Mnogi će se možda iznenaditi kada čuju da se danas, 26 godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, mir u Bosni i Hercegovini ruši. Uprkos sporom napretku u reformama u protekloj deceniji, Bosna i Hercegovina se ipak smatra uspješnom pričom u kontekstu izgradnje države. Ipak, dugotrajna kriza je izbila u prvi plan, koja je poljuljala temelje Daytona, a ako joj se dozvoli da se nastavi, kriza bi brzo mogla gurnuti zemlju, ali i Zapadni Balkan, na rub konflikta.

Deytonski sporazum je postigao mnogo: zaustavio je rat i očuvao integritet države, dajući joj šansu da se razvija u cilju članstva u Evropskoj uniji i NATO-u u sklopu duge tranzicije ka demokratiji i slobodnom ekonomskom tržištu.

Međutim, Dayton je također ostavio u amanet diskriminatorni ustav, te složen i višeslojni sistem vlasti, sa komplikovanim donošenjem odluka otežanim pretjeranim kontrolama i ravnotežama koje se često koriste za remećenje reda. Najopasnije nasljeđe Daytona je to što nije riješio pitanje koje je dovelo do rata 1992. godine – pretenzije susjeda na teritoriju Bosne i Hercegovine.

Dejtonski sistem je radio 26 godina, uz pomoć međunarodne zajednice. Kada su ove međunarodne institucije radile punim kapacitetom, centrifugalne sile su držane pod kontrolom, zemlja je napredovala. Formiranje Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, koje se sastoje od tri ranije zaraćene strane, bila je kruna ovog procesa. Osim toga, 2008. godine Bosna i Hercegovina je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, a dvije godine kasnije postala je nestalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.

Međutim, rukovodstvo Republike Srpske (RS), entiteta koji čini 49 posto teritorije Bosne i Hercegovine, nastojalo je  zaustaviti i vratiti 26-godišnji napredak. Njihov pristup je bio takav da potkopaju i oslabe državne institucije stvaranjem političkih kriza, da neutrališu međunarodno prisustvo i pokušaju da kreiraju etničke podjele.

Nakon decenije međunarodnog povlačenja kroz kompromise sa RS-om, došli smo do tačke u kojoj će, ukoliko njihovi trenutni zahtjevi ne budu ispunjeni, predstavnici RS-a nastaviti da bojkotuju državne institucije, a entitetski parlament RS će jednostrano donijeti zakon kojim se institucije na državnom nivou uklanjaju iz RS i stvaranje vlastitih – uključujući nove oružane snage. U tome ih podržava Rusija, koja ima svoju anti-NATO i anti-EU agendu.

Formiranje paralelnih struktura je secesija u svemu osim po imenu i nosi veliki rizik od nasilne konfrontacije unutar legalnih državnih institucija. Nacionalističke hrvatske strukture vide ovu krizu kao priliku da ostvare svoj ratni cilj autonomije kroz izborne promjene koje prkose presudama Evropskog suda za ljudska prava o diskriminaciji u izbornom procesu.

Međunarodna zajednica, kao posljednja odbrana, sada mora odlučiti hoće li se konačno suprotstaviti nasilnicima koji prijete miru ili će nastaviti ispunjavati njihove zahtjeve, sve dok više ne budu mogli pristajati. Alati za djelovanje postoje – unutar multilateralnih tijela poput Ureda visokog predstavnika, snaga Evropske unije u Bosni i Hercegovini, EU i NATO-a, ali i unutar pojedinačnih država.

Ujedinjeno Kraljevstvo ima priliku da oblikuje međunarodni odgovor. Suprotstavljanje ruskom uticaju u regionu, uz stabilizaciju Bosne i vraćanje zemlje na euroatlantski put, jasno je u njihovom interesu. Ono što je najvažnije, Velika Britanija ne smije dozvoliti Radovanu Karadžiću, koji služi doživotnu kaznu zatvora za genocid u HMP Parkhurstu, da proglasi pobjedu iz svoje zatvorske ćelije.

Vanja Filipović je ambasador Bosne i Hercegovine u Velikoj Britaniji, magazin "The House" izdaje Parlament Ujedinjenog Kraljevstva.