Nakon nekoliko dana verbalnog rata i prijetnji svih vrsta između Izraela i Irana, anegdota govori sama za sebe. Iranski ministar vanjskih poslova, Hossein Amir Abdollahian, krenuo je u petak na sastanak s ambasadorima Organizacije za islamsku saradnju kada ga je novinar upitao: „Imate li komentara o sinoćnjem napadu? Hoće li Iran uzvratiti?". Ministar se nije obazirao na pitanja, a jedan član njegove pratnje je odgovorio: "Kakav napad?"
Čini se da dvije zemlje pokušavaju okrenuti stranicu nakon odmjerene odmazde Izraela. Barem za sada, riječ je o svojevrsnom povratku u tajni rat koji su vodili sve do bombardiranja zgrade iranskog konzulata u Damasku, što je u posljednje tri sedmice izazvalo strahove od regionalnog rata. Izrael šuti nakon odmazde koja mu omogućuje da sačuva obraz, kako pred velikim američkim saveznikom, tako i pred svojim javnim mnijenjem, a da pritom ne dolijeva mnogo ulja na ionako goruću vatru na Bliskom istoku.
A Iran to umanjuje i čak sije sumnje oko toga ko stoji iza napada, izuzimajući se od simbolične obaveze da pokrene "bolan" i "neposredan" odgovor koji je obećao.
"To je odgođena kriza, a ne riješena kriza", rezimira Ali Vaez, direktor iranskog projekta u američkom analitičkom centru International Crisis Group u izjavi za El Pais. Izrael je pokazao svom najvećem neprijatelju da "ne može jednostrano prepisati pravila strateškog takmičenja" kojeg vode a da ga u isto vrijeme ne stavi "u poziciju koja bi ga natjerala na odmazdu".
"Najvjerojatnije je to zbog nevoljkosti Izraela da otvori rat u kojem bi se morao boriti na više frontova u isto vrijeme i pritiska Sjedinjenih Država. Sve dok je to jednokratna epizoda, može se smatrati zatvorenim, ali još uvijek postoji mogućnost izbijanja, jer u ovom novom i 'dvosmislenom' statusu quo više nije jasno gdje su crvene linije.“
Teheran se skriva iza ograničene prirode napada i sumnje u autorstvo kako ne bi odmah odgovorio. Četiri dana ranije, iranski predsjednik Ebrahim Raisi jasno je dao do znanja da će "najmanja akcija" Izraela dobiti "bolan" odgovor. I zamjenik ministra vanjskih poslova Ali Bagheri, spomenuo je odgovor koji bi stigao "za nekoliko sekundi".
Protivzračna odbrana oborila je bespilotne letjelice kvadrokoptere, prema glasnogovorniku iranskog Nacionalnog svemirskog centra Hosseinu Dalirianu. Riječ je upravo o bespilotnim napravama srednje veličine s četiri propelera kojima se može dodati eksplozivno punjenje, a koje je Izrael u prošlosti koristio u napadu na iranske teritorije. Posljednji, u januaru 2023. godine, bio je usmjeren na vojni centar u Isfahanu, u akciji koju su službeni američki izvori pripisali Mossadu, izraelskoj tajnoj službi. Također 2021. godine, u sabotaži centrifuga za obogaćivanje urana i, dvije godine ranije, u Bejrutu, glavnom gradu Libana, protiv uporišta Hezbollaha, glavne iranske savezničke milicije.
Barel Brent nafte odličan je termometar koliko sukob na Bliskom istoku čini tržišta nervoznima jer je Iran osmi najveći proizvođač u svijetu i osnivač Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC). Nakon saznanja o aktiviranju protivzračne odbrane u pokrajini Isfahan, u kojoj se nalazi srce iranskog nuklearnog programa, cijena brenta skočila je za 4,5 posto. Nakon što je postalo poznato više detalja, Međunarodna agencija za atomsku energiju potvrdila je da niti jedno nuklearno postrojenje nije pretrpjelo štetu, a visoki iranski zvaničnik pojasnio je da Iran ne planira odmah odgovoriti, pa je povećanje ostalo na 1% (88,2 dolara za brent).
I Izrael i Teheran imaju načina da kasnije odgovore. Izrael ima mogućnost ubijanja pripadnika Revolucionarne garde u Siriji ili Libanu, ubistava nuklearnih naučnika ili cyber napadima. Iran može uzvratiti s napadima u inozemstvu protiv izraelskih interesa ili preko svojih savezničkih milicija, uglavnom Hezbollaha, u Libanu. I, naravno, Teheran ima nuklearnog asa u rukavu.
S druge strane, Izrael je jedna od rijetkih zemalja na svijetu i jedina na Bliskom istoku s atomskim arsenalom, iako poriče njegovo postojanje jer tako krši Sporazum o neširenju nuklearnog oružja. Tokom iranskog napada vojska je davala posebne upute stanovništvu u gradu Dimoni, čija se nuklearna elektrana smatra srcem izraelskog nuklearnog programa.
Kako bi nastavila održavati ovu stratešku nadmoć (koju je stekla uz pomoć Francuske 1950-ih i koju doživljava kao garant svog opstanka), jevrejska država zagovara tešku ruku sankcija i vojnih prijetnji te je aktivno bojkotirala međunarodni sporazum s Teheranom kako bi kontrolirala svoj atomski program, koji su Sjedinjene Države napustile u eri Donalda Trumpa.
Tu je negdhje i odgovor na pitanje zašto je izrael napao na Isfahan.
Glavni grad istoimene pokrajine u centralnom Iranu, bio je glavni grad Safavidskog carstva u 16. i 17. stoljeću. Ljepota njegovog historijskog središta utjelovljuje, zajedno s Persepolisom, za mnoge Irance izgubljeni sjaj drevne Perzije. To simbolično mjesto ukorijenjeno u iranskoj historiji također je sada glavno središte zemlje za proizvodnju, istraživanje i razvoj projektila i bespilotnih letjelica te srce njezinog nuklearnog programa.
Provincija koja je juče bila poprište izraelskog napada nije samo dom vojne zračne baze Shekari, glavnog kompleksa za montažu raketa u zemlji, tvornice bespilotnih letjelica Shahed-136 i firme koja proizvodi protivzračno oružje za Ministarstvo odbrane, već se tu nalazi i najvažniji iranski nuklearni istraživački kompleks - centar za nuklearnu tehnologiju u Isfahanu - centar za obogaćivanje urana u Natanzu i postrojenje za pretvaranje urana Zerdenjan.
Nijedan od tih objekata nije oštećen u napadu, navodi agencija Fars. Taj službeni medij tvrdi da je "nekoliko neidentificiranih objekata" oborila "zračna odbrana 8. vojne baze Shekari, u blizini njezinih objekata". U toj vojnoj bazi smještena je iranska zastarjela flota ratnih aviona Grumman F-14 Tomcat, koje je svrgnuti šah Reza Pahlavi kupio od Sjedinjenih Država prije trijumfa Islamske revolucije 1979.
Ovi stari avioni bez rezervnih dijelova su simbol iranske vojne inferiornosti u odnosu na Izrael. Baza Shekari također nije u rukama Revolucionarne garde, koja je zapovijedala iranskim napadom na Izrael u subotu, već regularne vojske zemlje, mnogo slabije opremljene.
U istoj pokrajini nalazi se raketni kompleks Isfahan, najveće mjesto za sklapanje i proizvodnju ovog oružja u zemlji, prema nevladinoj organizaciji NTI (Nuclear Threat Initiative), koja ne precizira njegovu tačnu lokaciju. Izgrađen uz pomoć Sjeverne Koreje i Kine u kasnim 1980-ima, tamošnji pogoni proizvode komponente, čvrsta i tekuća goriva i sastavljaju modele kao što je raketa srednjeg dometa Shabab, s kapacitetom da dosegne izraelsku teritoriju, udaljenu manje od 2000 kilometara.
U Isfahanu se također nalaze dva mjesta za raspoređivanje raketa, prema izvještaju Međunarodnog instituta za strateške studije u Londonu. Sjedinjene Države procijenile su 2022. da Iran ima arsenal od 3000 balističkih projektila.
Dronovi, druga vrsta oružja koju je iranski režim koristio u napadu na Izrael prošlog vikenda, također imaju svoj glavni proizvodni centar u toj iranskoj pokrajini. Firma koja proizvodi bespilotne uređaje Shahed — uključujući modele koje je Iran dostavio Rusiji za njezin rat u Ukrajini — proizvode se u pogonima firme Shahed Aviation Industries u vojnoj bazi Badr, također u Isfahanu. Ova kompanija, pod sankcijama Sjedinjenih Država, podređena je zračnim snagama Iranske revolucionarne garde.
Isfahan je također dom važne tvornice protivzračne municije koja ovisi o Ministarstvu odbrane, prema opservatoriju za konvencionalno oružje Iran Watch.
Centar za obogaćivanje urana u blizini grada Natanza zasigurno je jedno od najčuvanijih mjesta u zemlji. Smješteno na sušnoj visoravni oko 225 kilometara južno od Teherana, ograde koje okružuju objekte najvidljiviji su dio čvrste zaštitne naprave koja uključuje protivzračne baterije Iranske revolucionarne garde. Na površini se središte Natanza proteže na gotovo tri kvadratna kilometra, navodi NTI. Pod zemljom, daleko od kamera zapadnih satelita, prostire se čitav podzemni kompleks u tunelima za koje se vjeruje da ne mogu dosegnuti ni američko oružje za razbijanje bunkera.
Ovi objekti imaju radionicu za proizvodnju centrifuga za uran. Broj i sofisticiranost ovih strojeva koji se koriste za dobivanje obogaćenog urana-235, bilo za civilnu ili vojnu upotrebu, u središtu su zabrinutosti Zapada i Izraela u vezi s iranskim nuklearnim programom. Za izradu atomskog oružja potrebno je mnogo centrifuga za proizvodnju velike količine visoko koncentriranog obogaćenog urana. NTI procjenjuje da samo dvije podzemne zgrade u Natanzu imaju kapacitet za smještaj do 50.000 ovih centrifuga. Godine 2015. UN-ova Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) procijenila je da Iran ima oko 19.000. Najmanje 5000 bilo ih je u kompleksu Natanz.
Isfahan je također dom drugih ključnih nuklearnih postrojenja. Glavni je Centar za nuklearnu tehnologiju Univerziteta u Isfahanu. Teheran ga je izgradio uz kinesku pomoć 1984. i ima tri mala atomska reaktora koja je Peking dao za istraživanje. Ondje radi više od 3000 naučnika. Washington vjeruje da Iran u ovom centru razvija tajni vojni nuklearni program. U julu 2022. Iran je najavio početak izgradnje četvrtog nuklearnog reaktora.
