Već više od decenije Bosna i Hercegovina nema sreće s visokim predstavnicima. Koliko god je ova institucija sasvim planski i svjesno uškopljavana, toliko su na njeno čelo postavljani upravo oni ljudi koji joj karakterom i temperamentom odgovaraju, osobe koje nemaju ništa protiv da potpisuju beskrvna saopćenja te glume prašnjave uredske fikuse. Ova za funkcioniranje Bosne i Hercegovine izuzetno bitna pozicija već je odavno postala uglavnom protokolarna i, osim iznenadnog Inzkovog labuđeg pjeva na samom završetku mandata, krajnje sklerotična. Ipak, nikada do sada se jedan visoki predstavnik nije tako brzo i tako potpuno pokazao kao obična ikebana kao što je to uradio Christian Schmidt. On je prvi visoki predstavnik koji je glasno saopštio da namjerava da ignorira svoj izuzetno dobro plaćeni posao, ali i prvi koji je pokušao da brani i argumentira vlastitu indolenciju.
Pri tome su njegovi “argumenti” i stavovi toliko neartikulirani i pokazuju takav nivo neupućenosti u ovdašnju političku stvarnost da je Schmidt od bh. javnosti dobio nadimak “Mr. Bean”. Da takav stav javnosti nije nepravedan ili maliciozan, potvrdio je sam Schmidt prilikom gostovanja u emisiji Intervju TV N1, gdje je iznio vrlo upitne, opasne i u suštini krajnje čudne konstatacije u vezi s trenutnom političkom situacijom.
SCHMIDTOVA “COMMEDIA DELL'ARTE”
Prva Schmidtova poruka je bila da “Bosna i Hercegovina i njena stabilnost nisu u opasnosti”. Na žalost, u takvoj Schmidtovoj poruci nema ničega umirujućeg jer je u pitanju otvoreno negiranje stvarnosti koju svi mi živimo. Suprotno onome što Schmidt govori, Bosna i Hercegovina i njena stabilnost, od kraja agresije pa do danas, nikada nije bila u većoj opasnosti. Schmidtove izjave nisu upozorenje separatistima već pokušaj da se “na lijepe oči” umiri javnost koja je zabrinuta Dodikovim secesionističkim nasrtajima. Takve vrste izjava od strane Evrope smo već ranije slušali, početkom devedesetih, i odlično znamo kako se sve završilo.
Na zdravorazumsko pitanje voditelja kako stabilnost nije ugrožena kada imamo Dodikove prijetnje nasiljem, protjerivanjem državnih institucija, napadima na kasarne i OSBiH i tome slično, Schmidt je nebulozno odgovorio da “MZ i stanovnici oba entiteta čvrsto ne odustaju od toga da se stvore pravedni i razumni uslovi za život”?! Pri tome je Schmidt čak BiH nazvao “državom nastalom prije 26 godina iz jednog vrlo gorkog perioda”, čime je uspio zanegirati i historijski kontinuitet BiH i relativizirati agresiju, a doslovno niti jednom jedinom riječju ne odgovoriti na postavljeno pitanje.
Nakon ovakvog uvoda, niz gluposti koje je Schmidt valjao postajao je sve duži i sve iritantniji. Tako je Schmidt izjavio da “RS ima pravo postojati kao i FBiH”, te da ne razumije “takvu vrstu debata koje se vode i kako mu nije jasno ko ih nameće”. Nije jasno na kakve debate Schmidt misli, o kakvim ukidanjima RS govori dok Dodik svojim antiustavnim nasrtajima na Dejtonski mirovni sporazum dovodi u pitanje mir u Bosni i Hercegovini. O čemu uopšte Schmidt priča?
Schmidt tvrdi i da oni koji se “boje otcjepljenja RS” moraju računati s njim. No upitan šta to tačno znači, da li je spreman upotrijebiti bonske ovlasti kako bi zaustavio secesionizam, Schmidt odgovara kako zapravo institucije BiH treba da rade svoj posao dok se on sam “čudi diskusijama u vezi državnosti” jer je važnije pitanje o “odlasku mladih”. Na to je Schmidt još dodao i kako se “ne može očekivati da on ili neko drugi regulira stvari jer to tako ne funkcionira te kako se ne može govoriti o nezavisnosti, a ne htjeti donositi odluke”.
Pa kako se onda može računati sa Schmidtom ako odbija da koristi bonske ovlasti? Zašto minimizira svoju odgovornost i bježi od onoga što mu je dužnost pričama o nezavisnosti, kada vrlo dobro zna da je Dejtonskim sporazumom istinska nezavisnost smišljeno uskraćena Bosni i Hercegovini, posebno njenom najbrojnijem i temeljnom narodu. I zar nije krajnje bezobrazno da o odlasku mladih priča Schmidt, državljanin i političar države koja planski i organizirano isisava naše radno sposobno stanovništvo, pokreće kurseve i programe, pa se čak pokušava da infiltrira naš obrazovni sistem kako bi unaprijed osigurala što veći broj jezički osposobljenih i kvalificirane radne snage za njemačko tržište rada. Da ne govorimo koliko vrijeđa Schmidtovo relativiziranje Dodikovih izuzetno opasnih nasrtaja na cjelovitost Bosne i Hercegovine kao nekih “diskusija u vezi s državnošću”.
“DON'T DREAM DREAMS”
S druge strane, Schmidt je i više nego rezolutan, štaviše, čak i strastven, kada je u pitanju odbijanje i same primisli da će Njemačka na bilo koji način sankcionirati Milorada Dodika zbog njegovih antiustavnih aktivnosti. Za Schmidta su informacije o bilo kakvom sankcioniranju Dodika “glupost” i “fantazije kojima nema mjesta”. Ovakva odlučnost pokazuje ne samo da Schmidt ne namjerava djelovati u skladu sa svojim ovlastima već da je nedjelovanje svjestan i promišljen izbor koji je spreman braniti i prikazivati kao nekakvu političku vrlinu.
U suštini, čitav Schmidtov nastup jeste bio izvrdavanje bilo kakve lične obaveze ili dužnosti svog ureda da djeluje te pokušaj da se izbjegne svaka izjava koja bi ga mogla obavezati da uradi bilo šta konkretno, naročito da djeluje u skladu sa samim razlogom postojanja institucije visokog predstavnika. Za Schmidta uloga visokog predstavnika jeste da ostane u pozadini te smatra da mu se mandat sastoji od ohrabrivanja građana da “odluke donose samostalno”. Prevedeno s glibavog političko-diplomatskog jezika, Schmidt između redova poručuje ono što nam je svojevremeno sasvim otvoreno poručivao David Owen – da se snalazimo kako znamo te da bilo kakva obećanja i garancije ne vrijede ni papira na kojem su napisana. Otuda i Schmidtovo negiranje stvarnosti, glumatanje kako ne razumije dubinu krize, prebacivanje odgovornosti na domaće institucije. Sve u svemu, ponašanje zaista dostojno lika Mr. Beana.
