Rođen sam pod opsadom, pod snajperima i granatama, bez vode, bez hrane, bez struje i bez grijanja...
Te 4 godine opsade, uprkos svemu što sam u životu prošao, a mislim da za svoje godine nisam prošao malo, ipak su me najviše od svega determinisale.
Možda baš zbog toga danas neću da ostanem tih, jer otpor na okupiranoj zemlji od naroda koji je pod aparthejdom ne može biti terorizam!
Da li su partizani bili teroristi kada su oslobađali svoje države?
Da li se, uopšte, terorizam može provesti pod stalnim terorom?
Da li se terorizam i genocid koji trenutno provodi Izrael nad Palestinom u pojasu Gaze, a kojoj su isključili čak i dotok vode i pozivaju građane (civile) da napuste i ono malo što im je ostalo od njihove zemlje dok ih zasipaju tonama granata - što je definicija genocida - može pravdati odmazdom terorizmu?
Premijerka naše Države, Borjana Krišto, kazala je kako nedvosmisleno osuđuje "nepravedan napad Hamasa na Izrael".
Razumio bih da je rekla kako joj je žao civilnih žrtava sa svih strana, žao je i meni i svakom normalnom čovjeku, ali izjaviti da je otpor Palestinaca nepravedan, nakon svega čemu su izloženi posljednjih decenija, neljudski je i sramotan! Šutnja njenih kolega iz Vijeća Ministara, posebno onog koji je zadužen za vanjske poslove, glasna je.
Zato danas ja neću šutjeti, ne zato što svojim glasom mogu spriječiti stradanje civila, ne zato što svojim glasom mogu ispraviti globalne nepravde ili uspostaviti pravdu i trajni mir u odnosima Palestine i Izraela, nego zato što kao onaj mrav iz predaje u Sulejmanu a.s. (Solomonu prema Bibliji) - koji je vladao baš iz svetog Jeruzalema - želim da se zna na čijoj sam strani!
