U nedavno provedenom istraživanju 96 posto njemačkih firmi aktivnih u Kini izjavilo je da tamo planiraju ostati. To je zato što treba zaraditi novac. U izvještaju za 2020. australski Institut za stratešku politiku (ASPI), think tank, izvijestio je da 27 tvornica u devet kineskih pokrajina koristi ujgurske radnike iz Xinjianga, uključujući i one prisilno internirane. "Te tvornice tvrde da su dio opskrbnog lanca 82 poznata svjetska brenda", utvrdio je ASPI, a "čini se da neke tvornice koriste ujgurske radnike poslane ravno iz 'kampova za preodgoj“, stoji u izvještaju.

Iako Peking vanjskim promatračima ne dopušta pristup logorima, bivši zatvorenici koji su uspjeli napustiti Kinu iznijeli su jezive detalje o suistematskom silovanju zatočenih žena i drugim zločinima. Marke koje je identificirao ASPI uključuju Abercrombie & Fitch, Acer, Adidas, Amazon, Apple, Asus, BMW, Bosch, Calvin Klein, Cerruti 1881, Cisco, Dell, Electrolux, Gap, General Motors, Google, H&M, Hitachi, HP, HTC , Jaguar, LLBean, Lacoste, Land Rover, Mercedes-Benz, MG, Microsoft, Mitsubishi, Mitsumi, Nike, Nintendo, Nokia, Panasonic, Polo Ralph Lauren, Puma, Samsung, Sharp, Siemens, Skechers, Sony, TDK, Tommy Hilfiger, Toshiba, Uniqlo, Victoria's Secret, Vivo, Volkswagen i Zara.

Ukratko, razumljiva želja korporativnih divova za pristupom Kini također uključuje rizik od prisile i oštećenja imidža marke.

Istraživanje njemačkih kompanija koje je provela Njemačka privredna komora u Kini također je pokazalo da 72 njemačke firme aktivne u Kini planiraju daljnja ulaganja. To je možda povezano s činjenicom da 77 posto njemačkih kompanija aktivnih u Kini očekuje da će se tamošnje tržište razviti znatno bolje nego u drugim ekonomijama ove godine.

Nekoliko mjeseci nakon objavljivanja izvještaja ASPI, dopisnik BBC-a pitao je CEO Volkswagena za Kinu, Stephana Wöllensteina, o tom pitanju. Wöllenstein je odgovorio da ne može biti siguran da niko od Ujgura u Volkswagenovoj tvornici u Urumqiju, glavnom gradu Xinjianga, nije tamo prebačen iz jednog od kampova. Ubrzo su društveni mediji eksplodirali komentarima bijesnih potrošača koji su se zakleli da će bojkotirati proizvođača automobila.

Druge zapadne firme, uključujući Nike, Apple i Coca-Colu - koja ima punionicu u Xinjiangu - posljednjih su se mjeseci prilično loše branile pred javnim mnijenjem. Tri su moćna brenda lobirala u američkom Kongresu da oslabi ujgurski Zakon o sprječavanju prisilnog rada, iako bez većeg uspjeha; prošlog septembra Dom je zakon donio velikom većinom, a izvještava se da većinsku podršku ima i u Senatu.

Ikone zapadnih tržišnih ekonomija trebale bi se pripremiti za više nevolja povezanih s Kinom. Peking je vršio pritisak na izvršnog direktora Ericssona Börjea Ekholma da lobira kod švedskih vlasti radi ukidanja zabrane Huaweija u toj zemlji. U sličnoj je situaciji i Starbucks. Može se samo nagađati koliko sličnih slučajeva nije došlo do javnosti.

Vrijedi li kinesko tržište takvih rizika? Zvuči kao ludo pitanje: tržište s 1,4 milijarde ljudi i izvanrednom proizvodnom infrastrukturom zbog kojeg je Kina poznata kao "svjetska tvornica" ne može se pobijediti. Koja bi druga država mogla ponuditi atraktivne poticaje nizu proizvođača automobila, proizvođača uređaja i drugima čija postrojenja zahtijevaju ogromna ulaganja u tehnologiju?

To je pogrešno pitanje. Prikladnije za zapadne poslovne lidere je ovo: Kako rukovodioci i odbori zapadnih kompanija mogu mapirati poslovne strategije kada se suočavaju s rizikom da ih Peking natjera dok žele izvući ustupke od svojih matičnih vlada? Ako su dobili poticaje za ulaganje u svoja postrojenja, firme su još osjetljivije na pritisak. A teško je razviti strategije kad Peking poremeti i najbolje postavljene planove bezobzirnim mjerama u znak odmazde protiv svojih matičnih vlada, kao što se dogodilo mnoštvu australskih izvoznika hrane.

Jedini način da se zaustavi ovaj proces snježne grudve korporativne prisile je odlazak jedne od vodećih zapadnih potrošačkih marki. Da, rizik je, ali firma bi se oslobodila stalnog rizika od geopolitički motivirane prisile i kazne. A ako je to jedna od stranih marki koju je identificirao ASPI, to bi također moglo očistiti marku u procesu. Drugim riječima, to je strategija za dugoročno zdravlje.

U anketi koju je u ljeto 2020. proveo Istraživački centar Pew, 81 posto Australaca imalo je nepovoljan pogled na Kinu, u odnosu na 32 posto u 2017. Takav je imalo i 85 posto Šveđana, u odnosu na 49 posto; 74 posto Britanaca, u odnosu na 37 posto; 73 posto Amerikanaca, u odnosu na 47 posto; 73 posto Kanađana, u odnosu na 40 posto; i 71 posto Nijemaca, u odnosu na 53 posto.

Takvi su pogledi važni. Zapadni potrošači ne samo da se jače zanimaju za tekuće događaje, nego žele da i firme od kojih kupuju rade isto. U svom izvještaju o globalnim trendovima marketinga za 2021. godinu, Deloitte savjetuje da „organizacije trebaju sebe promatrati kao ljudske entitete koji odražavaju i podržavaju vrijednosti onih kojima su stvorene da služe“.

Izvještava da potrošači pozorno prate poslovne aktivnosti: 79 posto anketiranih potrošača prisjetilo se slučajeva robnih marki koje su pozitivno reagirale na COVID-19 kako bi pomogle svojim kupcima, radnoj snazi ​​i zajednicama. To je prešlo na 23 posto rekavši da se njihova percepcija marke promijenila, a 19 posto da je snažno utjecalo na ponašanje njihovih kupaca. No vrijedi i suprotno: 66 posto potrošača prisjetilo se slučajeva negativnog ponašanja marki, 31 posto je izjavilo da je to utjecalo na njihovu percepciju marke, a 26 posto reklo je da je snažno utjecalo na njihovo ponašanje pri kupnji.

Što može biti negativnije od povezivanja s koncentracijskim logorima 21. stoljeća? Svakako, nema previše zapadnih potrošača koji imaju podatke o tome koje marke imaju tvornice koje bi mogle koristiti ujgursku radnu snagu, ali vjerojatno će biti više štetnih vijesti poput intervjua s Wöllensteinom i ujgurskih izvještaja o žrtvama silovanja.

Ako marka ima i najmanji dodir sa koncentracionim logorima, jedna četvrtina zapadnih kupaca - na temelju podataka Deloitte-a - vjerojatno je neće koristiti. Takva negativnost može oštetiti marku, a štoviše, nervirat će institucionalne investitore. Sve to predstavlja rizik za cijenu dionica, a kada cijena dionice padne, menadžeri to primijete.

Doduše, pakovanje i odlazak uključuju određeni napor, čak i za modne kompanije koje nemaju vrlo složenu proizvodnu opremu. I velika je razlika između odustajanja od proizvodnje u Kini i neprodaje na kineskom tržištu. Za lanac hrane i pića poput Starbucksa napuštanje Kine očito bi značilo odlazak kineskih potrošača u potpunosti.

Ipak, mnoga poduzeća dijelove proizvodnje već sele drugdje, prvenstveno u druge azijske zemlje, ne iz političkih razloga, već zato što Kina gubi privlačnost kao svjetska tvornica. Vijetnam postaje središte za izradu odjeće i od 2018. je glavna proizvodna baza Adidasa i Nikea. Tajland privlači proizvođače automobila, a Indija učvršćuje svoju poziciju kao središte za tehnologiju i lijekove. Prošlog je mjeseca indijski Institut za serum, najveći svjetski proizvođač vakcina, dobio dozvolu za izradu cjepiva COVID-19 AstraZeneca.

I da, u početku bi potrošačka marka koja napušta najveće svjetsko potrošačko tržište izgubila dioničare zainteresirane samo za trenutnu dobit. Ali mogli bi dobiti i bolje, sa zanimanjem za dugoročne rezultate. I ne zaboravimo da se glavni investitori počinju više usredotočiti na etiku, čak iako samo da bi udovoljili javnom mnijenju. /Elisabeth Braw, Foreign Policy/