Čini se kao elegantno rješenje – ali problem je u tome što desalinizacija, za koju se predviđa porast od 37% u cijeloj regiji Zaljeva u sljedećih pet godina, ima ogromne ekološke troškove, u smislu fosilnih goriva koja se koriste za izvođenje procesa, i utjecaja morsko okruženje. Ali bez toga, kako bi sušni region uopšte mogao utažiti svoju žeđ?

Gotovo polovina svjetskih kapaciteta za desalinizaciju, ili 43%, nalazi se u zemljama Zaljevskog vijeća za suradnju (GCC). Unatoč nestašici vode, GCC je među najvećim potrošačima vode na svijetu i uveliko ovisi o postrojenjima za desalinizaciju.

Ujedinjeni Arapski Emirati imaju jednu od najvećih globalnih stopa potrošnje vode po glavi stanovnika, s ljudima koji troše otprilike 500 litara dnevno – 50% iznad globalnog prosjeka. Prosječan Evropljanin potroši 144 litre dnevno.

Ipak, mnoge zemlje GCC-a kao što su Ujedinjeni Arapski Emirati idalje promoviraju način života u kojem vode ima u izobilju zahvaljujući naporima za desalinizaciju. Uređeni travnjaci i vodeni parkovi uobičajeni su u gradovima, a na trgu u Dubaiju, svakih pola sata tokom dana, više od 83.000 litara vode izbacuje se u visinu, visoko kao zgrada od 50 spratova.

Ali s porastom stanovništva, industrija vode u regiji suočava se sa sve većim pritiskom. “Ove zemlje u suštini imaju rijeke koje teku kroz njih. Ako pogledate kapacitet desalinizacije širom GCC-a u cjelini, količina vode koja teče kroz to je oko četiri puta veća od količine vode koja teče niz Temzu,” kaže Will Le Quesne, programski direktor za Bliski istok za UK Centar za Nauka o okolišu, ribarstvu i akvakulturi.

Maryam Rashed Al Shehhi, docentica za civilnu infrastrukturu i inženjerstvo zaštite okoliša na Univerzitetu Khalifa u UAE, kaže: „Desalinizacija je naš glavni izvor slatke vode. To je vrlo sušna regija, a godišnje padavine su smanjene. Tako da je strašno razmišljati o bilo kakvim drugim izvorima vode.”

Od 1950-ih GCC je bio na čelu projekta desalinizacije. Južne obale Zaljeva prošarane su s više od 300 postrojenja za desalinizaciju - uglavnom u Saudijskoj Arabiji, UAE, Kuvajtu i Bahreinu.

Za napajanje najvećih svjetskih postrojenja za desalinizaciju potrebna je značajna količina energije. Saudijska Arabija, najveći proizvođač, čini petinu svjetske proizvodnje, s otprilike 30 postrojenja za desalinizaciju koja spaljuju 300.000 barela sirove nafte dnevno.

U stvari, većina postrojenja za desalinizaciju pogonjena su naftom ili plinom, radeći s tehnologijom termičke obrade, koja prikuplja paru iz kipuće vode i kondenzira je, ili modernijom tehnologijom reverzne osmoze, koja se u velikoj mjeri oslanja na električnu energiju proizvedenu korištenjem prirodnog plina za pogon pumpi koje potiskuju vodu kroz vrlo fine membrane, u suštini filtriraju vodu, tako da u filteru ostaje do, a prolazi voda.

„U svakom slučaju, potrebno vam je dosta energije. To se može izvesti iz mnogo izvora, uključujući sagorijevanje fosilnih goriva,” kaže Le Quesne.

Dakle, iako Katar tvrdi da će Svjetsko prvenstvo biti ugljično neutralno, klimatske organizacije već izražavaju sumnje. Same potrebe za vodom tjeraju suze na oči. Za turnir su potrebna 144 terena, osam stadiona i više od 130 dodatnih terena za trening. Delikatan i komplikovan proces stvaranja pravog travnjaka za fudbal u katarskoj klimi, baš kada se vrijeme hladi, znači da službe održavanja moraju oponašati zimu, duvati rashlađeni zrak preko trave i zalijevati teren s najmanje 10.000 litara desalinizirane vode.

A za hitne slučajeve, prema Reutersu, "rezerva trave od 425.000 kvadratnih metara - oko 40 fudbalskih terena - raste na farmi sjeverno od Dohe". Potrošnja vode tog polja nije evidentirana.

I uprkos nacionalnim obavezama za smanjenje emisija ugljika i postizanje neto nultih ciljeva, region očekuje da će izvršiti više desalinizacije, a ne manje, s planiranim povećanjem kapaciteta za 37% do 2027.

To bi moglo biti razorno za morski ekosistem Zaljeva, kaže Le Quesne. Desalinizacija je jedan od najgorih uzroka zagađenja mora širom svijeta, stvarajući veoma slanu otpadnu tekućinu koja se obično ispušta u more kao slanija, toksičnija i toplija morska voda. Može sadržavati hemikalije kao što su hlor, teški metali i agensi protiv pjene koji se dodaju tokom procesa desalinizacije, a koji mogu naštetiti koraljnim grebenima i manjim morskim organizmima koji žive na morskom dnu.

Zajedno s vodom, manji organizmi također rizikuju da budu usisani u sistem, što rezultira teškim ozljedama i smrću.

Izvor: The Guardian