(mart 2024)
Stalno na TV-u gledam emisije o sjećanjima na masovna pogubljenja Bošnjaka. U logorima Vojske Republike srpske boravilo je 20.000 djece. A približno 1.000 ih je ubijeno. U naselju Lozje, u predgrađu Goražda, 22. maja 1992. Vojska Republike srpske ubila je više od 40 civila. Naravno, nekažnjeno. A zašto su toliki zločini nekažnjeni? Gdje su do danas advokati, tužioci, pravnici koji bi pomogli običnom svijetu da podnosi tužbe za najgore zločine? Malo ih je ili ih nema nikako. Oportunizam i šutnja bošnjačkih intelektualaca nešto je najgore što se dogodilo ovom narodu.
Na spomeniku žrtvama u Lozju piše: “Ako treba oprostite, ali ne zaboravite...”
Na mnogo spomenika bošnjačkim žrtvama masovnih pogubljenja stoji: “Oprostiti a ne zaboraviti”. Mnogo smo puta čuli tu sklopku. Šta ćeš oprostiti, a šta zaboraviti ako u bilo kojem od tih zločina nije zatražena sudska pravda? Ako nema osuđenih. Ratni zločin ne zastarijeva ni po međunarodnom ni po domaćem pravu. Presavijte tabake i predajte tužbe. Nikad nije kasno.
*
Odobreni su nam pregovori s Evropskom unijom. Slavi se na sve strane, premda nije jasno kakva je razlika u nivou između kandidata i početka pregovaračkog statusa.
Trebat će još 1.200 puta kucati na vrata Evropske unije, usklađivati i usvajati isto toliko zakona. I to ako nam dozvole.
Ovo što se događalo uoči kandidature i otvaranja pregovora ne liči ni na šta osim na udovoljavanje zahtjevima HDZ-ova. U nekim slučajevima i Dodiku. Više smo udovoljavali zahtjevima HDZ-a BiH i HDZ-a Hrvatske nego li zahtjevima Evropske unije. Sudeći po izjavama Milanovića, Plenkovića i Čovića, tek treba početi ispunjavati njihove uvjete za ulazak Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju.
Mnogi se pitaju: Kucamo li na prava ili pogrešna vrata? Mnogima se čini da sve više ispunjavamo uvjete da nam podijele ovu državu i ostatak prime u “veliku Hrvatsku” i “veliku Srbiju”.
*
Ljudi ne znaju koliko je ova država, Bosna i Hercegovina, bila na ivici legalne secesije u trenucima pokušaja izglasavanja zakona o Ustavnom sudu.
To je problem s mozgovima “trojke” koja danas vlada u ime Bošnjaka.
Šefik Džaferović, delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, sažeo je u jednoj rečenici svu opasnost koja prijeti ako “otmu” Ustavni sud BiH: “RS može proglasiti otcjepljenje, a neće imati ko da poništi tu odluku.”
Kada su devedesetih proglasili Republiku srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, ondašnji Ustavni sud poništio je tu odluku. To je danas jedini pravni adut za očuvanje ove hiljadugodišnje zemlje.
Džaferović je spasio stvar, jer ima iskustvo sa srpsko-hrvatskim igrama bez granica. Sve se to događa dok “trojka” slavi početak pregovora s Evropskom unijom, premda još nema niti će uskoro biti tačnog datuma početka pregovora. Mogla bi “trojka”, reda radi, upitati kad će uistinu ti pregovori početi. Valjda im Sattler, Schmidt, Murphy, Varhelyi mogu reći okviran datum. Toliko su dužni barem građanima kojima čestitaju pregovarački status.
*
Bošnjačkoj politici može se zamjerati što je pasivno dočekala situaciju da im drugi (SDS i SNSD predložit će drugu verziju zakona kojim žele eliminirati strane sudije) u proceduru pošalju zakon o Ustavnom sudu. Iako neustavan, našao se na dnevnom redu Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Pitanje Ustavnog suda jedan je od četrnaest prioriteta iz Mišljenja Evropske komisije. Dakle, to će se pitanje morati rješavati. Odgađanje nije rješenje. Trebali su predložiti svoj zakon o Ustavnom sudu, tako da zakon ne bude protivustavan, a da sadrži sva ona rješenja koja su dobra za Bosnu i Hercegovinu. To bi bio “proaktivan” pristup – ići ususret rješavanju problema, a ne ovaj sadašnji, pasivni, koji se može tumačiti i kao opstrukcija.
*
Bosna i Hercegovina uvela je vize za državljane Omana, čime se, očigledno, uskladila s viznom politikom Evropske unije. U praksi to znači da je omanski avioprevoznik otkazao sve letove za Bosnu i Hercegovinu. Jer ko će turistički dolaziti ako mu treba viza koju može izvaditi samo u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Nažalost, to je ta cijena slijepog usklađivanja vanjske politike s Evropskom unijom... Bosna i Hercegovina i dalje ima sporazume o bezviznom režimu s nekoliko država za čije su državljane potrebne vize Evropske unije: Turskom, Azerbejdžanom, Bahreinom, Kinom, Omanom, Katarom, Rusijom i Saudijskom Arabijom. Jednostrano uvođenje viza za te zemlje moglo bi se opisati kao vanjskopolitički i sigurnosni harakiri. To bi bilo narušavanje prijateljskih veza. Kad se potpuno uskladimo, uništit ćemo turizam, investicije, ekonomske i kulturne veze...
Čekat ćemo prijem u Evropsku uniju najmanje jedno desetljeće, vjerovatno mnogo duže, poremetit ćemo odnose s prijateljskim državama, a istovremeno truniti kako “Evropska unija nema alternativu”. Glup je glup, zato što ne zna da je glup.
*
Ono što je Grčka bila Albaniji u pregovorima i blokadama, što su Grčka i Bugarska radile Sjevernoj Makedoniji, to će, nažalost, Hrvatska raditi Bosni i Hercegovini. Te poruke od susjeda čujemo svakodnevno. Milanović i Plenković su u svađi, samo se slažu kad je u pitanju ova naša Bosna i Hercegovina. I to je stereo slaganje.
*
Zašto godinama ne glasa pola biračkog tijela u Bosni i Hercegovini?
U toj polovini apstinenata najveći dio šuti i čeka ko će pobijediti pa da mu se prikloni. Takvi će vam govoriti da njihov glas svakako ništa ne bi promijenio. Ustvari, neutralnost se čini jedina prihvatljiva njihovom karakteru.
Dobar dio u toj polovini su i oni što ih ništa ne zanima. Ni ko će njima vladati, ni šta će u toj vlasti raditi. Ti su najgori.
Među onima koji glasaju barem trećina je interešdžija. To se u politici kaže klijentelizam. Glasaju za rodbinu, prijatelje, za moguće poslove i privilegije koje će dobiti od pobjednika.
Ostaje ona četvrtina časnih, koji će dati glas iz najčasnijih razloga. Toliko je bilo i dobrovoljaca koji su se stavili u odbranu Bosne i Hercegovine, riskirajući svoje živote, ginući i sakateći se za dobro one tri četvrtine bajagi svjesnih.
*
Pratio sam polemike oko bosanstva i bošnjaštva. Kao i mnogima, nije mi jasna svrha tih rasprava jesmo li Bosanci ili Bošnjaci? Što se mene tiče, oboje smo. I nacionalni smo i državotvorni smo. Imali smo himnu, pa su nam je promijenili protestima. Imali smo zastavu, pa su nam je izmijenili dekretom visokog predstavnika, jer su komšije i susjedi tvrdili da je to “ratna” zastava. Imali smo Armiju Republike Bosne i Hercegovine, pa je danas i na javnim servisima zovu takozvanom. Imamo svoj bosanski jezik, pa nam ga ne priznaju, iako su mu rječnici najstariji u ovom dijelu Evrope. Svašta smo imali svoje, a danas samo ponešto od toga tvrdoglavo branimo i čuvamo.
Što se tiče bošnjaštva ili bosanstva, to je lažna dilema. Pitajte četnike i ustaše ko ste i šta ste. Oni to odlično znaju. Nekad su na ličnu kartu prepoznavali Bošnjake i trpali ih u konclogore ili pod zemlju. Mržnja na prvi pogled. I svi znamo da nikad nisu napravili grešku. Neće sigurno napraviti grešku kad bi opet imali priliku.
*
Pratio sam i izbor za dobitnika Šestoaprilske nagrade, povodom dana oslobođenja Sarajeva u Drugom svjetskom ratu. Nagradu je zasluženo dobila prof. dr. Branislava Peruničić-Draženović. Za jedan glas pobijedila je Zdravka Čolića. Sjetim se kako je vlast “trojke” prije dvije godine proglasila Nevenku Tromp počasnom građankom Sarajeva i sve više sumnjam da će se svašta događati s pobjeguljama, nedoraslim i neupućenim u politici.
Ima ih koji sumnjaju da će se Šestoaprilska nagrada narednih godina dodjeljivati zaslužnim povodom šestog aprila, dana početka opsade Sarajeva 1992. godine.
*
Ponekad mi se čini da su Bošnjaci u zabludama, gorim od onih u naivnim devedesetim.
Na društvenim mrežama dilali su tridesetak sekundi govora u kojem prvi predsjednik nezavisne Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović kaže: “Mirno spavajte, rata neće biti.” Samo se objavljuje taj isječeni dio, bez konteksta, bez objašnjenja.
Naravno, uslijedilo je bošnjačko pljuvanje, psovke, brutalne, ponižavajuće uvrede za prvog predsjednika. Niko da se upita šta je pozadina tih riječi. Bio je to Izetbegovićev odgovor tokom zasjedanja Skupštine Republike Bosne i Hercegovina 15. oktobra 1991. godine na Karadžićevu prijetnju da “u slučaju rata Muslimani ne mogu da se odbrane. U slučaju rata Muslimani će nestati sa ovih prostora”.
Odmah mi je bilo jasno: Pet dana poslije te podle objave bit će godišnjica presude na doživotni zatvor Radovanu Karadžiću. Ali, nije Radovan kriv što je ubio i srušio, nego ova Izetbegovićeva rečenica. I nije važno što je Alija Izetbegović bio neko ko je prvi put u historiji Bošnjake naoružao za odbranu. Do tada su ih 150 godina ubijali k'o zečeve. Čak i u godinama mira. To je klasičan primjer kako se u mnogim slučajevima srpske i hrvatske obavještajne službe sprdaju s nama po društveni mrežama.
I sjetim se jedne anegdote, porijeklom je irska, kao i većina svih anegdota i viceva koje Balkanci prevedu i svojataju. Svećeniku dolazi žena i kaže: “Oče, zgriješila sam. Rekla sam za nekog čovjeka da je uradio lošu stvar, ispričala sam to drugima, a onda sam saznala da to on nije uradio. Molit ću se za njega.”
“To nije dovoljno”, kaže joj svećenik, pomalo ljut. “Sutra uzmi jastuk, ispenji se na krov, rasparaj platno i dođi da mi kažeš šta je bilo.” Žena je uradila kako joj je rečeno i vratila se kod svećenika. “Jesi li uradila što sam ti rekao?” “Jesam, i na sve strane se, vjetrom, razletjelo perje”. “E, sad”, reče joj svećenik, “pokupi sve to perje i vrati u jastuk”. “Ali to je nemoguće”, kaže ona u očaju. “Eto, to je kleveta”, ukori je svećenik.
Rekao bih za ovu našu pamet: “Uši nemaju filtere, pa laž među Bošnjacima uživa najveću slobodu govora!”
*
Otišao je Abdulah Sidran. Inspirativno je to što se od njega ljudi masovno opraštaju. Javno, na društvenim mrežama, kao nikad do sada od drugih bosanskohercegovačkih velikana.
Ono što je Ircima Yeats, Witmen Amerikancima, Neruda Čilenacima, Grcima Kavafis, Špancima Lorca, Englezima T. S. Eliot, Francuzima Baudelaire, to je nama Sidran.
Sjećam se: Sjedio sam te 1994. u ratnom mraku Sarajeva kad je sa neke radiostanice došao Sidranov glas. Govorio je svoju pjesmu “Zašto tone Venecija”. Toliko je moćno tada sve to bilo za mene da me taj osjećaj njegove “Venecije” i danas ponekad vraća u te davne sarajevske trenutke. Ali pjesmu “Iz grobova ustaju” stavljao sam u vrh njegovog stvaralaštva:
Silaze u grob,
kao djeca bezazleni,
Bosanski Muslimani.
U progon odlaze,
ko djeca lahkovjerni,
Bosanski Muslimani.
U progon, u grob,
ko djeca neoprezni,
odlaze, silaze,
Bosanski Muslimani.
Pogledaj sad!
Iz progona, sa daljina,
iz izgnanstva, sa strašina,
vraćaju se – dobri Bošnjani!
Ozbiljna lica,
iz grobova ustaju,
u vjeri čvršći,
dobri Bošnjani.
Jakog srca,
iz grobova ustaju,
u duši ljepši,
dobri Bošnjani.
Iz grobova ustaju,
u duhu jači,
jači i žešći,
dobri Bošnjani.
Kako ih je, Bože,
malo ostalo,
a kolika, Bože, svjetlost pobjede,
sa lica im zrači!
*
Ima ljudi kojima je suđeno da ih cijeli život etiketiraju da su nacionalisti. Šta god kažu, eto etikete.
Radio sam po Evropi, putovao kroz mnoge evropske države. Gdje god bih došao, bilo mi je jasno: Ako Nijemcu, Švedu, Italijanu ili Francuzu kažeš da je nacionalista, to ga oraspoloži, uglavnom bi ti se zahvalili na komplimentu.
Svugdje su problem radikali, desničari, ultradesničari i ultraljevičari, samo kod nas nacionalisti. Što li? Ne smijemo se nacionalizirati ni nakon onog najgoreg genocida? Što li?
*
Sada, kad ispraćamo velikog pisca Abdulaha Sidrana, sjećam se jednog davnog događaja. Kao gimnazijalac sam već dva puta pročitao roman Uliks Jamesa Joycea. Nakon toga ću i na fakultetu još jednom pročitati taj roman toka svijesti od blizu 900 stranica. Za popularnost koju je širom svijeta imao Uliks saznao sam tek na fakultetu, davnih sedamdesetih. Tek sam poslije čitao njegove Dablince, Portret umjetnika u mladosti i Fineganovo bdijenje. Roman Uliks postao je mit. Joyce je postao mitski za njegove Irce. Kad sam jednom prilikom u Dubrovniku jednom Ircu, profesoru književnosti, samo spomenuo da volim čitati Joycea i njegov Uliks, prvo me je u čudu gledao, pa se obratio supruzi i dvjema kćerkama. Onda je nastupilo njihovo oduševljenje kakvo nikad nisam doživio. Gledali su me u čudu i kao čudo.
Danas gledam kako u Evropskom parlamentu Irci i Irkinje istupaju hrabro za Palestince. Jedini su evropski narod koji iskreno i hrabro brani žrtve onog strašnog genocida u Gazi. Vjerujem da je sve to povezano s onom užasnom glađu od 1845. do 1852. godine, kada je umrlo više od milion, a iselilo dva miliona Iraca. I znam, Irci su se iz te tragedije izrodili kao možda najveći evropski narod po snazi književnosti i kulture. I zasigurno po empatiji za druge narode. Mnogi i ne znaju da su iskreno i hrabro bili uz nas i devedesetih kad smo ubijani i patili u opkoljenim gradovima. O tome nam valja istraživati i pisati. Irci su narod velikog Jamesa Joycea.
Kad je supruga poslom išla u Dublin, dao sam joj eure uz molbu da mi kupi sva Joyceova djela na engleskom. I donijela ih je. Sve! To je postalo bogatstvo moje familije.
*
Sve se više plašim za brojne nebošnjake koji vole ovu Bosnu. Koji su uz nas bili u ratu i miru. Čini mi se kako se sve više povlače u sebe zbog bošnjačkih sukoba i haosa koji vlada u javnom mnijenju.
Ponašamo se politički nezrelo. Ako ne pokažemo političku zrelost, bit ćemo sve usamljeniji. Za razliku od tih koji su uz nas i s nama se žele boriti za Bosnu, svjedoci smo onih koji se tek od posljednjih izbora guraju u politiku i zauzimaju odlično plaćene pozicije. Svjedoci smo i udvaranja bošnjačke politike Beogradu i, posebno, Zagrebu. Kao što je poznato, udvaranje tu ne pomaže. Nije pomoglo ni devedesetih. Ništa neće promijeniti ciljeve onih koje je Hag osudio za agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
*
Umro je Mustafa Hajrulahović Talijan, nekada komandant Prvog korpusa Armije RBiH. Bio je hrabar i vješt komandant jedinice diverzanata u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici, u Lori. Sjećam se davnog ratnog razgovora Mustafe i profesora Muhameda Tunje Filipovića. Sjedimo u nekom zatvorenom restoranu dok profesor propituje svog Krajišnika Mustafu. I, odjednom, uvezuje čitavu familiju Hajrulahovića, poznaje i familiju Mustafine majke. Sve je u tišini, opčinjeni smo dok profa plete čitavo porodično stablo s kratkim osvrtima o tim ljudima. Gledam u Mustafu i vidim da mu se oči sjaje pred tom čudesnom pričom profesora Filipovića.
Sjećam se i kad je minobacačka granata od 120 mm pala pored samim ulazom u zgradu Korpusa. Niko ne smije da izađe. Mustafa je izišao i, dok sam tu scenu s prozora u strahu gledao sa desetak metara udaljenosti, vidim ga kako granatu čupa iz izrovane brazde u asfaltu. Zatim je gleda u visini glave i odvija vrh, pa vadi upaljač. “Valjat će”, kaže i vrati se u zgradu.
*
Mnogo je pritiska na ovom narodu. Sa svih strana nevolje. Ne zna se kakva će nam biti budućnost, premda na prvi pogled izgleda sigurno.
Tražeći odgovore, sjetim se davnog filma Radnička klasa ide u raj, reditelja Elija Petrija. Film je snimljen pred sami kraj italijanskog neorealizma. Radnik, poznati i uporni štrajkbreher Lulu Masa gubi prst na mašini i odjednom ne valja svojim šefovima. Izgubljen ide po savjet sindikalcu Militini, koji je od silnog rada na traci završio u ludnici. Uz poduži monolog Militina objašnjava sve prednosti boravka u ludnici. Dotle Lulu gleda u ludake oko sebe. Nakon svega se pozdravljaju.
Sljedeća scena je paradoksalna: “Militina, Militina!”, zove ga očajni Lulu. “Šta je?”, pita odlazeći. “Nisam ja u ludnici nego ti”, kaže mu. Militina se dohvati dlanom do glave, kao da se tek sjetio i vraća se. Lulu sav sretan izlazi dok se rešetke zaključavaju iza njega.
Ne znam podsjeća li vas ovo na neke ljude koji su vanjski, a morali bi biti unutra.
