Obećanja su zvučala sjajno, ponekad velikodušno, na granici naivnosti. Ali s vremenom su se razbili o neumoljivoj stvarnosti odnosa između Francuske i Afrike koji se pokazao teškim za transformaciju.
I tako se na kraju svog prvog mandata, predsjednik Emmanuel Macron, koji je obećao definitivne potrese u francusko-afričkim odnosima, morao zadovoljiti vrlo konvencionalnim odnosima sa svojim glavnim partnerima, koji nisu bili voljni da se zanesu efemernim entuzijazmom šefa države koji je bio u zabludi koliko u vezi sa ulozima, tako i sa metodom.
Povratak na početnu tačku za Macrona je utoliko bolniji što se događa u situaciji u kojoj je Francuska prisiljena priznati da više nema sredstava za svoje ambicije, te da gubi tlo pod nogama čak i u svojoj tradicionalnoj sferi utjecaja.
Početkom 2023. godine, zemlje koje su se dugo smatrale dijelom francuskog dvorišta Françafrique, Malija i Burkine-Faso, uzvratile su, nanijevši novu uvredu Macronu protjerivanjem francuskih ambasadora u Bamaku i Ouagadougouu. Koji su bili razlozi za ove odluke, samo posljednji u dugom nizu zastoja francuske diplomatije u Africi?
Nekoliko sedmica ranije, dva ugledna francuska ministra, šefica diplomatije Catherine Colonna i ministar unutrašnjih poslova Gerard Darmanin, otputovali su u Rabat i Alžir kako bi obnovili "normalne" konzularne odnose nakon godinu dana sporova.
Krizu je izazvala francuska odluka da drastično smanje broj viza Magreba kako bi se pokušale natjerati ove zemlje da uzmu svoje državljane prije ilegalne deportacije iz Francuske. Ali mjera je ukinuta, praktično bez ičega zauzvrat.
Loše osmišljena i na kavalirski način sprovedena, mjera je trebalo da bude usmjerena na nomenklaturu dotičnih zemalja, ali se ispostavilo da je bez značajnijeg uticaja, pa čak i kontraproduktivna. Epizoda je također otkrila da su oni koji su predložili ovu vrstu odluke imali karikaturalnu viziju procesa donošenja odluka u Alžiru: misliti da je moguće izvršiti pritisak na alžirske lidere putem viza je apsurdno.
Obećanja puna nade
Međutim, prije ovakvih neuspjeha, Macron, tadašnji predsjednički kandidat, dao je obećanja puna nade. Govorio je o novom partnerstvu, o kraju Françafriquea, o zajedničkoj budućnosti koja će se zacrtati za obje strane Mediterana i o budućnosti koja će se ponuditi mladima Afrike, kako bi ih poštedjeli opasne avanture tajne migracije.
Ali da bi se to dogodilo, bilo je potrebno masovno ulagati u Afriku, trenirati, usuditi se istraživati nove puteve.
Makron je insistirao na tome da bude inicijator ovog novog kursa uspostavljajući, kako je smatrao, direktan dijalog sa ovim društvima, kroz njihovu mladost, njihova građanska društva, njihove umjetnike, njihove intelektualce, njihovo javno mnjenje i njihove elite.
Nekoliko visoko publiciranih etapa i trenutaka prošaralo je ovu rutu. U Burkini Faso, u novembru 2017., šest mjeseci nakon svoje prve predsjedničke pobjede, Macron se spustio u arenu studenata kako bi razgovarao licem u lice na Univerzitetu, sa vrlo uznemirenim sagovornicima. Ponekad je prihvatao ogorčene kritike, ali se nije ustezao u odgovorima.
Tako je, na pitanje o vizama, podnosiocu zahtjeva za emigraciju odgovorio da je za njega legitimnije da razmišlja o izgradnji svoje budućnosti u svojoj zemlji, a ne o progonstvu.
Nekoliko dana kasnije, ponovio je istu vježbu u Gani, potvrđujući da "Evropa mora imati politiku saradnje kako bi mladi Afrikanac mogao sebi reći da će uspjeti u svojoj zemlji", umjesto da sanja o "evropskom El Doradu”.
Govor je bio hrabar i odvažan. Ali Makron nije imao ni sredstva, ni instrumente, ni partnere da sprovede ove projekte. Štaviše, Macronov govor je otkrio poricanje stvarnosti koju je teško razumjeti na njegovom nivou odgovornosti.
Što se tiče sigurnosti u Sahelu, na primjer, Macron je istakao francuske napore Operacije Barkhane u borbi protiv terorista u regiji. Ali konkretno, porast terorizma bio je u velikoj mjeri posljedica uništenja libijske države nakon NATO intervencije 2011. godine, u kojoj je Francuska Nicolasa Sarkozyja imala centralnu ulogu.
Ranije su zemlje regiona pretrpjele stoljeća kolonizacije, nakon čega je uslijedilo pola vijeka Françafrique. Kakvu su korist imali od toga? Neke od njih - Mali, Burkina Faso, Niger, Čad i Centralnoafrička Republika - i dalje su visoko na listama najsiromašnijih zemalja svijeta.
Sa tako katastrofalnom prošlošću, kakav im je interes da ostanu pod navodnom zaštitom Francuske? Pogotovo što se, osim lažnog diskursa o demokratiji i ljudskim pravima, Francuska, uključujući i pod Makronom, ne ustručava da se nosi sa režimima koji ne ispunjavaju demokratske norme u Africi i Aziji.
Dvije publike
Pored sopstvenih kontradiktornosti, Makron je naišao na zamke, unutrašnje i spoljašnje, na koje nije ni slutio. Postoji neprijateljstvo vlasti, koje više ne mogu prihvatiti pokušaje stranog lidera da se direktno obrati njihovom javnom mnjenju zaobilazeći vladu i njene institucije.
Neke zemlje su ipak pristale da igraju tu igru. Macron se tada našao suočen s dvije vrste javnosti. Prva, osvojena, bila je sastavljena od frankofilskih krugova - poslovnih krugova sa interesima i podnosilaca zahtjeva za vizu.
Drugi, najbrojniji, bio je skeptičan, pa čak i neprijateljski raspoložen. Ta druga publika našla je svoj kritički izraz u optužbama nacionalističkih, afričkih, panarapskih ili islamskih pokreta ili miljea, ponekad otvoreno antifrancuskih i vrlo raširenih u tim društvima.
Pojava novih afričkih krugova koji se kreću između radikalizma i populizma, poput onog kojeg oličava Franco-Beninac Kemi Seba, predsjednik nevladine organizacije Urgences Panafricanistes, dodatno komplikuje sliku.
Kako možemo objasniti ovaj niz grešaka uvažavanja i nedostatka predviđanja od strane Makrona? Čini se da su šefa francuske države zaveli intelektualci i aktivisti koji su snažno prisutni u medijskom svijetu.
Jednom od njih, Achilleu Mbembeu, povjerio je i odvažnu inicijativu: sastanak sa afričkim "elitama" kako bi se zaobišli tradicionalni francusko-afrički samiti. Ali taj pristup nije imao nikakvog uticaja. Macron je uspio privući simpatije nekih krugova renomiranih intelektualaca, ali onih bez političkih ili društvenih veza i potpuno nereprezentativnih za svoja društva.
Pravo naslijeđe
Prizemljeniji, Macron se također našao suočen s nevoljnošću, čak i neprijateljstvom, tradicionalne francuske diplomatije koju je oličavao Quai d'Orsay.
Francuska diplomatija je zaista osjetljivija na stvarne interese Francuske, uključujući ekonomske interese, nego na moralne principe i plemenite ciljeve. To implicira da Francuska mora razviti i održavati odnos sa stranim liderima koji teško prihvaćaju demokratske kanone koje hvali sam Macron, liderima kojih se mora poštedjeti kako bi, na primjer, očuvala francusko prisustvo u Čadu ili francusku nuklearnu industriju koja se oslanja na uranijum iz Nigera.
Ova pogrešna percepcija afričke stvarnosti natjerala je francuskog šefa države da traži žrtvene jarce da objasni svoje neuspjehe u Africi. Tako je na kraju razvio neku vrstu fiksacije, čak i fobije, o kineskom, ruskom i turskom prisustvu u Africi.
Prenošeni od strane većine francuskih medija, Macronovi govori uzastopno upozoravaju na pljačku Afrike od strane Kine, pokušaj ruske hegemonije, pa čak i na negativan utjecaj Turske.
Uzaludan i jadan diskurs pred licem stvarnosti: da li je bilo intenzivnijeg pljačkanja zapadne Afrike od kolonijalne i neokolonijalne Francuske, destruktivnije hegemonije od francuske, štetnijeg uticaja od francuske?
Čak je i diskurs o opasnosti prisustva trupa ruske Wagner grupe potpuno neefikasan. Historijski gledano, francuska vojska ostaje strana vojna sila od koje je Afrika najviše patila.
Razmetanje virtuelne ruske prijetnje ne može sakriti pravo naslijeđe prošlosti. Zbog toga je Macron propao.
Autor: Abed Charef
