Dva događaja koja su prethodila otvaranju Velike narodne skupštine Türkiye nakon ljetne pauze ružan su podsjetnik da terorističke organizacije, iako znatno oslabljenje, nisu eliminisane niti su odustale od destabilizacije zemlje. Može se reći da je cilj oba događaja bila poruka “mi smo i dalje tu”.

Drugi – teroristički napad PKK-a na Ministarstvo unutrašnjih poslova u Ankari nekoliko sati prije otvaranja skupštine nije težak za objasniti publici van Türkiye, kao što je to slučaj s prvim koji ne ulazi u usku definiciju terorizma. O čemu je riječ?

Teroristička organizacija fetulahdžija (FETÖ) neumorno i od prvih dana nakon pokušaja puča 15. jula 2016. godine pokušava, kako na nacionalnom, tako i na internacionalnom nivou, da svoje članove i sljedbenike, koji su uklonjeni s državnih poslova, prikaže kao nevine žrtve “režima”. Podsjećanja radi, ubrzo nakon pokušaja puča i otklanjanja tih ljudi s državnih poslova osnovana je komisija za vanredno stanje koja je ocjenjivala žalbe onih koji su dekretom smijenjeni. Ta komisija završila je svoju dužnost. Zaključno s 12. januarom 2023. godine žalbe 17.960 od 127.929 su prihvaćene (i oni su vraćeni na svoje poslove), dok je 109.332 odbijeno. Kriteriji su bili jasni, a imajući u vidu višedecenijsku infiltraciju FETÖ-a u sve pore države i društva, broj odbijenih i nije velik.

Lider Republikanske narodne partije (CHP), u čiju partiju se FETÖ duboko infiltrirao, obećavao je tokom predizborne kampanje da će vratiti na posao sve koji su dekretom i naknadnom istragom izgubili državne jasle. No, on je, na fetulahdžijsku žalost, izgubio izbore.

“CENZURA UMJETNOSTI!”, SKIČI FETÖ

Prethodna dva pasusa neophodni su kontekst za razumijevanje događaja oko sada otkazanog 60. međunarodnog filmskog festivala Zlatna pomorandža (Altın Portakal) u Antaliji, koji se trebao održati od 7. do 14. oktobra.

U središtu “kontroverze”, “skandala” ili, po mom (i ne samo mom) mišljenju, terorističke propagande jeste “dokumentarni” film pod nazivom “Vladavina zakona”, koji je infiltriran u zvaničnu selekciju festivala.

“Iako je dokumentarac ispričan kao priča o dvije ‘žrtve’, čini se da mu je prava namjera bilo oslobađanje svih onih koji podliježu dekretnim zakonima. Sljedeće izjave u prvoj sceni dokumentarca pokazuju da glavna svrha nije ispričati priču o dvije ’žrtve’, već osloboditi sve one koji su uklonjeni (s državnih poslova, moja primjedba) zbog povezanosti s FETÖ-om i PKK: ‘Nakon pokušaja državnog udara 15. jula 2016. godine, u Türkiye je proglašeno vanredno stanje. Otpušteno je više od 150 hiljada javnih službenika. Uhapšeno je preko 50.400 ljudi. Stotine ljudi koji su otpušteni s posla su završili život”, piše Nedim Şener u Hürrıyetu, dodajući: “Uvrštavanje dokumentarca u program festivala s radošću su pozdravili odbjegli članovi FETÖ-a i FETÖ-ovi nalozi na društvenim mrežama.”

Kada je ministarstvo turizma i kulture povuklo svoje pokroviteljstvo festivala zbog te flagrantne propagande, uslijedio je niz događaja, uključujući povlačenje filma iz selekcije, ostavku kompletnog žirija u znak protesta zbog povlačenja, zatim bojkot svih učesnika, pa vraćanje filma u selekciju, da bi se sve završilo otkazivanjem festivala od strane gradonačelnika Antalije (CHP).

“Cenzura umjetnosti!”, skiči FETÖ u horu s “umjetnicima”. “Ostao je veliki haos u ime umjetnosti. Naravno, za to nisu odgovorni članovi žirija, producenti i režiseri koji nisu upoznati s temom i djeluju u ime umjetnosti, već oni koji su ovaj dokumentarac uvrstili na festival”, piše dalje Şener. Po mom mišljenju, vrlo mehko glede “umjetnika”, koji itekako dobro znaju o čemu je riječ i koji podižu režiserku (čije ime namjerno izostavljam) na pijedestal “žrtve”. Nemam nimalo sumnje da će joj to biti od presudne pomoći da bude slavljena na bjelosvjetskim festivalima.

Da o njenoj političkoj orijentaciji nema sumnje, svjedoči njen tvit od 16. jula 2016. godine u kojem u istu ravan stavlja dva pokušaja državnog udara (prva rečenica se očigledno odnosi na Gezi “proteste”): “Mi smo izašli na ulice da zaštitimo život. Od jučer se na ulici poziva da se uništi život.”

Neupoznati s gornjenapisanim teško da će u potpunosti razumjeti rečenicu predsjednika Erdoğana u dijelu govora na otvaranju skupštine koji se odnosio na FETÖ: “Ne možemo prihvatiti propagandu onih koji ciljaju na nacionalnu volju, posebno pozivanjem na umjetnost.”

Ako je terorizam poruka – teroristi i njihovi glasnogovornici tvrde da jeste – činjenica da su teroristi koji su napali Ministarstvo unutrašnjih poslova imali miks američkog i ruskog naoružanja je rječita, ali pomalo forsirana poruka, s obzirom na to da se zna da su SAD glavni sponzor PKK-a i njegovih derivata. Besmislenost napada čija je jedina žrtva mladi veterinarski tehničar iz Kayserija, otac šestomjesečnog djeteta, kojeg su ubili da bi mu oteli vozilo, po mom mišljenju, ukazuje na očaj u redovima PKK-a.

NA REDU JE NOVI USTAV

Govor predsjednika Republike Recepa Tayyipa Erdoğana povodom otvaranja skupštine pokrio je mnogo tema, ali centralna je bila potreba za novim ustavom.

“Naša je primarna odgovornost spasiti Türkiye od sadašnje ‘ustavne grbe’ koju je državna uprava od 12. septembra postavila na našu naciju prije 41 godinu. Jasno je da ovaj ustav, koji je u svojoj 41-godišnjoj historiji postao krpež s više od 20 izmjena, velikih i malih, ne može podržati Türkiye 2023. godine. Smatramo da su uslovi naše zemlje danas pogodni prvi put da se pripremi ustav u okviru prirodnog funkcionisanja demokratskog sistema i da ga podnese na prihvatanje nacije. Nivo zrelosti koji je dostigla turska demokratija više je nego dovoljan da se u potpunosti okonča loša tradicija koja je u vezi s ustavnim pitanjem započela pučem 27. maja 1960. godine. Kao predsjednik, ja lično i stranke Narodnog saveza pozivam sve stranke, bilo grupe ili ne, sve poslanike, sve društvene segmente i sve koji imaju riječ i prijedlog o ovom pitanju da odgovore našem pozivu za donošenje novog ustava konstruktivnim pristupom. Zapravo, iskoristio bih ovu priliku da izrazim da u okviru novih ustavnih studija možemo ocijeniti potrebu za poboljšanjem koja se pojavila u svjetlu iskustava iz prvog perioda sistema predsjedničke vlasti. Pružamo sve vrste objekata i otvoreni smo za sve vrste kompromisa kako bismo našu zemlju i naciju približili Ustavu turskog vijeka.

Turska zaslužuje novi ustav, što je san naše nacije. Poručujemo da ne odgađamo ovu čežnju više, da 100. godišnjicu naše Republike krunišemo novim ustavom.”

Činjenica da i poslije 21 godine Partije pravde i razvoja (AKP) na vlasti Türkiye nema novi civilni ustav, nego “krpež s više od 20 izmjena”, koji je napisala vojna hunta nakon puča 1980. godine, zapravo je očigledan dokaz demokratičnosti Erdoğana i AK partije. Niko ne može opovrgnuti da je tokom tog vremena bilo perioda kada je novi ustav mogao biti utjeran jednostavnom političkom silom (naglasak na politička), kada je postojala dvotrećinska većina u skupštini koja bi jednostrano napisan prijedlog ustava progurala na referendum. Da bi dobio podršku na referendumu, ne treba sumnjati – pogledati rezultate svih referenduma raspisanih u tom periodu. Međutim, sila, pa bila ona samo politička, nije cilj nego upravo uključivanje najšireg fronta političkih faktora, što se da vidjeti iz citata.

Pitanje je koliko se “konstruktivan pristup” može očekivati od partija koje ne priznaju institucije republike. Naime, predstavnici CHP-a i političkog krila terorističkog PKK-a, Demokratske partije naroda (HDP) i ovog puta nisu propustili da prikažu vlastiti infantilizam ne ustajući kada je predsjednik republike ušao u salu.

“Erdoğan će novim ustavom satjerati opoziciju u ćošak, ali se ne nadam da će ovaj parlament donijeti novi ustav”, piše iskusni novinar Hürriyeta Abdulkadir Selvi. Mnogi su tako svojevremeno govorili/pisali za predsjednički sistem, tako da “ne potpisujem” Selvijev pesimizam.