VELIKA IGRA

Obavještajno-bezbjednosna djelatnost smatra se jednim od najstarijih profesija i datira od najranijih vremena. Međutim, moderne obavještajne operacije koje planiraju i provode specijalizirane organizacijske strukture državnog aparata susrećemo krajem 19. stoljeća. Ilustrativan je primjer obavještajnog djelovanja u kontekstu “Velike igre” (“Great Game”) u Srednjoj Aziji, kao važan element strateškog nadmetanja i rivalstva između britanske imperije i carske Rusije u periodu između 1830. i 1895. Kako bi izbjegli ruske ambicije u regiji srednje Azije i eliminirali potencijalnu prijetnju geopolitičkih aspiracija imperijalne Rusije, britanski administrativni aparat u Indiji pokrenuo je operaciju prikupljanja obavještajnih podataka u cilju sprečavanja Rusije da ugrozi položaj istočnoindijske kompanije i britanskih kolonijalnih posjeda u Indiji. Postojanje “sukoba sjenki”, kako je označeno geopolitičko nadmudrivanje Engleske i Rusije, u literarnom smislu briljantno je problematiziran u poznatom kultnom romanu Kim autora Rudyarda Kiplinga, koji je objavljen 1901. Centralna tema romana jeste obavještajni rat kao dio “Velike igre”. Glavni junak romana jeste dječak Kimbal O’hara, koji ostaje siroče nakon smrti roditelja, oca koji je službovao kao vojnik u britanskoj kolonijalnoj vojsci i siromašne majke Engleskinje.

Odrastajući u Lahoreu, Kim radi kao sluga Mahbuba Alija, bogatog muslimanskog trgovca konjima. Pored trgovine, Mahbub Ali tajno djeluje i kao britanski obavještajac. Kasnije će i dječak Kim biti regrutiran u profesiju svoga gazde budući da je Mahbub u dječaku vidio šansu za širenje svoje obavještajne mreže. Prvi Kimov zadatak bio je prenošenje pošte od Mahbuba Alija britanskoj vojsci u podnožju Himalaja, na sjeveru Indije. Na putu za Tibet Kim postaje učenik jednog tibetanskog budističkog svećenika (Lame) i odlazi u Tibet kako bi od njega učio mudrost budizma. Nakon što biva prepoznat od jednog svećenika koji je djelovao kao kapelan (dušebrižnik) u britanskoj vojsci, koji se sjetio dječakovog oca, prepoznavši dječaka po očevom ornamentu, dječaka uvjeravaju da je za njega najbolje da nastavi školovanje koje je obećao platiti budistički svećenik. Nakon školovanja Kim pohađa specijaliziranu obuku za britanskog obavještajca. Nakon završetka školovanja Kim je primljen u kolonijalnu birokratsku službu, te kasnije i sam učestvuje u zakulisnim radnjama “Velike igre”, koja se odvijala između Britanije i Rusije u Srednjoj Aziji.

“Velika igra” nastavlja se i krajem sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, posebno nakon sovjetske invazije Afganistana, a traje i danas. Posebno je intenzivirana nakon 2014. godine, kada je predsjednik Narodne Republike Kine Xi Jinping objelodanio namjeru njegove zemlje da izgradi najveću infrastrukturnu mrežu u povijesti čovječanstva, koja je nazvana “Pojas i put” (“Yi-dai Yi-lu”) ili “Novi put svile”. Stoga, velika igra na vrhu svijeta, u podnožju Himalaja, nastavlja se i traje i danas, ali je ovoga puta u nju uključen veći broj globalnih i regionalnih geopolitičkih sila: Kina, Indija, Rusija, SAD, Pakistan i Iran. Pomenuti roman u velikoj mjeri doprinio je popularnosti i interesu za fenomen obavještajnog rada u 19. stoljeću. Prvi put u modernoj povijesti roman uvodi tematiku rivalstva velikih sila (great power rivalry) i raznih intriga vezanih za ovaj fenomen. Radnja romana situirana je pred kraj 19. stoljeća i do u tančine opisuje narode, kulturu, religije, predrasude i običaje širom tadašnje Indije. Roman portretira indijske bazare, putne komunikacije, kao i profile različitih ličnosti i ljudskih sudbina. Roman je visoko ocijenjen od kritike, a doživio je i ogromnu popularnost te je nagrađivan prestižnim nagradama.

Pomenutu problematiku geopolitičkih igara i obavještajnog nadmudrivanja u srednjoj Aziji u naše vrijeme najbolje je opisao Peter Hopkirk, američki ekspert za Srednju Aziju, i to u knjizi The Great Game: The Struggle for Empire in Central Asia (Velika igra, borba za imperiju u Srednjoj Aziji). Hopkirk opisuje pokušaje različitih zemalja da nadmudre jedna drugu i utječu u kojem će pravcu i u čiju korist biti iskorištene ogromne zalihe nafte i plina iz Turkmenistana, Kazahstana i Uzbekistana. Ovoga puta nadmetanje se vodi između Rusije i Kine. Iako s pozicija eurocentrizma, Hopkirk je izvanredno, gotovo na literaran način, opisao detalje obavještajnog nadmudrivanja i geopolitičkih igara velikih sila koje se najviše lome i odvijaju u Afganistanu. Na isti način, slične igre velikih sila, Rusije, Turske, SAD-a, Njemačke i nekih arapskih zemalja, danas se odvijaju na Balkanu, u zemljama gdje također žive muslimani. Hopkirk, iako je odlično opisao borbu imperijalnih sila za kontrolu i resurse srednje Azije, ipak nije posvetio adekvatnu pažnju detaljima i senzibilitetima žrtava tih velikih igara, dakle običnih ljudi čija je zemlja, Afganistan, oteta u ime širenja kršćanstva, otvaranja novih tržišta za evropske trgovce i korporacije i stvaranje novih država kao tampon-zona, u cilju zaštite sigurnosti tadašnjih zapadnih kolonija. Priča pasivnih učesnika “Velike igre”, iako su bili u daleko većem broju, nije ispričana ili joj nije posvećena pažnja koju zaslužuju.

OBAVJEŠTAJNI RAT I RIVALSTVO EVROPSKIH IMPERIJA

Nastanak i razvoj modernih obavještajnih i kontraobavještajnih organizacijskih sistema potaknut je rivalstvom evropskih kolonijalnih sila u Indiji i Srednjoj Aziji, dakle, uglavnom u islamskom svijetu. Tom razvoju uveliko je doprinio ubrzani razvoj nauke i tehnologije jer su nosioci političke moći zaključili da je obavještajne aktivnosti bitno proširiti kako bi one uključivale otkrivanje neprijateljskih sistema i njihovih operativaca na terenu. Tako je 1850. osnovan “Evidenzbureau”, obavještajna organizacija Austro-Ugarske. Glavni zadatak spomenute obavještajne organizacije bio je suzbijanje, praćenje i eliminacija prijetnje koju je za ovu imperiju prvenstveno predstavljao panslavenski pokret čija je glavna baza bila u Srbiji. Sličan pravac zauzimaju i druge evropske sile u to vrijeme. Nakon poznate afere “Dreyfus” u Francuskoj, koja je od 1894. do 1906. potresala ovu zemlju, Francuska prenosi kontraobavještajne aktivnosti na organizaciju “De Sûreté Générale”.


Grb austrougarske obavještajne službe Evidenzbureau

Carska Rusija imala je jednu od najsposobnijih obavještajnih službi koja je bila poznata kao “Okhrana”. Osnovana je 1880, a glavni zadatak ove službe bio je bavljenje obavještajnom djelatnošću u korist interesa Rusije. Fokus ruske kontraobavještajne službe bio je borba protiv političkog terorizma, ali najviše otkrivanje i ometanje revolucionarnih aktivnosti ljevičarskih organizacija koje su operirale diljem teritorije Carske Rusije. Budući da je najveća opasnost za ruski režim dolazila izvana, ova služba planirala je i izvodila svoje aktivnosti ponajviše iz Pariza, gdje je djelovao ogranak službe. Njen je šef u Parizu bio Pyotr Rackovsky. “Ohkrana” je posebno poznata po korištenju agenata provokatora koji su bili toliko osposobljeni i uvjerljivi da su uspijevali penetrirati u središte revolucionarnih ilegalnih grupa, uključujući i među boljševike.

Velika Britanija svoju prvu modernu obavještajnu organizaciju formira 1909. poznatu kao “Tajni servis”. William Melville, djelujući pod lažnim identitetom iz jednog stana u Londonu, bio je ovlašten za upravljanje obavještajnim operacijama koristeći znanje, iskustvo i impozantnu mrežu stranih kontakata koje je godinama akumulirao dok je predvodio specijalni ogranak tajne službe.

Zahvaljujući uspjehu ove službe, Britanska vlada, na nagovor Winstona Churchilla, 1909. osniva Biro za tajno djelovanje pod zajedničkom nadležnošću Ministarstva rata, vanjskih poslova i mornarice, a koji kontrolira obavještajne operacije u Velikoj Britaniji i inozemstvu. Fokus ove službe bio je praćenje aktivnosti imperijalne Njemačke, a jedan od njenih uspjeha bilo je ometanje aktivnosti revolucionara u Indiji koji su kolaborirali s Njemačkom tokom Prvog svjetskog rata. Ovaj novoosnovani britanski obavještajni sistem nazvan “Secret Intelligence Service” – SIS koordiniralo je nekoliko vladinih ministarstava koja su dobila obavještajne podatke u obliku izvještaja. Na ovaj način, prvi put u povijesti Englezi su imali uređen centraliziran sistem prikupljanja obavještajnih podataka koje je opsluživala čitava birokratska struktura s precizno definiranim procedurama i registrima, za razliku od ranijeg ad hoc pristupa ovoj djelatnosti.


Britanski obavještajni sistem dobio je naziv “Secret Intelligence Service”

Američka CIA, britanski MI6 i sovjetski KGB, a danas ruski FSB poznate su kao najzloglasnije tajne službe u novijoj povijesti čovječanstva. Njihovo djelovanje oblikovalo je svjetski poredak nakon Drugog svjetskog rata, a priče o njima ušle su u narodnu svijest i postale nekom vrstom popularne kulture. Rame uz rame s njima jeste i izraelska služba “Mossad” koji je hebrejska riječ sa značenjem “institut”. “Mossad” je postao poznat po svojim svirepim metodama i ratnim zločinima. U novije vrijeme razvijen je čitav sistem tzv. kolektivne kontrašpijunaže te ofanzivne i defanzivne kontrašpijunaže. Velika Britanija danas ima domaću tajnu službu poznatiju kao MI5, koja nema direktne policijske ovlasti, i vanjski MI6, dok u SAD-u djeluje Federalni istražni biro FBI, koji raspolaže ovlastima hapšenja i privođenja. SAD također ima poznatu Središnju obavještajnu agenciju CIA, koja isključivo djeluje ofanzivno, i to u inozemstvu. Defanzivno kontraobavještajno djelovanje u nadležnosti je sigurnosne službe koja djeluje u okviru diplomatske mreže DSS.


Grb ruske obavještajne službe “Okrhana”

Današnja Ruska Federacija ima domaću tajnu službu FSB, koja je nastala od drugog i trećeg direktorata nekadašnjeg KGB-a. Vojska uglavnom raspolaže vlastitim sistemom kontraobavještajnog djelovanja u cilju zaštite svojih pripadnika i materijalne opreme u Rusiji i izvan nje.

MRAČNA STRANA OBAVJEŠTAJNIH I KONTRAOBAVJEŠTAJNIH SLUŽBI

Kada je riječ o kontraobavještajnom djelovanju, to prije svega podrazumijeva otkrivanje i onemogućavanja neprijateljskog obavještajnog rada i djelovanja fizičkih lica koja su uključena u tajno prikupljanje obavještajnih podataka u korist neprijateljske strane. Ova aktivnost u stručnoj literaturi poznata je pod akronimom HUMINT, budući da su u nju uključeni ljudski resursi, dakle agenti u vidu fizičkih lica. U današnje vrijeme kontraobavještajne službe proširile su svoje aktivnosti i više se ne fokusiraju samo na otkrivanje djelovanja stranih ili neprijateljskih obavještajnih operacija, već također djeluju u pravcu suzbijanja aktivnosti organiziranog kriminala, transnacionalnih grupa, npr. terorističkih organizacija, trgovine ljudima, trgovine narkoticima i sl.

U javnosti se kultivira mit o kontraobavještajnom djelovanju i širi percepcija da se radi o časnoj i humanoj aktivnosti, budući da ona ima za cilj sprečavanje neprijatelja da nanese štetu datoj zemlji, njenoj nacionalnoj sigurnosti, njenim državljanima, kod kuće ili u inozemstvu, njenim oružanim snaga ili pak ekonomskim i drugim interesima. Kontraobavještajna djelatnost se stoga predstavlja kao časna i patriotska djelatnost. Međutim, javnosti je manje poznata tamna strana ove profesije koju čine različite vrste diverzija, podmetanja, laži, dizanje pobuna, otmice i mučenja, poticanje na nasilje, nelegalno prisluškivanje, kompromitacija i svrgavanje domaćih i stranih političkih lidera, politička ubistva, diskreditacija uglednih pojedinaca, destabilizacija unutrašnjih protivnika, infiltriranje u institucije civilnog društva i slične operacije.

Izučavanja nacionalne sigurnosti i djelovanja obavještajno-sigurnosnih službi kompleksno je pitanje s obzirom na to da se sastoji od tehničke i ljudske dimenzije. To dodatno otežava i činjenica da je ova djelatnost obavijena velom tajne, što je slučaj u većini zemalja, uključujući i demokratske zemlje. Britanija je u odnosu na druge zemlje najtajnovitija kada se radi o obavještajnom djelovanju i odnosu prema javnosti u vezi s tim. U toj zemlji postojanje tajne službe čak nije ni bilo poznato javnosti sve do 1992. Zanimljivo je da su npr. u Velikoj Britaniji vlade ove države, kako konzervativne, tako i laburističke, blagonaklono djelovale na historičare koji su u svojim istraživanjima politike i međunarodnih odnosa uglavnom zanemarili tretiranje obavještajnih službi i njihovog djelovanja. Obavještajni aspekt po pravilu je uvijek bivao ona karika koja nedostaje i koja je izostavljana iz historijskog naučnog rada. Vlade su čak obeshrabrile naučnike da se time bave uskraćujući im državne informacije i arhivske materijale koji su držali pod embargom označivši ih državnom tajnom. Neprirodno je i nerazumljivo da se s nekih dokumenata više od pola stoljeća nisu skinule oznake tajne i da oni nisu dostupni za istraživanje u naučnim arhivima.

Međutim, zahvaljujući prirodi demokratskog društva, njegovoj otvorenosti, a pogotovo neprikosnovenom pravu naučnika da tragaju za istinom bez straha od represalija, mnogi zastori i mnoge tajne vezane za djelovanje obavještajnih službi su otkriveni, objelodanjeni i postali su dostupni naučnoj analizi i pravnoj valorizaciji i sudu javnosti. Poznati su slučajevi nelegalnog špijuniranja građana u Americi za vrijeme hladnog rata, čiji su legalitet sudske instance kasnije provjeravale i problematizirale tokom sedamdesetih godina. Tada su građani Amerike prvi put dobili uvid u tamnu stranu njihove države. Tamna strana podrazumijevala je i niz atentata i pokušaja atentata na strane političke lidere koji se nisu pokoravali volji i interesima SAD-a. Među najpoznatijima jesu “Iran kontra”, skandal prodaje američkog oružja Iranu od čijeg je novca finansirana desničarska opozicija u Nikaragvi, slučaj mučenja i zlostavljanja muslimanskih zatvorenika u specijalnom logoru “Guantanamo Bay” na Kubi, torture i poniženja zarobljenih boraca koji su pružali otpor američkoj agresiji na Irak koji su mučeni u zatvoru “Abu Ghraib”, koji je američka vojska držala u okupiranom Iraku.

CIA ima dugu dokumentovanu historiju pokušaja atentata političkih lidera ili njihovog svrgavanja s vlasti širom svijeta. Međutim, ova agencija bila je prisiljena da odustane od prljavih poslova nakon što je to Američki senat otkrio i javno obznanio. Zanimljivo je da je 1975. godina u SAD-u proglašena godinom obavještajnih afera. U toj godini američka centralna obavještajna agencija bila je, prema riječima nekadašnjeg direktora Williama Colbyja, podvrgnuta najvećoj provjeri koja je ikad primijenjena u historiji bilo koje obavještajne organizacije. Nakon istrage koju je proveo Američki senat, tadašnji američki predsjednik Gerald Ford izdao je izvršnu naredbu kojem je izričito zabranio “bilo kojem uposleniku Vlade Sjedinjenih Država učestvovanje i pomaganje političkih ubistava”. Naravno, ova naredba nikad nije u potpunosti ispoštovana.

Postoji puno primjera pokušaja ubistava koje je organizirala, ali ne i izvršila CIA, od bivšeg kubanskog predsjednika Fidela Castra, libijskog lidera Muammara Gaddafija, premijera Republike Kongo Patricea Lumumbua, koji je smatran previše bliskim sovjetima, dominikanskog predsjednika Rafaela Trujilla, indonezijskog predsjednika Sukarna i predsjednika Južnog Vijetnama Ngoa Dinha Diema. 1973. CIA je organizirala svrgavanje Salvadora Allendea, predsjednika Čilea koji je ubijen za vrijeme puča. Nekad se prljave operacije koriste ekstremni elementi u vojsci, ili pak kriminalne bande i disidenti kako bi se prekrio trag stvarnih izvršilaca.

Među najsposobnijim obavještajno-sigurnosnim službama u svijetu smatraju se izraelske službe “Mossad” i domaća sigurnosna služba “Šin Bet”. Radi se o službama koje su osnovane 1949, odmah nakon proglašenja Izraela. Karakterizira ih dugoročno planiranje i perspektiva. Ono što je veoma karakteristično za ove službe jeste da one svoju misiju i inspiraciju crpe iz Talmuda, jevrejske svete knjige. Bivši premijer Izraela Benjamin Netanyahu smatra da pomenute službe moraju podjednako koristiti kombinirane metode djelovanja, kako drevne, tako i moderne. “Mossad” to čini na najokrutniji način jer je jedna od karakteristika ove službe upotreba tzv. ciljanih atentata/asasinacija. Ideološko opravdanje za ovako svirepe metode izraelski politički lideri pronašli su u Talmudu, koji kaže: “Ako vam neko dođe s namjerom da vas ubije, vi skočite prije i ubijte vi njega.”

Većina izraelskih obavještajaca, državnih dužnosnika i političkih planera uglavnom se poziva na Talmud kada je riječ o opravdanju strategije targetiranih atentata. To u svojoj poznatoj historijskoj studiji “Digni se i ubij prije” (“Rise and Kill First”) navodi izraelski istraživački novinar Ronen Bergman, koji se temeljito bavio izučavanjem izraelskih obavještajnih službi. Ekstremistička organizacija “Irgun Zvai-Leumi”, koju je svojevremeno predvodio Menachem Begin, koji će kasnije postati premijer Izraela, i ekstremistička organizacija “Stern”, koja je također bila poznata pod imenom “Lehi”, glavne su preteče današnjih izraelskih obavještajnih i sigurnosnih službi. Radi se o paravojnim formacijama cionističkih organizacija koje su djelovale na tlu Palestine prije proglašenja Izraela kao države.


Francuske kontraobavještajne aktivnosti realizirale su se preko organizacije “De Sûreté Générale”

Pomenute terorističke organizacije također su koristile metode ciljanih atentata protiv nosilaca britanske kolonijalne uprave u nastojanju da ubrzaju odlazak Engleza i potaknu prekid britanskog mandata u Palestini. Teroristička grupa “Stern” za dlaku je 1947. bombardirala Britansku kolonijalnu kancelariju u Londonu, a imala je u planu izvršiti i atentat na sekretara za vanjske poslove Ernesta Bevina i druge britanske ministre upotrebom pisama bombi, ali su joj ti planovi propali. Glavnu odluku kojom je ozakonjena tajna metoda ciljanih atentata od Izraela donio je utemeljitelj Izraela David Ben-Gurion. Prije osnivanja Izraela Ben-Gurion nije odobravao korištenje metode ciljanih ubistava koju su koristile ekstremističke cionističke grupe u Palestini. Kada je zločin Holokausta postao dostupan svjetskoj javnosti u svom punom obliku, Ben-Gurion se, navodno, predomislio. Bergman tvrdi da su izraelske obavještajne službe bukvalno opsjednute pomislima o likvidaciji bilo koga, bilo gdje, za koga ocjene da je prijetnja izraelskoj sigurnosti, te da uopće ne mare za etičke dileme i pravne reperkusije u vezi s tim. Politika ove službe jeste da se unutar nje mora govoriti istina, ali se prema vanjskim faktorima mora služiti institucionalizirana laž. Za ovu službu više uopće nije potrebno odobrenje predsjednika vlade ako je služba riješila da nekog treba likvidirati.

Pored toga, enormni troškovi operacija obavještajnih agencija također predstavljaju ogroman teret za poreske obveznike. Prema podacima koje je 2010. objavio američki direktor za nacionalne obavještajne poslove, američke poreske obveznike službe godišnje koštaju 75 milijardi dolara. Prema tome, pitanje obavještajne djelatnosti ne smije biti tabu-tema. Na Zapadu je to danas sasvim normalno polje za istraživanje kojim se istraživači, naučnici, ali i zainteresirani građani uopće slobodno bave. Rijetke su zemlje koje ne pribjegavaju ovim ili sličnim metodama. U Bosni i Hercegovini i Srbiji, naprimjer, postoji niz nerazjašnjenih ubistava za koje se vjeruje da su bila politički motivirana koja ni do danas nisu doživjela svoj sudski epilog.