U principu, s vojnog stajališta, sukob koji je Rusija izazvala u Ukrajini trebao bi dovesti do pobjede Moskve. Međutim, već nakon samo sedam dana od ulaska u ovu novu fazu rata, koja je zapravo započela 2014., čini se jasnim da, kako je u svoje vrijeme mudro kazao Mike Tyson, "svako ima plan dok ga ne pogodi u lice“.

Plan Moskve je u osnovi bio pokrenuti blitzkrieg kako bi dovršio svoju dominaciju nad regijom Donbas, kako bi osigurao kopneni koridor između vlastitog teritorija i poluotoka Krima i srušio Volodimira Zelenskog, stavljajući na njegovo mjesto marionetu koja je podređena njegovom diktatu, vjerojatno bivšeg predsjednika Viktora Janukoviča.

Da bi to postigla, računala je na svoju ogromnu ljudsku nadmoć, oko sto taktičkih borbenih grupa (s oko 1.200 vojnika svaka) i s borbenim zrakoplovstvom, pomorskim snagama i artiljerijskim snagama koje bi mu trebale omogućiti da lako postigne neposrednu kontrolu zračnog i pomorskog prostora, te "omekšati" područja koja će kasnije doći pod kontrolu kopnenih snaga, porazivši komandne i kontrolne centre, kao i protuzračnu odbranu i kritičnu infrastrukturu koja bi ukrajinski otpor učinila praktički nemogućim.

Ali čini se da sve ukazuje na to da je ofanziva daleko od postizanja konačnih rezultata u kratkom roku. Očito je da Vladimir Putin ne samo da je precijenio kapacitet napada svojih snaga, već je i podcijenio odgovor Ukrajinaca, kako njihovih oružanih snaga, tako i građanstva koje nije dočekalo napadače ne kao spasitelje, već kao osvajače.

Činjenica je da nijedan od važnih gradova Ukrajine trenutno nije u ruskim rukama (juče su zauzeli Herson, sa 300.000 stanovnika), čak ni Harkov, drugi grad u zemlji, samo 30 kilometara od granice s Rusijom, naseljen donedavno pretežno rusofilskim stanovništvom. A u međuvremenu se ponavljaju scene napuštenog oruđa i vojnih konvoja zaustavljenih usred ničega, što zbog nedostatka goriva, što zbog kvarova koji dovode u pitanje svemoćnu sliku ruske vojne mašinerije.

S jedne strane, nedostatak komandovanja zračnim prostorom izlaže ruske trupe ukrajinskim napadima, posebno s dronovima kao što je turski Bayraktar TB2. S druge strane, ostaje za vidjeti je li ograničena upotreba visokopreciznih projektila, fragmentacijskih bombi, pa čak i termobaričkih bombi za slamanje bilo kakvog lokalnog otpora, više posljedica njihove namjere da ne izazovu neselektivne civilne žrtve, računajući na Putinov narativ koji govori o oslobađanju Ukrajinaca od "nacističke" i "genocidne" vlade, ili o nedostatku dovoljno municije za tu svrhu.

U svakom slučaju, jasno je da Putin neće otići iz Ukrajine praznih ruku i da ima još mnogo vojnih resursa da porazi Kijev. Iz ovoga se može zaključiti da je, s obzirom na oskudnost do sada postignutih rezultata za očekivati ​​da će ruski predsjednik već bez ikakvih kočnica, pojačati napore da slomi svoje protivnike, čak i ako za to mora masakrirati civile i sravniti gradove.

U ovim okolnostima, bitno je razumjeti da, srednjoročno, Ukrajina nema sposobnost uspješno prevladati ovu egzistencijalnu prijetnju. Apeli Zelenskog koji je postao najjasniji primjer volje njegovog stanovništva za otporom jasno pokazuju njegov očaj, svjestan da će, bez podrške Zapada, svaki napor da se suprotstavi onima koji traže njegovu eliminaciju biti uzaludan.

Aktivacija Evropske unije i drugih zemalja koje isporučuju oružje i municiju Kiojevu za svaku je pohvalu ali pokazuje dvije stvari. Licemjerje tog istog zapada kada je u pitanju odbrana Bosne i Hercegovine od agresije te da ništa ne opravdava zapadne zemlje za pogreške u prošlosti kada je u pitanju odbrana Ukrajine, njihova neodgovornost u pothranjivanju očekivanja zemlje koja je vjerovala da je njena integracija u NATO i Evropsku uniju pitanje dana. A zapravo su bili samo oruđe za nerviranje Putina.

Slanje pomoći produžit će ljudsku tragediju koju 44 miliona Ukrajinaca već doživljava i neće sama po sebi spriječiti poraz Zelenskog i njegovih sljedbenika. Ali da je obratno, da im se ne pomaže, to bi bila nagrada za agresora i značilo bi prihvaćanje nestanka Ukrajine kao suverene države.