U Platonovom dijalogu Gorgija Sokrat u raspravi s Polom kaže da je nepravda najveće zlo. Na Polovo pitanje da li bi više volio da trpi nepravdu ili da je čini, Sokrat odgovara da ne bi želio ni jedno ni drugo, ali ako treba birati između toga, onda bi prije izabrao da mu se učini nepravda, nego da je on učini. Naprvu, mnogima će ovaj Sokratov stav izgledati kao „glup“ ili u najblažem slučaju naivan.

Dugo sam razmišljao o tome da li bih više volio da trpim nepravdu ili da je činim, te iz vlastitog iskustva sam shvatio da je veliki Sokrat, ipak, bio u pravu. Iz perspektive djeteta šehida, postavio sam sebi pitanje: „Da li bi želio da je moj otac šehid ili zločinac?“

Odgovor se sam nameće. Kako bih se osjećao da znam da je moj otac učestvovao u sprovođenju Genocida u Srebrenici? Očigledno da se s tom spoznajom ne bih mogao nositi i na kraju krajeva više bih volio da sam dijete šehida nego dijete Radovana Karadžića ili Ratka Mladića. Život nije vrijedan sam po sebi, ljigav život je odvratan te birati između nedostojanstvenog života i dostojanstvene smrti uvijek treba birati smrt, jer svi ćemo umrijeti svakako, to ne možemo spriječiti, ali možemo izabrati kako umrijeti – kao zločinac (ljiga) ili kao šehid (heroj).

Ljudska sreća direktno zavisi od mirne savjesti (spokoja/blaženstva), te živjeti život bez oca, ali sa spoznajom da je dao život za dom i pravdu (dostojanstveno) ne čini me žrtvom (trpljenja nepravde), nego ponosnim sinom. Za Sokrata, kao i za druge etičare u antici, biti dobar čovjek znači biti sretan. Moralna osoba u svakom će trenutku svog života činiti ono što je ispravno i zbog toga će joj život biti sretan. Osoba iskvarene duše bit će rastrgana između bezbrojnih želja i pokušaja da ih ispuni, čime će nanijeti nepravdu drugim ljudima te će zato biti nesretna. Stoga je za Sokrata nepravda najveće zlo i imati zlu dušu znači živjeti bijedan život. Uzevši sve ovo u obzir, čini se prihvatljivim, čak poželjnim, prihvatiti neobičan stav da je bolje trpjeti nepravdu nego je činiti.

Naravno, ovo moje iskustvo ne treba da bude poticaj da ljudi „dopuštaju“ da im se čini nepravda na bilo koji način, nego kako to Sokrat kaže – ne bi bilo dobro ni činiti nepravdu, niti trpjeti, ali ako već moram birati, kategorično tvrdim da je ljepše biti na ovoj strani, tj. strani pravde, dostojanstva i čistog „obraza“, nego na drugoj strani sa spoznajom da je moj otac zbog mržnje ili da sačuva svoj „ljigavi“ život učinio nepravdu drugom, a pogotovo najveću nepravdu od svih koja se ogleda u oduzimanju drugog života.

Mjesec je juli i približava se dženaza 11. 7, a kako sam sazrio i shvatio hrabri čin moga oca i drugih šehida, nisam više ljut na svijet oko sebe (kao dijete, postavljao sam sebi pitanje: „Zašto se to moralo meni dogoditi?“), nego sam ponosan jer je moj otac stao na stranu pravde, na Božiju stranu, te tako učinio svoju porodicu ponosnom.

Biti na strani pravde ne znači šutjeti i trpjeti nepravdu, nego znači da mi ne trebamo činiti nepravdu, a one koji je čine treba opominjati, prekoravati i kažnjavati radi dobra i sreće cijele zajednice, pa i radi njih samih.

Hvala mom ocu, svim drugim šehidima, kao i svim borcima koji su stali da odbrane svoj dom, domovinu i slobodu.