Izreka Neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj svoju istinitost pokazala je u odnosima Izraela s pojedinim političkim predstavnicima bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata, odnosno kroz antidržavno djelovanje Milorada Dodika i Dragana Čovića. Ranijih godina naša javnost je bila upoznata s nastojanjima Dodika da svoj utjecaj i položaj Rs učvrsti kroz saradnju s Izraelom. Izgleda da nije imao mnogo uspjeha na tom polju. Međutim, njegov politički partner iz Mostara, koji baštini očito vještiju diplomatiju, ali i podršku kroz platformu Katoličke crkve, izgleda, mnogo je uspješniji.

Da bismo razumjeli svu apsurdnost onoga što je kulminiralo saopćenjem podrške izmjenama izbornog zakona iz Ambasade Izraela u Tirani, baš po željama tandema Čović-Dodik, potrebno je da se podsjetimo na stradanja Jevreja na teritoriji NDH-a i gotovo 100 posto čišćenja Srbije od prisustva Jevreja tokom Drugog svjetskog rata, a zatim na ponovljene nacističke metode kroz Genocid nad Bošnjacima u manjem entitetu i paradržavnu tvorevinu Herceg-Bosnu i UZP nad Bošnjacima, što je potvrđeno haškim presudama.

Makijavelistički pristup u politici okupio je bivše dželate i žrtve oko zajedničkih interesa, što se najbolji vidi kroz oživljavanje mostarskog Aluminijskog kombinata kapitalom iz Izraela. Da su politika, kapital i sport vrlo unosna kombinacija, možemo vidjeti kroz dešavanja u zapadnom Mostaru nakon pokretanja proizvodnje u “Aluminiju”. Naime, direktor “Aluminij Industries” Amir Gross Kabiri kroz sponzorstvo HŠK “Zrinjski” postaje potpredsjednik kluba te u fabrici na čijem ulazu nije takvo davno pisalo “zabranjen ulaz Srbima, muslimanima i psima” otvorio je galeriju čije umjetnine vrijede 300 miliona KM. Amir je ranije postao i predsjednik Jevrejske opštine Mostar i pokrenuo je zaboravljeni projekt izgradnje sinagoge ili jevrejskog kulturnog centra.

Mnogi su bili skeptični koliko će daleko ići saradnja dva naroda s obzirom na živo naslijeđe fašizma u nazivima mostarskih ulica. I taj je slučaj riješen na obostrano zadovoljstvo novih partnera, čime se pokazala bespomoćnost onih koji su pokušavali izmijeniti nazive ulica u Mostaru i nemoć ili nezainteresiranost ambasada zapadnih država. Naravno, ovo sve nije moglo proći bez protivljenja makar pojedinaca ili, bolje rečeno, “prosvjeda” u obliku grafita kukastog križa, a negdje u međuvremenu devastirano je i najrespektabilnije obilježje antifašističke borbe u Hercegovini – partizansko groblje u Mostaru, koje je obnovljeno na inicijativu i uz podršku visokih zvaničnika SDA.

Kulminacija ovog procesa desila se kroz saopćenje iz ambasade Izraela u Tirani u kojem se daje podrška nastojanjima Čovića i Dodika da izmjene Izborni zakon prema željama svojih politika. Ovakvo ponašanje diplomatije Izraela pokazuje da za njih nema težinu historijska činjenica da je nakon Holokausta na tlu Evrope presuđen samo Genocid nad Bošnjacima i svjetla uloga Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu u spašavanju jevrejskih porodica i donošenju muslimanskih rezolucija.

S druge strane, reakcije “domaće javnosti” i “analitičara” pokazuju svu njihovu plitkost, površnost, ostrašćenost pa i nemoral u isključivim stavovima prema bh. diplomatiji koji se adresiraju prema jednoj političkoj opciji i u ovom slučaju ministrici Biseri Turković. Zaboravljaju da ministrica Turković u svojoj prodici ima i jevrejske “krvi” i da je drug Zlatko Lagumdžija “u prolazu” išao na Zid plača i slikao se s jarmulkom. Nije nam poznato da li je Bosna i Hercegovina imala koristi od te posjete, a Zlatko, s obzirom na njegove putešestvije, zasigurno je imao.

Je li zaista neko misli da su bošnjački političari u sadašnjosti trebali ići u Izrael i ljubiti Zid plača kao Čović i Dodik i da bi zbog toga izostala podrška Izraela politici negatora ili zagovornika Genocida (jer ga slave kao vlastiti trijumvirat) koja je preživjela na tlu Evrope? Naime, toliko odsustvo temeljnog morala koje pokazuje Izrael, čak i prema Jevrejima u BiH koji su na strani građanskog koncepta i apeliraju na vlastitu diskriminaciju od zakona koje provode i predlažu srpsko-hrvatske politike, vrlo je jasna indicija da je riječ o puno dubljem problemu – makijavelizam i odsustvo bilo kakve empatije od države i naroda koji je preživio Holokaust i koji širom svijeta aktivno promiče borbu protiv antisemitizma, a istodobno provodi politiku podrške politikama koje negiraju genocid. Treba li pritom govoriti o Palestincima i onome što oni proživljavaju ili se asocijacije same vežu.

Ovo je i odlična prilika da ukažemo na vrlo pogrešno izjednačavanje cionizma, države Izrael s Jevrejima u Bosni i Hercegovini, koji su empatičniji na višedecenijsku patnju Palestinaca. Nisu svi Jevreji za cionizam niti su svi cionisti Jevreji. Ova je pojava prisutna i kod Bošnjaka koji se nemire se s neokolonijalnim svjetskim poretkom koji se prelama najviše preko leđa Palestinaca u Gazi.

Zbog identiteta i tradicije naroda Bosne i Hercegovine, naša je obaveza da maksimalno afirmiramo jevrejsku komponentu našeg naslijeđa i historije kao našu civilizacijsku vrijednost. Upravo zbog toga, nerealno je očekivati da država Izrael bude na probosanskoj strani, a sasvim je očekivano da bude podrška degradirajućim i prevladavajućim politikama kod srpskog i hrvatskog naroda u BiH. Jer o kakvim civilizacijskim vrijednostima govorimo ako se podržava negatore Genocida i etničkog čišćenja koji su presuđeni u Haagu, onom sudu koji je sljednik suda koji je sudio nacističkim zločincima za Holokaust?

Na ispitu su naši predstavnici Jevreja, da jasno po ovom pitanju zauzmu državotvorni stav i na taj način dokažu odanost svojoj domovini Bosni i Hercegovini. Ako su mogli ići do Strasbourga u borbi za svoja prava, za očekivati je da se mogu usprotiviti i pogrešnim stavovima izraelske ambasade. Dok čekamo takve vijesti, možemo raditi više na afirmaciji jevrejskog naslijeđa u Bosni i Hercegovini, proučiti od njih kako se institucionalno razvija kultura sjećanja, lobiranje, javno zagovaranje, poslovna etika, odanost nacionalnim interesima bez obzira na međusobne razlike i podjele.