Tri su godine otkako je na bolji svijet preselila Nura Alispahić. Majka Srebrenice.  Nura je krajem 1994. godine u Srebrenici izgubila muža Aliju. Nakon toga, 25. maja 1995. godine, u masakru na tuzlanskoj Kapiji poginuo joj je 24-godišnji sin Admir, a svega nekoliko mjeseci kasnije, izgubila je i drugog sina 16-godišnjeg Azmira.

Azmir je imao svega 16 godina kada su ga, pucajući mu u leđa, ubili pripadnici zloglasne jedinice “Škorpioni”, krajem jula ili početkom augusta 1995. godine, na lokaciji Godinjske Bare kod Trnova. Osim Azmira Alispahića, koji je bio najmlađa žrtva ubistva u Trnovu, ubijeno je još pet Srebreničana, a to su Safet Fejzić (17), Dino Salihović (18), Juso Delić (25), Smail Ibrahimović (35) i Sidik Salkić (36).

Nuru Alispahić jedne prilike posjetili su novinari u Srebrenici, a ona se tokom tog razgovora prisjetila atmosfere u ovom gradu polovinom jula 1995. godine, kao i momenta kada je posljedni put vidjela sina Azmira. Istakla je kako je tog dana vladala sveopća panika.

“Bila je panika, nije se znalo ko kuda udara. Ja sam čistila kuću, došla mi je jedna žena i kazala: ‘Nuro šta to radiš, eto ti četnika iznad kuće’. Ja sam zaključala vrata, ne znam ni sama kako sam došla do Potočara, narod je dole bio u panici. Granate su padale sa svih strana”, pričala je novinbarima Anadolije. 

Govoreći o sinu Azmiru dok u rukama drži njegovu fotografiju, Nura ističe da je bio dobar kao i svako drugo dijete.

“Bio je osmi razred, nije bio ni završio školu kada je pala Srebrenica. Otišao je preko šume. Ispratila sam ga, a on se kratko nakon toga vratio. Pitala sam ga: ‘Sine, što si se to vratio?’ On mi je rekao: ‘Nisam te mama poljubio, ja sam se vratio da te poljubim.’ Poljubila sam ga. Idi sine, rekoh mu, a znala sam da se više nikada neće vratiti”, u suzama priča Nura Alispahić.

Sinu je, kaže, na rastanku dala komad kukuruznog hljeba, malo luka, soli i jednu flašu vode. Otišao je i to je bio posljednji put kada ga je vidjela.

Osvrnuvši se na sudbinu starijeg sina Admira, koji je stradao u masakru na tuzlanskoj Kapiji, Alispahić je kazala kako je za to čula preko radija.

“Slušala sam vijesti i čula sam da je bio masakr u Tuzli. Uzeli su mi radio i ugasili ga. Pomislila sam odmah na mog Admira koji je u to vrijeme bio u Tuzli. Dolazili su mi kasnije opštinari, čula sam ih pred vratima kako govore: ‘Nećemo joj govoriti za Admira.’ Ja sam uzela nož i pokušala da se ubijem, spriječili su me”, kazala je Alispahić.

Kasnije je dobila pismo od Admirovog druga, u kojem je pisalo da je njen sin teško ranjen u masakru, nakon čega je i podlegao. Prije nego što je preminuo, imala ga je priliku kratko čuti preko telefona. U Tuzli je usljed pada granate, ispaljene sa položaja Vojske Republike Srpske na Ozrenu, kobnog majskog dana ubijena je 71 osoba, prosječne životne dobi 23 godine. Najmlađa žrtva imala je dvije godine. Preko 200 mladih je ranjeno.

Alispahić je boravila i u Beogradu na suđenju pripadnicima jedinice “Škorpioni”, koji su i osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne. Kazala je kako se tada imala priliku suočiti s pripadnicima jedinice, te da ih je pitala zašto su joj ubili sina.

“Nataša Kandić mi ga je pokazala, pogledala sam ga i pitala: ‘Kako si mogao ubiti moje dijete?’ Kazao mi je kako mu je drugi naređivao i pokazao na njega prstom. Ja sam mu rekla: ‘Kad ti je naredio da ih ubiješ, bolje da si ih pustio preko šume.’ Rekao je kako to nije smio uraditi”, ispričala Alispahić.

Kako je poručila, pravda nikada ne može biti zadovoljena, jer njene djece više nema, nemoguće ih je vratiti.

“Da mi je makar jedan ostao, ali ni jedan”, kaže Nura, brišući suze i čvrsto stiskajući šake.

Azmir je ukopan 2003. godine u mezarju Memorijalnog centra u Potočarima, nakon što je pronađen samo jedan manji dio njegovih posmrtnih ostataka. Nekoliko mjeseci kasnije, ribar je našao njegovu lobanju i kost ruke, nakon čega je izvršena reekshumacija te su njegove kosti dodane u mezar

“Zvali su me i pitali da li dozvoljavam da se dodaju njegova lobanja i ruka, ja sam pristala. Otišla sam tamo, kada su izvadili njegov tabut, otvorili ga, vidjela sam njegove kosti. Bilo mi je teško i zamalo sam se onesvijestila. Ali dok sam gledala u njegove kosti, bilo mi je lakše. Uzela sam i ljubila njegove kosti”, pričala je Nura. Osim muža i sinova, Nura je izgubila 11 sestrića, brata, bratića, amidžića, dajdžića, svekra i svekrvu su joj žive zapalili u kući.

Na snimku se vidi se kako nekolicina pripadnika “Škorpiona”, od kojih neki imaju crvene beretke na glavama, iz kamiona izvode šestoricu vezanih civila. Uz pogrdne riječi i uvrede, potom ih odvode u šumu, a zatim na proplanku pojedinačnim hicima i rafalima četvoricu ubijaju s leđa. Žrtvama na tlu, počinioci su potom iz neposredne blizine pucali u glave. Preostala dvojica zarobljenika bila su primorana da tijela prenesu, a zatim su “Škorpioni” i njih ubili u obližnjoj polusrušenoj kućici.


Snimak ubistva Srebreničana u Trnovu prvi put je prikazan pred Tribunalom u Hagu na suđenju bivšem predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću, koji je umro prije kraja suđenja.

“Bila sam u kući. Navečer kasno govore na televiziji: ‘Sad ćete vidjeti čudo veliko, majka će prepoznati sina, a sestra brata.’ Pojavi se onda kamion, izvode mladiće, ruke im svezane, kad onaj četvrti izađe – moj Azmir! Pala sam, plakala. ‘Nemojte mi ga tući, nemojte mi dijete ubiti!’ Joooj! Sjećam se kako ga jedan zlikovac, dok moj Azmir leži licem na zemlji, pita je li ikad spavao za ženom, a moje sunce mu odgovara: ‘Nisam, čiko.’ Reče mu onaj s puškom još: ‘E, nećeš ni spavati!’ Ubiše ih onda, pa spališe. Sve sam ‘vako i na sudu u Beogradu svjedočila na suđenju ‘Škorpionima’. Rekla sam: ‘E, da mi je znat’ ko je taj što može djecu ubijati.’ Onaj Slobodan Medić, glavni iz ‘Škorpiona’, ponavljao je da ga ne kunem jer i on ima djecu. Osudiše i njega i ostale, pa kasnije i taj glavni poginu sa ženom i djetetom. Žao mi je njegovog sina, nije dijete ništa krivo”, pričala je Nura za Stav.

“Škorpioni” su formirani 1992. godine pod okriljem Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije. Njegovi pripadnici bili su uglavnom Srbi iz Hrvatske. Komandant “Škorpiona”, koji su strijeljali šestericu Srebreničana, Slobodan Medić također je porijeklom iz Hrvatske.

Medić je bio taj koji je naredio pripadnicima svog osiguranja Petru Petraševiću, Aleksandru Mediću, Branislavu Mediću, Slobodanu Davidoviću i Miloradu Momiću da strijeljaju šestericu zarobljenika. Snimak ponižavanja zarobljenika i njihove likvidacije, do kojeg je došao Fond za humanitarno pravo, prikazan je najprije u Haškom tribunalu u junu 2005. godine tokom suđenja Slobodanu Miloševiću. Odmah nakon što je snimak emitiran, “Škorpioni” su pohapšeni.

Medić je, pred Višim sudom u Beogradu, osuđen na maksimalnih 20 godina zatvora za ratni zločin. Tokom procesa bilo je jasno da sud čini sve da se prikrije umiješanost državnog vrha Srbije s ovom jedinicom. Bilo je i jasno da se Medić nimalo ne kaje za ono što je učinio. Bio je bijesan zato što je zločin snimljen.

“Konkretno, da sam znao, da sam znao, taj što je snimao ne bi se leba najeo, ubio bih ga kao zeca što je to snimio. Znači, sad ja ovo odgovorno kažem pred vama – ja bih ga kao zeca ubio”, kazao je tokom suđenja.

Pero Petrašević priznao je zločin. “Ubio sam šest Muslimana, kriv sam pred Bogom. Izvršavao sam naređenja”, kazao je i onda se obratio majkama ubijenih koje su pratile suđenje. “Izgovoriću ovu istorijsku rečenicu zbog koje je možda bolje da sam tamo ostao da ležim na livadi s njima. Ubili smo ih zato što su bili Muslimani.”

Zbog dobrog vladanja, Medić je od upravnika srbijanskog zatvora u kojem je služio kaznu dobio nekoliko dana dopusta. Poginuo je 31. decembra 2013. godine u prometnoj nesreći kod Sremske Mitrovice. U sudaru dvaju automobila poginuli su i njegova supruga i sedamnaestogodišnji sin.

Niko sa sigurnošću nije znao otkud Srebreničani baš tu, u Godinskim Barama. Prema nekim informacijama, nakon zarobljavanja su vođeni na kopanje rovova. Prvo su dovedeni putem do Rajskog Dola, a kasnije su ih potrpali u vozilo i preko Kazana odvezli ka Godinskim Barama.

Nakon Kazana, na ulazu u selo, kraj puta koji vijuga pored Željeznice, poredali su ih potrbuške na zemlju. I to je snimljeno, vide se kako leže uz put. Nekoliko trenutaka kasnije, snimljeno je kako ih odvode ka brezi, pedesetak metara od puta, tačno naspram kuće Bašića. Tu su strijeljani, tu su im tijela pobacana u opljačkanu vikendicu.

Safet Fejzić (17), Azmir Alispahić (17), Sidik Salkić (36), Smail Ibrahimović (35), Dino Salihović (18) i Juso Delić (25) ostavljeni su tu, da truhnu…