Od pregovora o ostanku u sastavu Jugoslavije iz 1991. godine, koje su potencirali Alija Izetbegović i Kiro Gligorov, tadašnji predsjednici dviju republika, Makedonije i Bosne i Hercegovine, ove dvije zemlje mogu se pohvaliti da imaju izuzetno dobre odnose bez otvorenih pitanja, što je za balkanske prilike jedan od rijetkih pozitivnih primjera.
Kroz protekli tridesetogodišnji period Bošnjaci Makedonije su se pokazali kao najveća spona između dviju država. Naime, u Republici Sjevernoj Makedoniji živi oko 30.000 Bošnjaka koji su dobro organizirani putem nekoliko izuzetno aktivnih udruženja. Oni su na svaki način nastojali približiti dvije države, što je u velikoj mjeri učinjeno tokom mandata bivšeg premijera Sjeverne Makedonije Zorana Zaeva.
Bosna i Hercegovina i Sjeverna Makedonija imaju dosta sličnosti, a ona se ogleda u tome da su obje države multietničke po sastavu stanovništva. Nažalost, sličnost ove dvije zemlje jeste i u tome što njihove komšije nastoje opstruirati njihov put prema Evropskoj uniji, ali i osporiti jezik, naciju, te historijsko naslijeđe. Makedonija je formirana 1944. godine, a nakon završetka Drugog svjetskog rata, kao jedna od šest ravnopravnih republika, ulazi u sastav Jugoslavije.
Na jesen 1991. godine ova država postaje nezavisna, što se, osim Srbiji, nije svidjelo susjednim državama Grčkoj i Bugarskoj. Od tog trenutka pa sve do danas Makedonija se suočava s velikim pritiscima, negiranjem i ucjenama, koje otežavaju njen evropski put. Grčka, koja je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća zajedno s Miloševićevom Srbijom imala planove o podjeli Makedonije na dva dijela kako bi se u konačnici stvorila konfederacija između Grčke i Srbije, izvršila je ogroman pritisak na vlast Makedonije krajem prošlog stoljeća da promijeni izgled svoje zastave, a također je zahtijevano da uz ime Makedonija bude dodano i Bivša Jugoslovenska Republika.
S druge strane, Bugarska nastoji osporiti makedonski jezik, ali i historiju, što nameću kao temu od velike važnosti u kontekstu rješavanja međusobnih nesuglasica, potencirane iz Bugarske. Srbija, koja je pod Miloševićem imala ideju o formiranju srpske administrativne uprave na teritoriji Makedonije, često je ulazila u sukob s makedonskim zvaničnicima zbog nastojanja da ospore postojanje Makedonske pravoslavne crkve.
Kako bi se “odbranio” od negiranja i pritisaka iz regije, tadašnji premijer Makedonije Nikola Gruevski uložio je milione eura u rekonstrukciju Skoplja, koje je “ukrasio” različitim spomenicima koji simboliziraju određenu historijsku epohu Makedonije. Megalomanski projekt, osim što je građane Makedonije koštao izuzetno puno, nije naišao ni na odobravanje javnosti, te je samo još više zakomplicirao odnose s Grčkom. Dolaskom na vlast SDSM-a i njenog lidera Zorana Zaeva na vlast, Makedonija se okrenula dijalogu sa susjedima, pa i na svoju štetu, a sve zbog ulaska u NATO i početka pregovora o članstvu u Evropsku uniju.
Zaevljeva politika podrazumijevala je odsustvo nesuglasica sa svim zemljama s kojim graniči, a poseban pristup prema Grčkoj, što je rezultiralo ulaskom ove zemlje u NATO. Vlada Zorana Zaeva pristala je na sve zahtjeve iz Grčke koji su bili uvjeti za pristupanje Makedonije NATO savezu, a onaj najveći jeste promjena imena države u Sjeverna Makedonija. Ovaj potez Zaeva podijelio je građane, što je u konačnici dovelo do toga da ga dio javnosti počinje predstavljati za nacionalnog heroja, a onaj drugi za nacionalnog izdajnika.
U konstelaciji takvih odnosa, čestim vanrednim izborima, političkoj napetosti u Sobranju i sabotažama iz komšiluka, vlast Sjeverne Makedonije imala je izuzetno težak izazov kako realizirati sve potrebne korake na putu do Evropske unije. Činilo se da će promjenom imena, što predstavlja izuzetno veliki presedan, te ispunjavanjem drugih zahtjeva Grčke nastupiti mirniji period, međutim, da tako ne bude, potrudila se Bugarska s novim paketom mjera koje Sjeverna Makedonija treba poduzeti ako želi započeti pregovore s Evropskom unijom.
Bugarska osporava makedonski jezik, kao i naciju, te nastoji da Makedonci izvrše određene reforme koje bi se odnosile na to da su makedonski jezik i nacija nastali tek od 1944. godine, tačnije, potrebno je revidirati određena historijska poglavlja. Zoran Zaev i saradnici imali su obećanja od nekih članica Evropske unije da će nakon promjene imena i ustupka učinjenih prema Grčkoj njihov put prema Evropskoj uniji biti znatno lakši, što se nije desilo.
Nakon što je postalo izvjesno da su vrata EU zatvorena za Sjevernu Makedoniju, Zoran Zaev je podnio ostavku na sve političke funkcije. Ranije je Zaev, također uslijed političkih pritisaka, planirao otići s premijerske pozicije, ali je u tim trenucima bivša njemačka kancelarka Angela Merkel insistirala da Zaev ostane na čelu Makedonske vlade. Posljednji neuspjeh SDSM-a i uzlazni uspjeh VMRO-a bio je definitivni kraj Zaeva. Pokušaji da VMRO uz pomoć utjecaja iz Bugarske i Rusije preuzme vlast ostali su bezuspješni, uprkos želji i Orbanove Mađarske da VMRO dođe na mjesto SDSM-a. Preuzimanje vlasti pomenute političke opcije značio bi povećan utjecaj Rusije u Makedoniji, te zastoj na evropskom putu kojem teže građani Sjeverne Makedonije. Prema informacijama analitičara, bivši premijer Sjeverne Makedonije Gruevski, koji se nalazi u egzilu u Mađarskoj, nadao se da bi uz pomoć zaštitnika Orbana i njegovih partnera iz Rusije i Bugarske mogao konačno započeti povratak u Sjevernu Makedoniju, što se ipak u konačnici nije desilo.
Bitno je napomenuti da srpski utjecaj u Sjevernoj Makedoniji poprima sve veći obim, kako prema VMRO, koja je sve bliža Vučićevom SNS-u, ali i kao podrška srpskoj političkoj opciji unutar zemlje. Srpski mediji također imaju veliki utjecaj na makedonsko društvo, što Makedonci, ali i drugi narodi smatraju štetnim po državu. Ipak, raduje činjenica da nesuglasice na relaciji dva najveća naroda u zemlji, Makedonaca i Albanaca, gotovo i da ne postoje.
Također, Bošnjaci, Turci, Hrvati i ostali narodi imaju jedinstven stav prema evropskoj budućnosti zemlje u kojoj imaju poprilično dobar tretman od vlasti. Uprkos navedenim činjenicama, koje ukazuju da je Sjeverna Makedonija učinila sve što se od njih tražilo kako bi konačno krenuli u pristupni proces, vidljivo je da ih veliki ustupci nisu doveli do željenog cilja, što može biti i dobar primjer Bošnjacima i probosanski opredijeljenim politikama, od kojih se kontinuirano očekuju veliki ustupci.
Stoga, bitno je da na primjeru prijateljske Sjeverne Makedonije državnički opredijeljeni faktori u Bosni i Hercegovini shvate da popuštanje može biti zamka iz koje se država teško može vratiti na pravi kolosijek.
