Na devetom kilometru magistralnog puta koji od Nevesinja vodi ka Gacku nanizalo se Kifino Selo. Narod priča kako je ime dobilo po nekom begu – Kifi. U crnim povijesnim oranicama izniče ono iz krvi posijane za bratoubilačkog rata između pobornika Husein-kapetana Gradaščevića i sljedbenika Ali-paše Stočanina. Baš ovdje, na mjestu gdje će nekoliko godina poslije niknuti džamija oko koje će se zasukati cijelo naselje, na obalama rijeke Zalomke, Gradaščevićevi odredi, pod komandom muselima Mujage Zlatarevića, razbili su i potpuno potukli Bašaginu vojsku, odnosno vojsku Lufti-bega Redžepašića, pivsko-nevesinjskog muteselima, kojeg narod u Nevesinju odmilja zvaše Bašaga, a bijaše on djed slavnog Safvet-bega Bašagića i svrsta se na stranu Ali-pašinu. Glavna bitka, stidljivo šapuću povijesna vrela, odigrala se na Jurjev 1832. godine. Bijes i mržnja između suprotstavljenih strana bijahu toliki da su Gradaščevića vojnici spržili pred sobom sve što ih je podsjećalo na Bašagiće, pa čak i novu džamiju, i mekteb, u selu Zalom.

Po svoj prilici, taj Kifo dobio je zemlju nekog razvlaštenog bega koji je učestvovao u Huseinovoj pobuni te je za kaznu odveden u surgun. On se, priča narod, prvi doselio ovamo, uz samu cestu, i tu podignu džamiju i uz nju musafirhanu i mekteb. Kazuju da je sasvim moguće da je prvi imam u Kifinoj džamiji bio neki Mehmed-hodža, kojeg spominju papiri iz 1796. godine Taj je Mehmed živio u obližnjem Brataču, selu s one strane rijeke Zalomke, u kojem su prije nego će ovamo doći beg Kifo živjeli Ačkari, Ćorići, Ćose, Duranovići, Grbići, Klajići, Kukolji, Lojići, Radinovići i Radiši. Iz tog Bratača, danas poznatog po mostu iz osmanskog doba koje zovu Ovčiji brod, potječe i poznati mostarski vakif hadži Jahja Ćose, koji je početkom 17. stoljeća na Musali sagradio džamiju; i danas ovdje postoje prostrane parcele koje stariji Bratačani, rasijani širom svijeta, još zovu Jahjaova dolina. Od Kukolja se spominju braća Ibrahim-baša i Husein-baša i oni ovdje imadoše čifluke, a Redžepagići iz Nevesinja imadoše kulu na Brataču, koja, kao i sve njihovo, bijaše spaljena nakon Bašaginog poraza.

ZLA BEGOVA KOB

Bega Kifu, kazuje dalje predanje, zadesi opaka sudbina. Zamjeri se i Kifo vlasti, te ti se uzjoguni, a pošto se tih godina katil-gajtan stalno njihao nad Bosnom, i Kifin vrat nađe se u omči. Ovdje ćemo začas odstupiti od zavodnih riječi narodnog predanja i zamisliti Kifu kako, sav predan ideji da učini nešto pa da nakon toga nikada više ne dođe vrijeme kada će brat na brata kidisati, i to mržnjom kakvu Bošnjak ne zna ispoljiti ni prema najljućem dušmaninu, na kraju, nakon višemjesečnih dumanja, odlučuje da pored samog puta načini džamiju, pored nje mekteb, a pored njega musafirhanu za putnike, koji će širom carstva prenositi vijest kako je on, beg Kifo, podigao sasvim novo naselje kao simbol novog početka i iskrene ljubavi među braćom. Svijet pretpostavki vodi nas dalje u ideju kako su neki Kifini neprijatelji, zavidni na njegovom brzo stečenom imetku, proturili do Stambola vijest kako je i džamiju, i pored nje mekteb i musafirhanu, Kifo podigao kao zalog, i spomenik i podsjetnik, ljudi moji, na pobjedu pobunjeničke vojske Husein-kapetana Gradaščevića protiv vojske onih koji i u najtežim trenucima po Carstvo ostadoše uz sultana i Portu. I ovdje prestajemo s pretpostavkama, zagušujemo maštu i vraćamo se izvornom narodnom predanju. A predanje kazuje još i to da ostadoše iza Kife samo kćeri. One, odmah po očevoj smrti, svu imovinu prodadoše Lazaru Mačku i odoše iz ovog nesretnog kraja. Taj Lazar Mačak će na ruševinama Kifine džamije izgraditi han, koji će narod zvati Mačkov han. Nestat će na kraju i ovog hana i na njegovim temeljima nići će zgrada zemljoradničke zadruge, bit će završena baš u trenutku kada se prestane vjerovati u kolhoze, u Staljina, u majčicu Rusiju.

Narodno predanje moglo bi biti sasvim ili barem dijelom tačno. Naime, piše Muhamed Hadžijahić, a u knjizi Muslimanska baština u Istočnoj Hercegovini, prenosi Hivzija Hasandedić, da je u Nevesinju početkom 19. stoljeća živio hanedan i serdengečdija Sulejman-aga Kifo. Igrao je taj Kifo izvjesnu ulogu u političkom životu Mostara u vrijeme takozvane Dadića afere, kada su se cijelo jedno desetljeće za prevlast u Mostaru borila dvojica Alija, ajani Alija Dadić i Alija Voljevica, što je dovelo do nepodnošljivog bezvlašća i haosa u kome se više nije znalo ni ko pije ni ko plaća, pa vezir iz Sarajeva posla 30.000 vojnika i po prijekom postupku smaknu četrdeset uglednih Mostaraca, i muslimana, i pravoslavaca i katolika. Tada katil-gajtan ne dosegnu do Nevesinja i Sulejman-age, ali se ovaj desetljećima kasnije zamjeri bosanskom veziru, ne posluša neke njegove naredbe, odbi se od poslušnosti, šta li, i ovaj mu naplati sve dugove i smaknu ga bez milosti.

KAMENI SVJEDOCI

Ovdje oko Kifinog sela, centra Nevesinjskog polja, kruže izvori kao u kakvom vilinom kolu. I danas su poznata vrela Kaluđer, Ljeskovik, Brijest, ali nijedno nikada u svojoj povijesti nije bilo važno kao Drenovik. U srednjem vijeku, poput kraških voda, svi putevi slijevali su se baš tu, na desnu obalu rijeke Zalomke. Ako se putnik uputio iz Dubrovnika u Podrinje ili dalje prema Savi i Dunavu, put ga je preko Cernice i Ključa i preko Zaloma dovodio ovamo. Tu su se rasedljavali konji, rastovarivale se mazge i svaki se živi stvor u karavanu oslobađao tereta i ljudi padali na dlanove pa vrhovima usana crmkali ledenu vodu od koje su im bridjeli zubi, dok su ih posmatrali radoznali seljaci, koji su se spuštali ovamo iz okolnih sela i tu čekali trgovce da im prodaju vunu, vosak, med i sve ostalo što su imali. Tu su se trgovci iz Dubrovnika sretali s putnicima koji su dolazili iz Uloga i Kalinovika preko planine Morine ili s onima koji su dolazili iz Stoca i Blagaja preko Trusine, ili s onima koji su preko Glavatičeva putovali iz srca Vrhbosne, iz Fojnice, iz Visokog, iz cijelog Kraljevstva Bosanskog.

Jedno je sigurno: ovdje je nekada bilo veliko selo, a tome danas najbolje svjedoče 124 stećka povezana u nekropolu. Posvud uokolo tada su se redala sela, njihovi nazivi izviru iz prvih osmanskih popisa načinjenih netom nakon što su i Hercegovinu skršili: Živanj, Seljani, Kruševljani, Luka, Kljuni, Kovačići, Bijenja, Postoljani, Bojište, Nevesinje, Žiljevo, Čanje, Rast, Biograd, Bratač, Drežani, Grabovica, Podgrađe, Slato, Udbina, većina ih postoji i danas, a pored svakog stoje stećci, nekropole, velike, i svjedoče da je ovdje, u Nevesinjskom polju, vrvjelo od života – Šefik Bešlagić u studiji Nevesinjski stećci navodi 117 nekropola u Nevesinjskom polju s 4.109 stećaka.

 Ali na osmanskim spiskovima nema Krekova. A baš ponad ovog sela, u koje se dolazi kada se iz Kifinog skrene prema Crvanj-planini, uzdiže se brežuljak Kalufi. U pola tog brežuljka raširila se najveća nekropola stećaka u Bosni i Hercegovini, jedna od 28 upisanih na UNESCO-ovu Listu svjetske baštine. Ovdje su stručnjaci izbrojali 462 stećka. Ukrašeno je 14 ploča, 28 sanduka i dva sljemenjaka. Vjekovima po zidovima ovih vječnih kuća zvekte mačevi, sijaju štitovi nauljeni pred bitku, njište i propinju se konji, njišu se polumjeseci, i zvijezde, i iskre rozete, migolje pa se uspravljaju tordirani vijenci, svijaju se bordure od povijenih lozica s trolistovima, stilizovane arkade, trake, krugovi, iskaču polujabuke, antropomorfni krstovi, ili oni stilizirani, jedinstveni, čiji se uspravni krakovi završavaju sidrima ili su to, ipak, ljiljani.

Evo ga, još je tu, stoji, steć, taj visoki sanduk propet na postolje. Na njegovoj vodoravnoj strani svio se tordirani vijenac, na bočnoj čovjek jaše konja, a žena drži uzde, dok se na čeonoj nazire vojnik s kopljem. Nažalost, najvrednijeg stećka odavno nema. Još 1960. godine došli su ovamo vojni kamioni i, skupa s još jednim stećkom s uklesanim mačem, otjerali ga u Beograd, u Vojni muzej JNA. Krekovljanin Veljo, pastir, razgrće bujadu i pokazuje postolje na kojem je stajao. Evo, ovdje je stajao, kazuje Veljo. Poslije kazuje kako su mu tako pričali stariji Krekovljani. I dok, žurno se pozdravljajući, nestaje u šiblju za ovcama koje su se raspršile prema selu, ti dozivaš u sjećanje opise ovog stećka koji si toliko puta čitao.

Riječ je o visokom sanduku po kojem su se na sve strane rasplesale povijene lozice s trolistovima. Na jednoj čeonoj strani, uokvirena tordiranom vrpcom, urezana je scena lova na jelene, a na drugoj veliki štit, presječen kosom prugom i pečatiran uštapom, i pod njim mač. Na jednoj bočnoj strani, opet uokvirena tordiranom trakom, urezana je scena turnira s četiri viteza na konjima, a na drugoj dvije horizontalno postavljene scene – dijeli ih tordirana traka: u gornjem dijelu urezana je scena kola, a pod njom dvoboj vitezova, između njih je žena i drži uzde oba konja, dok u pozadini, kao na straži, ukopan, stoji vojnik s kopljem.

SKALUFLJENO VRIJEME

Popneš li se ovdje, na jedan od stećaka na Kalufima, zaraslih u šumu i trnje, potonulih u zemlju, naherenih, razdvojenih putem koji rasijeca nekropolu, i zagnjuriš li svoju tugu duboko u sebe, prije ili kasnije mora se negdje u tajanstvenim močvarama tvoje duše zakoprcati takav tren koji će te ponijeti kroz vrijeme. I, eno, onamo, od Bijenje, gdje se i danas vadi kamen za obnovu Dugalića džamije u Nevesinju, smrzlom zemljom klize sanke. Vuče ih osam volova i na njima bjelasa se ogroman kamen od kojeg će možda biti isklesan baš taj stećak na kojeg si se uspeo da bi svoj pogled bacio preko horizonta vremena. Po svim bregovima na krajnjim obroncima Crvnja crni se šindra. S krovova viju se klobuci dima. Oni ne daju snijegu da svojom bjelinom sasvim zagrne ta sela u kojima i danas žive ljudi koji će za stećke kazati kalufi.

Duboko u nepreglednoj bjelini, možda kod vrela Drenovik, možda u Kljunima, možda u Žiljevu, možda u Podgrađu, drvene građevine veće su nego obične kuće po selima, dim iz njih sastavlja se i s nebom i, sabijan vjetrom s Veleži, i sa zemljom. To je dom Crkve bosanske, govoriš samome sebi, bogumilska hiža, kuća pravih krstjana, zovi ih kako hoćeš. Oko nje su staje za konje silnih karavana koji iz Bosne idu prema Dubrovniku ili iz Dubrovnika prema Bosni, oko nje su obori za stoku i konačišta za trgovce i putnike namjernike u kojima se, uz skromnu naknadu, može predahnuti na dugom putu i dobiti činija vrele čorbe. I da bi našao opravdanje za svoje maštarije i uvjerio se da to pred tobom nije nikakva fatamorgana u pustinji vremena, ti se pozivaš na srbijanskog historičara Simu Ćirkovića. U Istoriji srednjovjekovne bosanske države on bilježi da je baš oko Nevesinja obitavala jedna zajednica pripadnika Bosanske crkve, i to u Konac polju, pa je sasvim razumno zamisliti da su i ovdje imali svoju hižu.

Ohrabren pronalaskom opravdanja za svoje maštarije u povijesnim vrelima, ti sada postaješ siguran da su ovuda, ovim putem ispod Kalufa, projahala braća Milobrat i Radelja Dragović, kmetovi Jurja Cemerovića iz Veletina, onomad kada su u stopu pratili neimenovanog dubrovačkog trgovca kojeg će konačno napasti i opljačkati ga “ispod grada Koma u zemlji Hercegovoj”. Koliko li je samo puta istim putem projahao Dražen Bogopanac iz Nevesinja, salijećući sa svojih dvadeset drčnih razbojnika i pljačkajući dubrovačke trgovce? Na bogatstvu stečenom pljačkom, zbog čega je ovaj kraj postao na lošem glasu, njegov sin Mileta Draživojević popet će se do najvećih časti i sjesti u Zbor bosanskih velikaša. Miletin sin Sanko uspet će se i više i dospjeti do funkcije kazanca na kraljevskom dvoru.

Istim ovim putem, godinama poslije, projahala je povorka u crnom, a među tužnim vojnicima kotrljala se kočija s tijelom Sanka Miltenovića, koji pogibe u borbi protiv Nikole Altomanovića u godini kada se ban Trvtko krunisa za kralja Bosne. Tada već bijaše sasvim zaboravljena pljačkaška narav njihovog pretka Bogopanca, a nekoliko desetljeća kasnije, kada i sam Bogopanac bude napustio sjećanje svih Sankovića, u suprotnom smjeru, od Sankovića dvorca u Zaboranima, preko Bijenje i Drenovika, vojska Sandalja Hranića vodit će Sankovog sina, Radiča Sankovića, vezanog u lance i prekrivenog crnom kapuljačom, vodit će ga sve do Ključa i ondje će ga, kazuju neki, Sandalj oslijepiti i s njim bit će zatrnuta loza Sankovića, a zemlje njihove preuzet će Kosače.

Samo dvije godine kasnije prošao je ovuda Sandalj Hranić idući u Kom da bi u Konac polju uspostavio carinu na ulazu u svoje zemlje, a trideset godina poslije prošao je ovuda njegov nećak Stjepan Vukčić Kosača. Išao je Stjepan u grad Vinačac i otuda je Dubrovčanima potvrdio povlastice koje su imali i kod njegovog strica.

S DNA STEĆKA

Posvud u augustovskoj hercegovačkoj jari odjekuje glas Stjepana Kosače, dok, nekoliko mjeseci nakon smrti strica Sandalja, gore, na Vinačacu, drobeći zubima nevine puljke sasušenih smokava i, zalijevajući ih vinom, diktira u pero svome dijaku Vlatku: “Va ime otca i sina i svetago duha. Mi gospodin veliki voevoda rusaga bosanskoga i k tomu Stjepan sin i nasljednik mnogopočtenoga pomenutja roditelja mi slavnoga gospodina kneza Vukca Hranića, milostju Božiom veliki vojevoda rusago bosanskoga i k tomu veliki vojevoda gospodin Stjepan daju na vidijenije svakom človeku malomu i velikomu prjed koga se iznese sei zapisanie na še otvoreno ali pred prjesvjetlim gospodinom cesarom Rimscijem i kralem Ugarscjem ali pred carem Turscjem a ili pred kralja Bosanskoga a ili inoga Bošnanina a ili pred gospodina Srpskoga a ili Latinina a ili ine vrste človjeka... imavše svjet i ciel zgovor s bližikami i sa izabranjemi vlasteli gospoctva mi stvori milost gospoctvo mi da e vidimo u vsem svjetu kako zgora rečenom gradu Dubrovniku knezu i vlastelom i vsoi opkini Dubrovačkom po sieh naših listjeh i poveljah za nih sračnstvo potvrdismo mi... I se pisa se i svrši v ljeta roždstva Hristova – Č – (1000) i – U – (400) i – L – (30) i - E – (5) ljetogo miseca oktobra 10 dan na Nevesinju pod gradom Vjenčacem a upisa dijak Vlatko.”

I odjednom, iz onog snijega, iz augustovske jare, iz Kosačinih riječi što padaju po papiru pred očima dijaka i škripe pod perom i lome se u mljackanju i grgoljanju vina, odasvud, iskiva se jedna prilika i trči uz Kalufe. Za njom iz kolone izdvajaju se dva jahača i tjeraju konje u galop. Prilika raste u tvojim očima i sada prepoznaješ uzvihorjelu kosu. Daješ joj snagu i brzinu sve svoje mašte, a konje tjeralaca usporavaš do krajnjih granica. Zgranut, sav preliven emocijama, skačeš sa stećka. Prema tebi trči djevojka, plave kose, obučena u grubu lanenu haljinu. Njena bosa stopala, promrzla, zarasla u kraste, sada skaču sa stećka na stećak, a ti vitlaš sabljom iznad glava njenih gonioca, siječeš ih bez milosti. Djevojka ti pada pod noge, ljubi ti stopala, na teško razumljivom starinskom jeziku govori ti da je ne daš, da je sakriješ, zove se Gojislava, iz Prače je, ropci su je jesenas uhvatili i otrgli od stada, grca, vode je u Dubrovnik; ondje, nekrštene, bosanske patarenke, bogumilke, babunke bosanske triklete, zovi ih kako hoćeš, uz papin blagoslov, prodaju na pijaci robljem i voze ih u Firencu, u Veneciju, u Đenovu, u Bari, u Tiranu, u Mesinu, u Ravelo, u Molvetu, u Ankonu, u Aleksandriju, razvoze ih po cijelom Sredozemlju.

Ti joj daješ četku, posudu sa zagašenim krečom, sestro, kažeš joj, ovdje su oduvijek sirote djevojke bez roditelja birali da okreče glavni kaluf, i kližeš se niz taj stećak, vraćaš mu mač, stećku, vraćaš mu vrijeme, stećku, sve mu vraćaš, stećku, proklet da je. Sasvim iscrpljen, kao da si stvarno cijelo jedno stoljeće prestojao na tom kalufu i s njega gledao kako se dolje, u podnožju, putem i po selima razmotava život i praskaju događaji kao petarde, zgrćeš se oko svojih koljena, drhtiš, zatvaraš se u fetus, dok ti na uho glas kovača Grubača, razvlačeći riječi u melodiju uspavanke, šapuće: “Sije leži Vukša Mitrović, ubiše me na službi gospodina moga, ma osveti me Rade Pribisalić...” Taj glas trne se začas u molitvi Gojislave iz Prače, u odjeku udaraca dlijeta o kamen, a onda ponovo vri: “Kako je vidito dobrom i gospodinomu.” Molitva Gojislavina prelazi sada u, tebi sasvim nerazumljiv jezik, a glas majstora Grubača mijenja boju, ali ne prestaje da teče u melodiji uspavanke: “Ase leži Milobrat Mrčić s dobrim sinom s Ivanišem bih živomu rad a mrtva sahranih.” I prije nego se molitva Pračanke potpuno ne stopi s glasom Grubačovim, prelivši se u bezoblično mrmljanje, čuješ još kako iz dubine vremena doziva neki Milat Pripčić, pravda se da on nije izdao svoga gospodara Radiča Sankovića i da će, ako je potrebno da potvrdi tu istinu, samome sebi oči iskopati i zakotrljati ih niz Nevesinjsko polje.