Na predizbornom skupu SDA u Bihaću 24. 9. uz, obraćanja predsjednika SDA Bakira Izetbegovića, obratio se i bivši komandant 502. viteške brigade Hamdija Abdić Tigar. Popularni Tigar u svom je govoru podsjetio na zanimljivu činjenicu koja se dogodila na dženazi u Srebrenici ove godine.

Tigar tvrdi, a i mnogi su to posvjedočili, da je kandidat za člana Predsjedništva BiH Denis Bećirović napustio Memorijalni centar u Srebrenici u trenutku kada je započelo formiranje safova za klanjanje dženaze šehidima iz Srebrenice. Dio javnosti koja “opravdava” ovakav potez Denisa Bećirovića pozivaju se na njegov “ateizam” (iako on tvrdi da je musliman), te da se nije kandidirao za reisul-ulemu, nego za predsjednika države. No, klanjanje dženaze našim šehidima u Srebrenici nije stvar provjere imana pojedinca (samo Allah može zaviriti u ljudsko srce), nego njegovog odnosa prema šehidima iz Srebrenice koji su dali svoje živote za odbranu Bosne i Hercegovine.

S obzirom na to da sam i ja dijete šehida čiji je mezar u Memorijalnom centru u Srebrenici, jednom prilikom sam pozvao svog prijatelja katolika da prisustvuje dženazi u Srebrenici i da posjetimo mezar mog oca Muje i, na moje čuđenje, sa mnom je iz poštovanja klanjao dženazu šehidima u Srebrenici. Dakle, nije poput Denisa napustio Memorijalni centar u trenutku formiranja safova, jer svrha 11. 7. nije u političkim obraćanjima, nego u klanjanju dženaze šehidima koji se ukopavaju u Memorijalnom centru u Srebrenici. Osim toga, ukoliko baš nije mogao pasti Gospodaru svih svjetova na sedždu, najmanje što je mogao uraditi Denis Bećirović taj dan jeste ostati do kraja dženaze “sa strane” i bar ispratiti dženazu, jer izlaskom prilikom formiranja safova ne pokazuje svoj “ateizam” nego nepoštovanje prema šehidima iz Srebrenice.

Ako katolik može da iz velikog poštovanja klanja dženazu, zašto to ne bi mogao (trebao) i ateista Denis? Pogotovo što taj “ateista” pretenduje na glasove Bošnjaka, a sigurno da je Genocid u Srebrenici najvažniji simbol i najbolnija rana svih Bošnjaka koje bi Denis trebao, ukoliko pobijedi, predstavljati. Kako čovjek kojem je toliko teško pasti na sedždu Gospodaru svih svjetova, pa čak je spreman da ne ispuštuje ni naše šehide iz Srebrenice, može da bude predvodnik Bošnjaka u Predsjedništvu BiH? Klanjanje dženaze našim šehidima u Srebrenici najmanje je što može da uradi predsjednik države, a posebno ukoliko je taj član Predsjedništva BiH izabran glasovima Bošnjaka.

Postoji jedna narodna izreka koja opisuje ova opravdanja za Bećirovića, a to je “nije majka klela sina što se kladio, nego što se vadio”, a upravo opravdanja, poput kako se Denis Bećirović ne kandidira za reisul-ulemu, pokazuju elementarno neznanje. Zašto se onda u predizborno vrijeme toliko trudi da plasira slike kako diže ruke i uči Fatihu, zašto toliko forsira citiranje hadisa na političkim skupovima (zapravo on parafrazira hadise)? Zamislite samo da izrealski premijer ne želi obilježiti Dan sjećanja na žrtve Holokausta. Kako bi javnost na to reagovala? Da li ga iko pita da li je vjernik ili ne? Pa čak i najzagriženiji ateista iz jevrejskog naroda spreman je da suspenduje svoje uvjerenje taj dan i ispoštuje vjerske običaje kojim obilježavaju stradanje svog naroda od nacista.

Da su bošnjački intelektualci uprli da budu klaunovi sekularizma i evropocentrizma, pokazuju i opravdanja za Denisa Bećirovića. Odmah su dežurni islamofobi krenuli s pričom kako je ovo sekularna država, kako vjera nije dokaz nikakvih državnih sposobnosti, kako nije kandidat za reisul-ulemu, te potvrđuju da “oni koji pretenduju da budu ono što nisu” često su militantniji od onih koji to jesu. I za ovakvo stanje psihe postoji čuvena narodna fraza “veći katolici od Pape”. Nijedna evropska država koja je doživjela bilo kakva stradanja ne odriče se svojih vjerskih, kulturnih, tradicijskih obreda prilikom obilježavanja tih stradanja.

Nijedan predsjednik evropske sekularne države ne odriče se vjerskih obreda za žrtve, a pogotovo to ne bi trebao uraditi član Predsjedništva BiH koji dolazi iz reda naroda nad kojim je počinjen genocid. Taj “kompleks” niže vrijednosti prati Bošnjake zadnjih 150 godina. Mnogi bošnjački intelektualci bili su veće “Švabe” od pravih “Švaba” u doba okupacije Habsburške Monarhije, mnogi bošnjački intelektualci su bili veći Srbi i Hrvati u doba prve Jugoslavije, najveći Jugoslaveni su bili bošnjački intelektualci (i dan-danas je tako), a danas se taj kompleks ogleda i u idolopokloničkom odnosu prema stranim zapadnim ambasadama.

Oni koji opravdavaju Bećirovićevo sramno bježanje s dženaze u Srebrenici da ne bi “slučajno” klanjao dženazu našim šehidima moraju shvatiti da je to prvenstveno poštovanje prema državi, prema ljudima koji su svoj život dali za nju, prema ljudima koji najmanje zaslužuju od korisnika budžeta 24 godine i kandidata za člana Predsjedništva BiH da “stoji” pored klanjača i sačeka kraj dženaze. Teatralno napuštanje dženaze kako bi pokazao da on nije “isti kao oni što klanjaju” pokazuje da se Bećirović stidi bošnjaštva i islama, a kandiduje se za člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka. Ovakav odnos dokazuje da on nije bio slučajno bezobrazan i ohol prema kandidatu Hadžikadiću, već je to njegov karakter – prenapuhanka i uobraženog štrebera. Odnos prema Genocidu i dženazi u Srebrenici služi za neku vrstu fact-checkinga kojima se pokazuje patriotizam političara. Ako sve druge političare osuđujemo, pa i Abazovića za relativiziranje Genocida u Srebrenici, onda i ovo bježanje pokazuje da Denis Bećirović ne može i ne smije biti izabran za člana Predsjedništva BiH.

Denis Bećirović ne predstavlja Bošnjake, ono što oni većinski jesu, nego grupu onih koja se odrodila od vlastitog naroda, umišljene elite koja je “iznad svog naroda”. Međutim, da bi bio predsjednik, Denis Bećirović “nevoljno” se mora izjasniti kao Bošnjak, a  ustvari on po senzibilitetu to nije. Stoga, veoma je bitno da Bošnjaci razumiju prijevaru jedanaestorke, koja je isturila Bećirovića pokušavajući ga licemjernim populizmom omiliti Bošnjacima. Tek da primijetimo da je komandant Hamdija Abdić Tigar ispravno naglasio u vezi glasanja za Bećirovića: “Nemoj da se ko igra!”