nego je taktizirala, zavisno od činjenice da li se nalazi u opoziciji ili u vladi.
Na izborima za Ustavotvornu skupštinu 28. 11. 1920. JMO je dobila 110.895 glasova, te je sa 24 mandata postala najjača bosanskohercegovačka stranka u Konstituanti. Koristeći se teškim položajem goleme većine Bošnjaka, JMO je kao građanska stranka uspjela osigurati za sebe političko predstavljanje bošnjačkoga naroda. Uporedo s tim, među dijelom Bošnjaka stalno je u određenoj mjeri prisutna i jedna lijevo orijentirana politička linija, vezana za tadašnji radnički pokret i Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ). Tako su, prema izvještaju policije, prilikom općinskih izbora u Sarajevu i drugim gradovima BiH 1928. većinu agitatora i sudionika zborova Republikansko-radničko-seljačkog bloka (iza kojega je stajala KPJ) činili "mlađi Bošnjaci".
Po sporazumu sa radikalno-demokratskom vladom u martu 1921. JMO se obavezala da će glasati za Vladin nacrt ustava. Za uzvrat JMO je dobila dva resora u Vladi (industrija i trgovina i narodno zdravlje), a u Zemaljskoj vladi za BiH četiri načelnička mjesta. Vlada se istovremeno obavezala da će ustav poštivati teritorijalnu cjelinu BiH, što je uzakonjeno članom 135. Vidovdanskoga ustava, da će Bošnjacima osigurati djelotvornu zaštitu od progona; da će pružiti materijalnu pomoć bošnjačkim vjersko-prosvjetnim i vakufskim ustanovama, te da će riješiti pitanje naknade vlasnicima za oduzeta kmetovska selišta i beglučke zemlje.
Većinu ovih obaveza Vlada nakon izglasavanja ustava nije izvršila, što je dovodilo do stalnih neslaganja u poslaničkom klubu i vođstvu JMO, pred koje se postavljalo pitanje: demisionirati ili i dalje ostati u Vladi, usprkos tome što ne ispunjava obećanja. Poslanički klub JMO konačno se podijelio na "desničare" i "ljevičare" početkom 1922. kada je na dnevni red Narodne skupštine došao nacrt zakona o podjeli zemlje na oblasti.
"Ljevičari" su odbili glasati za Vladin prijedlog zakona, pa je Mehmed Spaho, kao njihov najistaknutiji predstavnik, podnio 1. 2. 1923. ostavku na položaj ministra za industriju i trgovinu. U poslaničkom klubu JMO "desničari" su imali većinu, ali su u Centralnom odboru stranke ostali u manjini, pa su napustili JMO. Oni su uz pomoć Vlade osnovali svoju Jugoslavensku muslimansku narodnu organizaciju (JMNO), koju je vodio muftija Ibrahim Maglajlić.
Na skupštinskim izborima, koji su održani 18. 3. 1923. JMO je pod vodstvom M. Spahe odnijela potpunu pobjedu sa 112,22 glasova i 18 osvojenih mandata. JMNO je dobila samo 10.226 glasova, pa je ostala bez ijednog mjesta u skupštini, te se kao stranka odmah ugasila.
