Sasvim je moguće da mnogi ljudi nikada nisu čuli za Willisa Carriera. Ali danas su gotovo svi osjetili ugodan rezultat njegovog izuma, pa bismo mogli reći da mu svi skupa dugujemo. Trebalo bi barem razmisliti o Willisu Carrieru kad dođe ljeto i kada temperatira u kući dosegne prilično nesnosnih trideset stepeni, kada stisnemo tipku na daljinskom upravljaču koja aktivira uređaj koji je za nas postao nešto tako svakodnevno i uobičajeno: klima uređaj.

Rođen u vrelom gradu Angola, u američkoj državi New York, mjestu gdje temperature rastu debelo iznad 30 stepeni, mladi Willis ubrzo je postao vrlo znatiželjan i rastavljao je i sastavljao uređaje svih vrsta i stanja. Kroz njegove nemirne ruke prolazili su šivaći strojevi, satovi i sve što je radilo s nekim zamršenim mehanizmom koji je mogao popraviti. Willis je od malih nogu shvatio koliko je važno imati dobru bazu kako bi sve ideje koje su mu pale na pamet mogao pretvoriti u stvarnost.

Najvažniju lekciju za razvoj njegovog čudesnog uma dala mu je vlastita majka. Willis je učio matematiku i nije razumio komplicirani svijet razlomaka. Njegova je majka tada uzela jabuku i razrezala je na nekoliko komadića kako bi sinu objasnila funkcioniranje cjeline i dijelova iz tih komadića voća, što joj je i uspjelo.

Willis je postao nadaren student, a 1895. dobio je stipendiju za studij elektrotehnike na Univerzitetu Cornell, gdje je stekao diplomu inženjera 1901. Gotovo odmah je otišao raditi za firmu koja je proizvodila ventilatore, pumpe, uređaje za ekstrakciju zvanu Buffalo Forge. Zahvaljujući svojim izvrsnim sposobnostima, Willis je brzo dospio do položaja direktora odjela eksperimentalnog inženjeringa, s plaćom od deset dolara sedmično.

Vidjevši Carrierov veliki potencijal, njegov se šef dosjetio i od njega zatražio da riješi kompliciran problem koji je imao jedan od njegovih najboljih klijenata. Bilo je proljeće 1902. godine kada je upravitelj Sackett & Wilhelms Lithographing & Publishing Company, umoran od vrućine i vlage koji su uništavali posao koji se obavljao u njegovoj firmi, zatražio od Buffalo Forgea sistem za poboljšanje kvaliteta zraka. To ljeto je bilo izuzetno vruće i visoke temperature su uticale na kvalitet rada, toliko da se kolor štampa morala ponavljati i do četiri puta kako bi se postigli optimalni rezultati.

Kako bi se mogao poboljšati kvalitet zraka u štampariji? To je bilo pitanje koje je šef postavio Willisu. I mladić ga je uspio riješiti zahvaljujući svojoj moći zapažanja: jedne hladne noći, dok je Willis Carrier čekao voz i šetao peronom stanice, došao je do zaključka da kad bi mogao "osušiti" zrak filtrirajući ga kroz fini vodeni sprej mogao bi kondenzirati vlagu.

Krajem 1902. Willis Carrier je u štampariju Sackett & Wilhelms ugradio aparat koji je zamislio te hladne noći dok je čekao dolazak svog voza. Bio je to prvi klima uređaj tipa raspršivača na svijetu, koji je mogao kontrolirati vlažnost zraka u prostoriji. U osnovi je njegov cilj bio apsorbirati vlažan i topao zrak i vratiti svjež i suh povjetarac u okolinu (ali unatoč činjenici da je ovaj prvi uređaj napravio Willis Carrier, konkretno izraz "klimatizacija" skovao je također inženjer Stuart Warren Cramer koji je upotrijebio ovaj izraz 1906., upravo iste godine kada je Carrier patentirao svoj izum).

No prvi klima uređaj nije bio poput modernih uređaja koji postoje danas, a koje mnogi od nas imaju u svojim domovima. Carrier se sastojao od glomaznog stroja s industrijskim ventilatorom, kanalima, grijačima, perforiranim parnim cijevima za ovlaživanje i kontrolom temperature. Unatoč svojoj ogromnoj veličini, uspio je savršeno ispuniti zadatak za koji je dizajniran.

Nakon nekoliko godina usavršavanja Carrier je 2. januara 1906. od vlade Sjedinjenih Američkih Država dobio patent za svoj izum (pod brojem 808.897), iz kojeg se moglo pročitati da se radi o "uređaju za obradu zraka", namijenjenom ovlaživanju ili odvlaživanju zraka. Kasnije je Carrier nadogradio svoje otkriće kako bi dizajnirao sistem automatskog upravljanja, za koji je podnio novu patentnu prijavu 17. maja 1907.,

Iste godine firma Buffalo Forge obavila je prvu međunarodnu prodaju svog "uređaja za obradu zraka" jednoj japanskoj kompaniji, koja će tako postati prva firma koja će imati klimatiziranu zgradu, prva na svijetu. Kasnije će japanski prekookeanski brod Koan Maru takođe uživati ​​u prednostima koje nudi klima uređaj. No krajem Prvog svjetskog rata i zbog ekonomske krize Buffalo Forge zatvorio je odjel u kojem Willis radi. Tako je 1915. inženjer odlučio, zajedno sa još šest mladih kolega iz firme, osnovati vlastito preduzeće: Carrier Engineering Corporation, u kojoj će Willis Carrier biti predsjednik. Godine 1922. Carrier je poboljšao hladnjak patentiran 1906., čineći ga idealnim uređajem za hlađenje velikih unutarnjih prostora.

Od tog trenutka nadalje, svježi zrak je dospio u mnoge javne prostore u Sjedinjenim Državama, čineći živote ljudi mnogo ugodnijim. Uredi, bolnice, aerdoromi i robne kuće bili su prostori u kojima je "uređaj za obradu zraka" postao bitan i neophodan tokom vrućih ljetnih dana.

Godine 1925. poznato kino Rivoli u New Yorku također će instalirati uređaj za klimatizaciju koji je izumio Carrier, te je pozvalo svoje kupce da dožive iskustvo gledanja filma sjedeći u svježem i ugodnom okruženju. Njujorčani, uzbuđeni novitetom, stajali su postrojeni ispred kina, ne mareći koliko dugo moraju čekati, ne mareći koji film igra, sve dok mogu neko vrijeme uživati ​​u čarima klima uređaja.

Godine 1926. Willis Carrier predstavio je prvi kućni klima uređaj, revolucionarnu ideju koja bi omogućila ne samo velikim firmama ili uredima da uživaju u nižim temperaturama, već i svakoj maloj trgovini ili porodici u svom vlastitom domu.

Carrier je 1928. prodao prvu "jedinicu za klimatizaciju", mali uređaj dizajniran za maloprodajne trgovine firmi Merchants Refrigerating Company za kontrolu zraka u njihovoj prostoriji za skladištenje jaja. Ali slom Wall Streeta 1929. i Velika depresija usporili su stambenu i komercijalnu upotrebu klima uređaja. Carrierova firma takođe se morala suočiti s ekonomskim poteškoćama u to vrijeme. Godine 1930. spojio se s Brunswick-Kroeschell Company i York Heating & Ventilating Corporation u novu firmu: Carrier Corporation.

Tokom slijedećih godina firma se uspjela proširiti po cijeloj zemlji, no izbijanje Drugog svjetskog rata 1939. ponovo je stvorilo poteškoće u širenju klima uređaja, što će se dogoditi tek 1950-ih, s ekonomskim procvatom zemlje. Od tada će razvoj i širenje klimatizacije diljem planete biti nezaustavljivo.

U subotu, 7. oktobra 1950. Willis Carrier iznenada je preminuo dok je šetao ulicama New Yorka. Ali njegovo je nasljeđe ostalo. Njegov je izum smatran toliko značajnim da mu je donio ulazak u Kuću slavnih izumitelja, a 1998. godine časopis Time ga je proglasio jednim od 100 najuticajnijih ljudi 20. stoljeća.

Danas firma, koju je osnovao Willis Carrier ima 51 tvornicu i 39 centara za istraživanje i dizajn diljem svijeta, zapošljava više od 53.000 ljudi i ima kupce u više od 180 zemalja.