Godina 1596. je predstavljala prekretnu tačku u historiji Osmanskog carstva. U toj je godini Carstvo dostiglo svoj vrhunac i u njoj se začeo proces njegovog postepenog propadanja. Stari osmansko-turski historičar Koči-beg označio je 1596. kao godinu u kojoj su carske granice, osvajanjem Egera, dosegle svoje najveće prostranstvo, ali i godinu u kojoj je nepoštivanje kanuna bilo najveće.
Posebno su kršeni timarski kanuni pa je među spahijama zavladala pravna nesigurnost, čime su podrivani sami temelji vojne i ekonomske moći Carstva.
U situaciji opće ratne iscrpljenosti i nezadovoljstva među vojskom moralo se tragati za mirom.
Poslije duže diplomatske aktivnosti, između austrijskog cara i sultana je zaključen mir na dvadeset godina. Mir je potpisan 11. novembra 1606. u selu Žitvatoršu ili Žitvi, na ušću Žitve u Nitru, jugoistočno od Bratislave.
Ovim mirom Austrija se oslobodila polustoljetne obaveze da svake godine daje sultanu “počasni dar”, ustvari godišnji danak od 30.000 dukata. Taj će se danak jednom zauvijek isplatiti sumom od 200.000 talira.
Zaključeno je da prestaju vojni upadi i pljačkanja, uz obavezu vraćanja zarobljenika i naknadu štete.
Ugarska je najvećim dijelom ostala u sastavu Osmanskog carstva, dok je Erdelj ostao u položaju poluzavisnosti od sultana.
Sultan i car su u ravnopravnom položaju i odnose se jedan prema drugom kao otac i sin, odnosno sin i otac. To je bio prvi slučaj da je Osmansko carstvo priznalo nekom stranom vladaru da je ravan sultanu.
Potpisivanje Žitvanskog mira
Pored austrijskog izaslanika, u Carigradu i u Beču će boraviti osmanski poslanik sa statusom sandžak-bega. Modernim jezikom rečeno, Žitvatoroškim mirom uspostavljeni su puni diplomatski odnosi i pravila međusobnog ponašanja na temelju jednakosti i prijateljstva.
Žitvatoroški ili Žitvanski mir je za narednih osamdeset godina donio stabilizaciju bošnjačke kolonizacije Ugarske i Like.
Osmansko carstvo je došlo u posjed ovih zemalja dobrim dijelom zahvaljujući Bošnjacima.
Uporedo s postepenim osvajanjem Podunavlja i Like, tekla je još od 1526. godine bošnjačka kolonizacija koja je imala veliki značaj za učvršćivanje osmanske vlasti na tim prostorima.
Osmanska državna politika je svjesno išla na koloniziranje Bošnjaka po Slavoniji, Ugarskoj i Hrvatskoj. Kako svjedoči Benedikt Kuripečič u svom putopisu iz 1530. godine, u Bosni je vršen pritisak na posjednike timara da se nastanjuju u tim novoosvojenim krajevima.
Istovremeno se na bošnjačku kolonizaciju u tim krajevima nadovezao proces prihvatanja islama od tamošnjeg domaćeg svijeta.
Odatle je sasvim razumljivo da su Bošnjaci dali veliki broj visokih vojno-upravnih i sudskih činovnika u osvojenim ugarskim i slavonsko-hrvatskim zemljama. Računa se da je tokom 150 godina osmanske vladavine samo na položaju budimskog beglerbega bilo više od dvadeset Bošnjaka.
Ovo je spisak budimskih vezira rođenih u Bosni i godine u kojima su bili namjesnici:
Malkoč Bali-beg Jahjapašić (1542–1543)
Mehmed-paša Jahjapašić (1543–1548)
Hadum Ali-paša (1551–1553; 1556–1557)
Hadži Mehmed-paša (1557)
Zal Mahmud-paša (1563–1564)
Arslan-paša Jahjapašić (1565–1566)
Mustafa-paša Sokolović (1566–1578)
Ali-paša Kalauz (1580–1583; 1586–1587)
Ferhad-paša Sokolović (1588–1590)
Hasan-paša Sokolović (1593–1594)
Ahmed-paša (1595; 1596; 1597–1598)
Hasan-paša Tiro (1599; 1600–1601; 1609–1614)
Lala Mehmed-paša Sokolović (1599–1600, 1601–1602)
Bošnjak Mustafa-paša 1605–1605
Mehmed-paša Karakaš (1618–1621)
Murteda-paša Novšeherlija (1626–1630)
Bošnjak Musa-paša (1631–1634)
Koca Musa-paša (1637–1638; 1640–1644)
Mustafa-paša Tudždžar-zade (1640)
Murteza-paša Nevesinjac (1646–1647)
Fazli-paša (1647; 1656)
Smail-paša Mufetiš (1660–1663)
Mahmud-paša Maglajac (1667–1670)
Neki od njih istakli su se kao dobrotvori i graditelji u svojoj rodnoj Bosni. Takvi su bili poznati banjalučki dobrotvor Sofi Mehmed-paša, zatim Ali-paša Kalauz, koji je podigao monumentalnu džamiju u Maglaju, Musa-paša, utemeljitelj Nove Kasabe kod Zvornika i mnogi drugi.
Proces naseljavanja Ugarske i Hrvatske zahvatio je i najšire bošnjačke slojeve. Bošnjačka naselja su bila posebno brojna i jaka uz granice oko Kanjiže, Szigeta, Pečuha, Veszprema, Višegrada (na Dunavu sjeverno od Budima), Ostrogona, Stolnog Biograda, ali se susreću i u Potisju i Banatu.
Tako je Evlija Čelebija zabilježio 1660/61. da se u svim gradovima osmanske Ugarske govori bosanski, odnosno da su Budim, Pečuh, Stolni Biograd, Sziget, Kanjiža, Siklós (Šikloš) i drugi gradovi “obične bošnjačke varoši”.
Bošnjačkom kolonizacijom i procesom prihvatanja islama od strane starosjedilaca formirala se za vrijeme osmanske vladavine, na prostoru između Drave, Dunava, Save i Ilove, nova demografska grupa koju su činili Bošnjaci.
Bitka pod Bečom 1683. godine
Pri kraju osmanske vladavine, oko 1680. godine, na tom je prostoru živjelo otprilike 115.000 muslimana, pretežno Bošnjaka, 72.000 katolika, najvećim dijelom Hrvata, 33.000 Srba i dvije hiljade Mađara. Bošnjaci i drugi muslimani činili su nešto više od polovine cjelokupnog stanovništva na tom području.
Gradovi u Podunavlju nisu bili samo etnički i jezički pretežno bošnjački, nego su takvi bili i po urbanoj dispoziciji i arhitekturi svojih sakralnih i profanih građevina. Po svojoj arhitekturi u doba osmanske vladavine Ugarska je bila samo jednim od regionalnih područja bosanske pokrajine.
U tom smislu prodor Bošnjaka u Hrvatsku i Podunavlje nije predstavljao ekspanziju jedne vojničke rase ili klase, nego u prvom redu jedan civilizacijski i kulturni proces.
U Lici su jednako kao u Ugarskoj Bošnjaci, uglavnom doseljenici iz Bosne, uz nešto starosjedilaca koji su prihvatili islam, činili većinu stanovništva. Ta je bošnjačka populacija i njena kulturna struktura u Lici izdržala i preživjela dugotrajni kandijski rat sredinom XVII stoljeća.
Tek nakon poraza Osmanlija pod Bečom 1683. Bošnjaci su morali napustiti prostore Ugarske, Slavonije i Hrvatske.
(Izvor: Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK “Preporod”, Sarajevo, 1998)
