Istanbulska konvencija dokument je koji u sebi ima element ucjene. Zašto? Iz jednostavnog razloga što je gotovo pa nemoguće kritizirati taj spisak mjera i zahtjeva promjena zakona smišljenih deklarativno radi zaštite žena od svake vrste nasilja a ne biti optužen da si čudovište koje odobrava, opravdava ili je u najmanju ruku ravnodušno prema nasilju nad ženama.
Istanbulska konvencija ili, službeno, Konvencija Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici jeste međunarodni sporazum uspostavljen 2011. godine s deklarativnim ciljem stvaranja pravnog okvira za sprečavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, kao i promociju jednakosti. Istanbulska konvencija otvorena je za potpisivanje na sastanku Komiteta ministara Vijeća Evrope održanom u Istanbulu 11. maja 2011. godine. Tada, prije nego što je usvojena 2012. godine, Konvenciju je u ime Republike Turske potpisao ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoğlu. Nisu sve članice Vijeća Evrope potpisale ovu Konvenciju niti su je ratificirale sve zemlje od onih koje su je potpisale. Ukrajina, Velika Britanija, Češka, Slovačka, Moldavija, Litvanija, Lihtenštajn, Latvija, Mađarska, Armenija i Bugarska nisu ratificirale Istanbulsku konvenciju i imaju ozbiljne primjedbe na dokument, a Poljska se priprema za izlazak iz ove Konvencije. Evropska unija potpisala je Konvenciju 13. jula 2017.
VIŠE OD DEKLARATIVNOG PROTIVLJENJA NASILJU
Rizikujući (ponovo) odijum Zapada, Turska se nedavno povukla iz Istanbulske konvencije, što je (očekivano) izazvalo reakcije kako na domaćem, tako i na međunarodnom terenu. Međutim, za razumijevanje tog poteza potrebno je malo više od deklarativnog protivljenja nasilju. Za početak, dobro je pročitati samu Konvenciju, što, prema novinskim izvještajima, odnosno prema izjavama datim pojedinim novinarima, skandalozno samo za sebe, ni sam Davutoğlu nije svojevremeno uradio.
Klišej koji se pojavljuje u štampi, “protivnici sporazuma u Turskoj kažu da Konvencija potkopava jedinstvo porodice, podstiče razvod i da je LGBT zajednica koristila svoje reference na jednakost kako bi stekla šire prihvatanje u društvu”, jeste obmanjujući u svom redukcionizmu kritike Konvencije.
Pitanje je da li je uvođenje kategorije porodičnog nasilja i Konvencijom očigledno uvođenje nejednakosti muškaraca i žena pred zakonom zaista to neophodno širenje zakonskog okvira ili je, pak, to ideološki projekt radikalnog feminizma i “rodnih studija” koji zloupotrebljava jedan, u svakom slučaju, fenomen za osudu kako bi se država, državne institucije, pa i nevladine organizacije uvukle u porodične odnose.
Također, validno pitanje jeste da li je, ako je zaštita jednakosti zagarantirana Ustavom i zakonima, potrebna tzv. pozitivna diskriminacija i u suštini obrtanje pretpostavke nevinosti naglavačke da bi se zagarantirana zaštita sprovela. Praksa koja je uvedena Konvencijom i koja daje ogromna diskreciona prava policiji i socijalnim službama, bez potrebe da se, inače vrlo široko i nejasno definirano, nasilje (uključujući psihičko i ekonomsko) uopće dokazuje – osjećaj ugroženosti dovoljan je “dokaz” – nije se pokazala kao vrlo djelotvorna u borbi protiv nasilja nad ženama. Naprotiv, “sporazum je stvorio problematičnu rupu jer omogućava da se muškarac (obično suprug) ukloni iz svog doma i odvoji od sopstvene djece na period od najmanje tri mjeseca, a najviše do godinu”, piše Hilal Kaplan, kolumnistkinja dnevnika Sabah. Kad je o Turskoj riječ, radi se o desecima hiljada udaljenih bez ikakvog dokaza.
To je praksa na koju cilja Ministarstvo vanjskih poslova rečenicom iz saopćenja od 21. marta: “Elementi u sadržaju Konvencije i razne prakse stvorili su osjetljivost u javnom mnijenju i izazvali kritike.” Od uvođenja prakse koju Konvencija propisuje broj je femicida u Turskoj dupliran. Čemu Konvencija služi ako usput i ne radi?
Feminizam je u prošlosti bio pokret koji se borio za emancipaciju žena, njihovo obrazovanje i jednakost na radnim mjestima, današnji totalitarni feminizam, koji je u zapadnim zemljama dovoljno moćan da utječe na porodično pravo, a sudeći po Istanbulskoj konvenciji, i na međunarodne sporazume, kao da ide u obrnutom pravcu.
LICEMJERNI GNJEV “PRAVEDNIKA”
Povjerenica Vijeća Evrope za ljudska prava Dunja Mijatović, reagirajući na turski potez, kaže da povlačenje iz Istanbulske konvencije “podriva ženska prava i šalje pogrešnu poruku ženama”. A koje su poruke same Konvencije? Ako ćemo o porukama, dalo bi se debatirati da li Istanbulska konvencija šalje poruku ženama da je najvažnije dobro se udati (u materijalnom, ne u emocionalnom smislu), a zatim razvodom, pri čemu su one uvijek neupitne žrtve neobavezne da materijalno dokazuju to, jer je osjećanje ugroženosti dovoljan “dokaz”, osigurati egzistenciju na račun bivšeg supruga.
Za Istanbulskom konvencijom u Turskoj sada plaču ljudi kojima je do prekjučer nasilje nad ženama bilo posljednja rupa na zurni. “Pravednički” gnjev pršti na sve strane. Možda najnotorniji primjer za licemjerje glede tih reakcija otjelotvoren je u prominentnom novinaru i uredniku medijske kuće Haber Türk. Fatih Altaylı čak je napisao protestno pismo supruzi Doğua Perinçeka, lidera (ljevičarske) Vatan (otadžbina) partije, koji je u nekom TV programu rekao da “je u pravu svako ko je protiv Istanbulske konvencije”. U pismu Altaylı moli Şule Perinçek da ušutka “ovog”, navodeći – insistiram na izrazu deklarativne – ciljeve Konvencije (protiv kojih je teško imati argumente). Sve bi to bilo lijepo i krasno i mogli bismo slaviti ovog žurnalistu kao borca za ženska prava ako (i samo ako) bismo bili nesvjesni činjenice da je svoje pravo da ne bude ucjenjivan od ljubavnice branio primjenom palice za golf (po njenom tijelu). Skandal (2010/2011), koji je, prema pisanju novinara Cema Küçüka, šutnut pod tepih zahvaljujući Aliju Fuatu Yılmazeru, tadašnjem šefu policijske obavještajne službe Istanbula. Yılmazer, pripadnik terorističke organizacije FETÖ, nedavno je dobio kaznu doživotnog zatvora zbog učestvovanja u ubistvu novinara Hranta Dinka (2007). Neko bi rekao: onaj ko živi u kući od stakla ne bi trebao da baca kamenje.
Možda je slučaj Ismaila Küçükkaye, žurnaliste FOX TV-a, još ilustrativniji. Küçükkaya u programu s A. Babacanom roni suze nad Istanbulskom konvencijom. Naravno, treba imati vrlo kratko pamćenje da bi se zaboravilo da je Küçükkaya mlatio i ponižavao svoju bivšu suprugu Edu Demirci. Međutim, ta je priča odvratnija od prethodne. Eda Demirci nebrojeno je puta tražila pomoć predsjednice Federacije udruženja žena Turske Canan Güllü. Neuspješno. Uzgred, Canan Güllü nedavno je postala laureat Međunarodne nagrade žena za hrabrost američkog State Departmenta. Vjerovatno od silnog aktivizma nije stigla da se javi na pozive Ede Demirci. Kao višnja na vrh dođe podatak da je u prošlogodišnjoj razvodnoj parnici Küçükkayu zastupala advokatica Kezban Hatemi, jedna od najglasnijih žena koje protestiraju protiv povlačenja iz Istanbulske konvencije. “Tako smo shvatili da je princip 'da je izjava žene bitna', za koju su se oni zalagali, nevažeći kada su u pitanju njihovi vlastiti interesi”, piše Hilal Kaplan glede tog slučaja.
KONKRETNA PODRŠKA ŽENAMA
No, to su individualni slučajevi koji se ne mogu svrstati pod partijsku politiku. Prošle su godine dvije opozicione partije – Republikanska narodna partija (CHP) i Demokratska partija naroda (HDP) – bile u fokusu brojnih skandala glede seksualnog nasilja (silovanja) nad ženama (pa i dječacima) od strane njihovih zvaničnika (pa i zastupnika u Parlamentu). Partijski napori da se svi ti skandali sakriju i ne dobiju sudski epilog srazmjerni su sadašnjem “gnjevu” zbog napuštanja Istanbulske konvencije.
Na kraju, dobro je pogledati šta je u posljednjih 18 godina urađeno (s Istanbulskom konvencijom i bez te Konvencije) po pitanju nasilja nad ženama u Turskoj. Kao prvo, podsjetio bih da je 2005. ukinut zakon po kome je silovatelj, ako pristane da oženi žrtvu, oslobođen krivice. Taj monstruozni zakon, koji potječe iz Italije 19. stoljeća, decenijama nije bio ni pod znakom pitanja “feminista” samo zato što je uveden 1926.
Kada je Partija razvoja i pravde (AKP) došla na vlast (novembar 2002), u Turskoj je bilo (slovima i brojem) 8 sigurnih kuća, sada ih je oko 150 (nijedna nije osnovana od tzv. feminističkih organizacija). Godine 2013. osnovani su centri za monitoring i prevenciju nasilja u svim provincijama Turske, koji pružaju besplatnu pravnu pomoć i psihološku podršku ženama žrtvama nasilja i njihovoj djeci. Primjena elektronskih narukvica za provjeru da li se počinioci nasilja pridržavaju naloga o udaljenju također je uvedena. Centar za elektronski nadzor prati te ljude 24/7. Aplikacija za “pametne” mobitele KADES, kojima žene koje su pod neposrednom prijetnjom nasilja mogu informirati organe reda jednim klikom, što automatski startuje hitnu intervenciju, uvedena je 2018. godine. O brojnim kampanjama u kojima se nasilje nad ženama naziva izdajom i zločinom protiv humanosti da i ne govorim.
