Iran ovih dana obilježava godinu dana od protesta protiv obaveznog nošenja vela, mahrame ili hidžaba. Protesta obilježenih hapšenjima, nasiljem, silovanjima i smrću Mahse Jine Amini. Vlast je ovih dana najavila da pooštarava mjere za one koji prekrše pravilo prijeteći zatvorom čak i za pramen kose koji ostane vidljiv ili za kritički komentar na društvenim mrežama.
U međuvremenu, Francuska zabranjuje nošenje vela za muslimanske učenice koje više neće moći nositi ni tradicionalnu nošnju zaljevskih zemalja u školi. Nekoliko dana kasnije stigla je vijest kako se i Egipat odlučio na isti korak. Šta se događa, zašto se ponovo pokrenula polemika oko ovog odjevnog predmeta, pita se Angiola Codacci-Pisanelli u komentaru novog broja talijanskog sedmičnika L’Espresso.
U Iranu, čador (crni ogrtač tipičan za tu zemlju, koji pokriva ženu od glave do pete, uključujući kosu, vrat i uši, ostavljajući samo lice nepokrivenim) nije obavezan, ali jeste hidžab, tamni ili šareni šal koji pokriva kosu, ali koji je ne skriva nužno lice u potpunosti.
Odjeća zabranjena za francuske studente je abaja, ogrtač do poda koji se nosi preko dugačke tunike koja potpuno pokriva ruke i gležnjeve: ona je vrlo moderan "outfit" u zemljama Arapskog poluotoka. U Abu Dhabiju, na primjer, gdje muškarci u svakodnevnom životu nose jednostavnu bijelu pamučnu tuniku, mlade žene nose koketne, pripijene abaje, ponekad izrađene od prozirne svile i obrubljene perlama i šljokicama.
Posljednjih godina ova se haljina proširila i Evropom i ostatkom svijeta, u konzervativnijim krugovima arapske dijaspore. Lansirana od strane modnih časopisa, s potpisom arapskih stilista ili stilista iz dijaspore, abaja je simbolična haljina "skromne mode": stil koji skriva oblike i obline i koji je također postao popularan u zajednicama izvan islamskog svijeta, među vjernicama u Izraelu i SAD-u, ili među ženama iz tradicionalističkih kršćanskih zajednica, gdje se ženska odjeća ne razlikuje mnogo od one časnih sestara.
Kada je Egipat u pitanju, novi zakon koji je stupio na snagu ovih dana, zabranjuje korištenje nikaba u školama, koji pokriva ne samo glavu i kosu, već i lice, ostavljajući oči nepokrivene. Nadalje, za razliku od abaje, nikab je izrađen od debele crne tkanine, koja potpuno skriva oblik tijela: pomalo je križanac između iranskog čadora i afganistanske burke (koja također skriva oči iza perforiranog umetka, ali je u boji i od meke tkanine). Nikab pokriva lice i upravo je iz tog razloga zabranjen na egipatskim javnim mjestima iz sigurnosnih razloga sličnih onima koji vrijede na Zapadu.
Tri različita vela, dakle, i tri različite države, za tri vijesti koje, ne dovodeći u pitanje složenost svega što ima veze s velom, imaju jednu zajedničku tačku: državu koja smatra da ima pravo diktirati kako se žene trebaju odijevati. To je kritična tačka koja u teškoće stavlja zapadne zakonodavce, ali očito i islamske. S jednom velikom razlikom: jer ono što na Zapadu ulazi u krizu je koncept "zdravog razuma pristojnosti" protiv kojeg su se borila desetljeća feminizma: koncept koji opravdava zabranu golotinje (čak i muške, poput zabrane hodanja bez košulja na ljetnim vrućinama u gradovima) ali ne i njezina suprotnost.
Ako je u Iranu obavezni veo simbol antizapadnog opredjeljenja (ne zaboravimo da ga je zabranio perzijski šah, kojeg su jako voljeli Evropa i SAD), u Egiptu i Francuskoj „pravi neprijatelj“ ima sve veću težinu u društvu takozvanog „radikalnog islama“, finansiranog od strane vrlo bogatih zaljevskih zemalja. To je poimanje islama teško kompatibilan ne samo sa zapadnim društvima nego i s "mediteranskim islamom" (nije slučajno da je islamistički terorizam prouzročio više žrtava u zemljama Bliskog istoka nego u zapadnim). Širenje "unižavajuće" odjeće za žene, a posebno za djevojčice, poziv je na uzbunu.
Ali šta onda učiniti, zabraniti velove i ogrtače, burke i burkinije? I odmah upasti u proturječje, jer niti jedna zapadna zemlja ne bi doista željela krenuti u križarski rat protiv vela časnih sestara, kipa Jevreja ili turbana Sikha? Ili spriječiti bogate turiste u abaji da uđu u luksuzne butike talijanskih gradova? I bi li iko doista imao hrabrosti tražiti od vrlo moćnog saudijskog čelnika Mohammada Bin Salmana da se gologlav pojavi na Zapadu?
Bolje onda, da parafraziramo, "tražiti i znati prepoznati ko i što, usred fundamentalizma, nije fundamentalizam, i učiniti ga održivim i dati mu prostora". Možda se čini malo, ali puno je više od onoga što su zapadne zemlje dosad učinile u odnosima s arapskim svijetom.
