Bošnjački politički prvaci koje je okupljala ideja nekadašnje Jugoslavenske muslimanske organizacije pokušali su se u prvim godinama Drugog svjetskog rata izboriti za autonomiju Bosne unutar nacističkog Rajha i njene satelitske, zločinačke Nezavisne Države Hrvatske. Ti prvaci bili su okupljeni pod neformalnim nazivom “akreba medžlis”, bilo ih je najmanje petorica i predvodio ih je čuveni sarajevski trgovac i političar Uzeir-aga Hadžihasanović. Upravo su ti poklonici Spahinih ideja donijeli 1942. godine odluku da se sljedbenici JMO odmaknu od ustaške NDH i priključe partizanima i NOB-u.

Nisu bili nimalo oduševljeni komunističkim idejama, znali su za zajedničke akcije partizana i četnika koje su često znale rezultirati pokoljem Bošnjaka u prvim godinama rata, no bili su itekako svjesni na kojoj strani historije treba da se nađu. U tim odlukama ključni su bili stavovi Uzeir-age Hadžihasanovića. Čovjeka za kojeg kažu da je dao vjerovatno najtačniju definiciju politike na ovim prostorima. Kazao je da je politika kao furuna. Ako si daleko, hladno ti je, a ako si preblizu, izgoriš.

Prema definiciji iz knjige Poslovice i uzrečice iz Bosne i Hercegovine Rabije Nuri Hadžić, kada se kaže “akreba medžlis”, misli se za nekog, naročito za političara, koji na položaje oko sebe postavi svoje rođake i ovaj je izraz bio karakterističan za Sarajevo. “Među muslimanskim protivnicima Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO), ali i nezadovoljnicima unutar stranke, još u parlamentarnom razdoblju prije 1929. skovana je pogrdna krilatica o Spahinu 'akreba medžlisu' (rodbinskom savjetu), kojom se označavala prevlast u vođenju stranačkih poslova sarajevske muslimanske poslovno-trgovačke elite i užega mjesnoga stranačkog kruga snažno povezanog rodbinskim i tazbinskim vezama”, piše Zlatko Hasanbegović u svom radu Spahin “akreba medžlis”. Korijeni rascjepa u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji nakon smrti Mehmeda Spahe.

Hasanbegović pojašnjava kako je prenošenje svih stranačkih poslova na najuži krug sarajevskog vodstva, koje je prije 1929. bilo ograničeno odredbama stranačkog statuta i snažnim utjecajem Zastupničkog kluba JMO-a u Narodnoj skupštini, još više došlo do izražaja u diktaturi kada je cijelo desetljeće izgrađivana stranačka organizacija u stvarnosti prestala egzistirati. Akreba medžlis bio je Spahin najuži sarajevski pouzdanički krug, čija je zamišljena kohezija, ojačana i višestrukim rodbinskim i tazbinskim vezama, različitim sinekurama i zajedničkim poslovnim interesima, trebala jamčiti održavanje stranačkog jedinstva i među pristašama u pokrajini.

Hasanbegović donosi i detalje pisma koje je u Beograd u novembru 1935. godine poslao ban Drinske banovine, u kojem stoji da je u Sarajevu došlo do sukoba između trgovca Uzeira Hadžihasanovića, kao predvodnika skupine “bliskih prijatelja g. dr. Spahe”, i advokata Mahmuda Behmena, brata ministra bez portfelja Šefkije Behmena, koji je tražio da položaj predsjednika mjesnog odbora JRZ-a preuzme “neki intelektualac iz njihove sredine”. Hadžihasanovićeve pristaše nastojale su od početka ograničiti utjecaj Šefkije Behmena, za kojeg su vjerovali da se uz Stojadinovićevu podršku pokušava nametnuti za Spahina neformalnog zamjenika i političkog nasljednika.

Hasanbegović piše da su u novo sarajevsko općinsko vijeće, imenovano u julu 1935. godine, kompromisno ušle obje suprotstavljene skupine u JMO-u, ali su pri raspodjeli komunalnih dužnosti prevlast ostvarile Hadžihasanovićeve pristaše, među kojima je bio i novi gradonačelnik Edhem Bičakčić. Hadžihasanovićeva premoć potvrđena je i njegovim izborom za prvog predsjednika sarajevskog mjesnog odbora JRZ-a, izvan kojeg ostaju pojedinci povezani sa Šefkijom Behmenom. Ovakav odnos snaga među Spahinim pristašama u Sarajevu bio je poznat i izvan mjesnih okvira.

Kada je krajem juna 1936. godine Mahmud Behmen na glavnoj godišnjoj skupštini sarajevske Gradske štedionice optužio Hadžihasanovića za nepotizam i nepravilnosti u poslovanju Gradske štedionice, tada se saznalo ko su ljudi koji čine akreba medžlis. Tada šestorica vijećnika predaju ostavke na dužnosti u sarajevskom općinskom vijeću i Upravnom odboru Gradske štedionice, među kojima, osim Mahmuda Behmena, i Mehmed Šahinagić, član banovinskog odbora JRZ-a za Drinsku banovinu i utjecajni brat Spahine žene. U ostavci koju su predali gradonačelniku Bičakčiću navedene su osobe iz Spahinog okruženja koje su imenovane u upravu Gradske štedionice, ali i na ostale važne dužnosti.

“Za člana Upravnog odbora Gradske štedionice, člana odbora za izmenu Zakona o Islamskoj verskoj zajednici, potom za Naiba, a verovatno i za Reis-ulemu svog rođenog brata g. Fehima Spahu; 2/ Za senatora g. Dr. Halidbega Hrasnicu, rođenog ujaka svoje supruge; 3/ Brat g. Dr. Halidbega Hrasnice je takođe u Upravnom odboru Gradske štedionice; 4/ Sulejman Denišlić, zet g. Fehima Spahe postavljen takođe pri Gradskoj štedionici; 5/ Muhamed Hrasnica sin Abdulselambega ujaka gospođe Dr. Spaho postavljen u istoj Gradskoj štedionici; 6/ Edhem Bičakčić sadanji pretsednik opštine je zet g. Dr. Hrasnice (ima njegovu bratanicu za ženu); 7/ Rođeni brat g. Edhema Bičakčića, Asim Bičakčić, postavljen za višeg činovnika Gradske štedionice;

8/ Edhem Čejvanija zet g. Dr. Spahe postavljen za većnika opštine i člana Gradske štedionice; 9/ Dr. Ahmed Abadžić zet g. Bičakčića postao je većnik i član Upravnog odbora Gradske štedionice; 10/ Mehmed-Meho Šahinagić rođeni brat gospođe Dr. Spahe postavljen za većnika opštine i člana Upravnog odbora Gradske štedionice, koji je docnije podneo ostavku; 11/ Zet g. Dr. Mehmeda Spahe Rašid Rašidkadić u opštinskoj je službi; 12/ Stric g. Dr. M. Spahe, Seid Spaho takođe je u opštini; 13/ Sestrić g. Dr. M. Spahe Muhamed Rašidkadić, činovnik je opštine, 14/ Zet Seida Spahe Nanić činovnik je opštine; 15/ Zet g. Dr. M. Spahe Hamdija Afgan, postavljen je za pretsednika opštine Banja Luka; 16/ Najbliži prijatelj i suradnik g. Dr. M. Spahe trgovac Uzeiraga Hadžihasanović i ovoga zet Mustafa Softić većnici su opštine grada Sarajeva i članovi Upravnog odbora Gradske štedionice; 17/ Muhamed Softić brat zeta Uzeirage Hadžihasanovića takođe je postavljen za činovnika u opštini grada Sarajeva.”

I prije tog 26. aprila 1942. godine, kada su se članovi akreba medžlisa odmaknuli od Džafera Kulenovića, tinjale su ideje o autonomiji Bosne, od pokreta koji je predvodio Husein-kapetan Gradaščević ili politike Muslimanske narodne organizacije, ali nakon smrti Mehmeda Spahe grupa njegovih sljedbenika, u čije je ime tada govorio Džafer Kulenović, izlazi s idejom o autonomiji Bosne u septembru 1939. godine. Nakon toga su, prvo u Tuzli, a zatim i u Sarajevu, obznanjene rezolucije kojima se snažno staje iza ideje autonomije. Konačno, posljednjih dana 1939. godine u Sarajevu je osnovan Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine. Za predsjednika Izvršnog odbora izabran je Ismet-beg Gavrankapetanović, ali će se svi historičari složiti kako je najutjecajnija osoba u tom odboru bio Uzeir-aga Hadžihasanović.

Ljeti i u jesen 1941. brojno bošnjačko stanovništvo, posebno seljaštvo, osobito u istočnoj Bosni, istočnoj Hercegovini i Bosanskoj krajini, bilo je izloženo pljački i masovnim ubistvima od šovinistički orijentiranih ustanika, naročito od četnika Draže Mihailovića. Pobijeno je i poklano više desetaka hiljada muškaraca, žena i djece, a preživjeli su tražili spas u napuštanju svojih domova, pa je veliki broj izbjeglica preplavio Sarajevo, Visoko, Mostar, Banju Luku, Bosansku Gradišku, Tuzlu, Brčko, Gradačac i druga mjesta u centralnoj i sjeveroistočnoj Bosni, piše Mustafa Imamović u svojoj Historiji Bošnjaka.

Imamović nastavlja kako je preko Udruženja ilmije “El Hidaje” organizirano prikupljanje dokumentacionog materijala o četničkim i ustaškim pokoljima i zlodjelima. Istovremeno je osnovan Odbor narodnog spasa u cilju naoružavanja Bošnjaka za odbranu njihovih sela i obavještavanje savezničke javnosti o četničkim, ustaškim i njemačkim zločinima nad bošnjačkim stanovništvom.

Odbor narodnog spasa konstituiran je na skupu održanom u Sarajevu 26. augusta 1942. godine. Među 48 članova Odbora, pored ostalih, bili su Edhem Mulabdić, književnik, Mustafa Softić, gradonačelnik Sarajeva, Mehmed Handžić, predsjednik Udruženja ilmije “El-Hidaje”, zatim ugledni sarajevski advokati dr. Jusuf Tanović i dr. Zaim Šarac, hafiz Muhamed Pandža, Kasim Dobrača, Derviš Korkut, kustos Zemaljskog muzeja, dr. Asim Musakadić, gradski fizikus, te dr. Vejsil Bičakčić, poznati sarajevski ljekar.

Od bivših političara u Odbor su ušli dr. Šefkija Behmen, jedan od prvaka JMO, te dr. Hamdija Karamehmedović, ljekar i jedan od doajena bošnjačke politike. Na čelu Odbora bio je profesor Salih Safvet Bašić, tadašnji naibu-reis, dok je Odbor stvarno vodio Uzeir-aga Hadžihasanović, čuveni sarajevski trgovac i bivši senator.

Imamović piše da je Hadžihasanović tada bio prva ličnost bošnjačke protivustaške politike. Nijemci su držali da on među Bošnjacima važi kao “jedini pravi nasljednik Mehmeda Spahe”. U objavi Odbora narodnog spasa ističe se da je njegov zadatak da se bori kako bi se u zemlji uspostavio “red i mir”, kroz “zajedničku suradnju cijelog žiteljstva Bosne i Hercegovine, te potpunu slogu muslimana, pravoslavnih i katolika”. To je značilo, kako je ocijenila Ustaška nadzorna služba u jednom izvještaju od 11. IX 1942, da Odbor narodnog spasa ustvari traži “autonomiju Bosne”.

Ustaške vlasti općenito su smatrale da bošnjački autonomistički pokret predstavlja najveću unutrašnju opasnost za NDH. One su u tom smislu veoma podozrijevale od političkog aktiviranja organizacije “Mladih muslimana”, posebno u vrijeme regrutiranja Handžar–divizije. Prema jednom izvještaju Ustaške nadzorne službe od 14. oktobra 1944. godine, samo u Sarajevu “Mladi muslimani” već imaju oko 400 pušaka, koje su sve “njemačkog porijekla”. Po tom izvještaju, naoružavanje “Mladih muslimana” u direktnoj je funkciji realizacije ideje autonomije Bosne.

Husnija Kamberović u svojim istraživanjima o dešavanjima u Sarajevu na početku Drugog svjetskog rata zaključuje da je nestranački Narodni odbor, formiran u aprilu 1941. godine, po svemu sudeći, stajao iz jednog prijedloga upućenog reisul-ulemi Fehimu Spahi o tome da se BiH stavi pod izravni njemački protektorat. Naime, kako piše Kamberović, muslimanski članovi Odbora koji su se zalagali za bosansku autonomiju u okviru Trećeg rajha (Uzeir-aga Hadžihasanović, Husein Kadić i Asim Šeremet) oštro su ukoreni, a Srbi (Vojislav Besarović, Dušan Jeftanović i Milan Božić) su odvedeni i ubijeni u logoru.

Početak Drugog svjetskog rata bošnjački narod dočekao je bez snažne političke organizacije pa su se pojavili različiti krugovi koji su zagovarali različite ideje među kojima je bilo i onih koji su zahtijevali autonomiju Bosne. Avdo Humo, istaknuti bošnjački komunista, iznio je, prema tvrdnjama nekolicine ovdašnjih historičara,  svoje viđenje bošnjačke politike tokom Drugog svjetskog rata, tvrdeći kako su među Bošnjacima tada postojale četiri koncepcije. Prvu grupu činili su krugovi koji su prihvatali ideju Nezavisne Države Hrvatske. Drugu grupu sačinjavali su krugovi koji su iz straha, a ne iz ideoloških svjetonazora, prihvatali ideju NDH. Treća grupa računala je na pobjedu saveznika i ponovno uspostavljanje monarhističke Jugoslavije. Njihova ideja bila je formiranje muslimanskih milicija kako bi se ojačao bošnjački faktor, u cilju stvaranja snažne i kvalitetne pregovaračke pozicije prilikom povratka izbjegličke vlade iz Londona. Četvrta grupa predstavlja onaj krug Bošnjaka koji su uzeli učešće u partizanskom pokretu, te na taj način učestvovali u obnovi bosanskohercegovačke državnosti.

Bosna i Hercegovina i njezini stanovnici u sastav NDH ušli su mimo svoje volje, o statusu zemlje odlučeno je tokom razgovora koji su vođeni u periodu od 21. do 22. aprila 1941. godine između Hitlera i Mussolinija. Kako piše Hamza Memišević sa sarajevskog Fakulteta političkih nauka u svom radu Bošnjaci i NDH: Moranje ili slobodan izbor, nakon što se mimo svoje volje našla u novom poretku,  ključna stvar prema kojoj se trebalo odrediti bila je da li prihvatiti faktičko stanje i uzeti učešće u vlasti NDH. O ovoj temi razgovarano je u Doboju 1941. godine. Sastanak je sazvan na inicijativu Uzeir-age Hadžihasanovića i Džafera Kulenovića, kada je, nakon sastanka utjecajnih bošnjačkih političara, odlučeno da Džafer Kulenović uzme učešće u vlasti NDH. Motive za ulazak u vlast treba tražiti u namjeri da se ublaži negativno djelovanje Hakije Hadžića, ali i da se zaštite Srbi koji su bili na udaru ustaške politike.

Namjera Uzeir-age Hadžihasanovića sa slanjem Kulenovića u strukture vlasti NDH ogledala se u popravljanju položaja srpskog i jevrejskog naroda. Hivzija Gavrankapetanović u izjavi datoj prilikom saslušanja po okončanju rata pozitivno je govorio o politici Uzeir-age Hadžihasanovića, bio je pogođen neprilikama u kojima su se našli Srbi i Jevreji nakon uspostave NDH. Drugi razlog za njegov nespokoj bila je politika Hakije Hadžića, koji se previše približio ustaškoj ideji. Svojim djelovanjem nanosio je štetu Bošnjacima, usmjeravajući srpsku oštricu ka njima. Stoga je Hadžihasanović uvidio da su muslimani primorani poslati nekoga u vladu NDH, u nadi da se situacija promijeni ka boljem.

Kako Džafer Kulenović nikada nije stekao popularnost među bošnjačkim narodom, 26.4.1942. godine, na sastanku kojem su prisustvovali članovi Spahinog “akreba medžlisa” Džaferu Kulenoviću oduzeto je pravo da politički djeluje u ime bošnjačkog naroda zbog njegovog ustaškog opredjeljenja. “Aprila mjeseca 1942. godine, 'Akreba medžlis' reisa Fehima  Spahe, slijedeći islamsko idejno opredjeljenje svoga političkog  lidera i savremenog duhovnog preporođitelja Čauševića, odbacuje fašističku tiraniju i negira nametnutog liđera ustašu  dr. Džafera Kulenovića.

Gledajući na ishod rata,  opredjeljuju se na manje od dva jedino moguća zla po opstanak Bošnjaka. Partizanski pokret sa antifašističkom etiketom bio je manje zlo od kraljevog krvnika Draže, koji je već do  tada klao sve što nosi muslimansko ime. U antifašističkoj borbi živote su izgubili mnogi Muslimani. A oni su, onim čuvenim ulemanskim rezolucijama, štitili srpski narod od hrvatskog fašizma. Od svih južnoslavenskih naroda jedino su bošnjački intelektualci digli svoj antifašistički glas”, stoji u knjizi Sakiba Đulabića.

To je još jedan od dokaza da Bošnjaci nisu odobravali ustašku politiku, jasno su osuđivali ustaške zločine i pružali pomoć Srbima, Jevrejima i Romima. Primjeri Ragiba Čapljića, Asim-bega Ćemerlića, Adem-age Mešića ili Muhameda Sudžuke, među brojnim drugima, dokaz su za takvu tvrdnju.

Ko je, dakle, bio Uzeir-aga Hadžihasanović, čiji je sin Mehmed bio lični sekretar Mehmeda Spahe i osoba koja ga je zatekla mrtvog u kadi beogradskog hotela te kobne 1939. godine?

“Među najmarkantnijim ličnosti naše najnovije prošlosti spada i merhum Uzeiraga Hadžihasanović, trgovac, antikadžija, političar, borac i čovjek širokog političkog horizonta. Uzeiraga se podigao do zavidna položaja u našem društvu zahvaljujući svojoj bistrini i rijetkoj urođenoj inteligenciji, pa je visoko odskakao iznad svoje okoline, iznad svoga svakidašnjeg društva, u kojemu je bilo intelektualaca i akademske spreme i visoka službenog položaja pored sitnih ljudi iz čaršije.” Tako Hadžihasanovića 1944. godine opisuje Alija Nametak u Narodnoj uzdanici. A ako je iko znao takve detalje iz života ovdašnjih uglednika, znao ih je Nametak.

“Rođen u siromašnoj porodici, Uzeiraga nije prezao ni od kakva posla u kojem je mogao na pošten način zaraditi kruh. Bio je i poreski dostavljač, dakle omražena funkcija u društvu, ali on nije niti to prezirao niti je kada došlo do prodaje nečijeg imetka zbog neplaćenog poreza Uzeiraginom krivicom”, piše Nametak i nastavlja: “On je dolazio točno u onaj dan, kad bi ga porezovnik zamolio da mu dode radi naplate poreza, da ne bi bio ovršnim putem namiren porez. On je bio i pobirač kirija i pomoćnik u poslu kod Avdage šahinagića, ali mu to nije nimalo smetalo, da se trgovačkom spretnošću digne u red prvih sarajevskih bogataša. Vrlo rano se počeo baviti aktivnom politikom. Bio je pred Prvi svjetski rat u stranci merhum Esada ef. Kulovića, a od 1919. on je jedan od prvih radnika u organiziranju Jugoslavenske muslimanske organizacije, koje je ostao član sve dok je obstojala, odnosno dok se nije fuzionirala s Narodnom radikalskom strankom u Jugoslavensku radikalnu zajednicu, kojoj je također bio jedan od stupova, pa je tako bio biran u senat u bivšoj državi.

Bio je jedan od najintimnijih suradnika merhum dra Mehmeda Spahe sve do njegove smrti, a kasnije je također prva politička ličnost uz ministra dra Džaferbega Kulenovića. Može se ili moglo se slagati i ne slagati s radom i osobom merhum Uzeirage Hadžihasanovića, ali svak je morao priznati da je bio čovjek široka duha, privlačan, društven, duhovit, spreman uvijek odgovoriti i ubaciti pravu riječ u pravo vrijeme.

Njegov dućan je bio stjecište njegovih sumišljenika iz čaršije i političke partije, ali su mu i protivnici dolazili i on je svakom umio reći što ga spada. Dolazili su mu strani novinari, diplomati, pa i krunjene glave, ali ga nikad nitko nije mogao, ako je došao radi toga, pokolebati iz njegova stava i političke privrženosti merhum dru Mehmedu Spahi. Oko sebe je okupljao i na manje položaje vezane s kakvom sinekuricom dovodio ljude, koji su, kako mi on jednog zgodom reče, uspjeli na vodi vatru naložiti, koji su se svojom spretnošću probili u životu i zaradili svoje samostalno izdržavanje. Držao ih je na takvim položajima, dok su ga slušali, a nije im dopuštao nimalo samostalnog odlučivanja. Odatle onda posljedica, da su ga izbjegavali oni intelektualci, koji su imali svoje mišljenje, a nije se ni on za njima otimao, jer je uvijek nalazio i takvih, koliko mu ih je bilo potrebno koji su mu se slijepo pokoravali.

Godine 1931. bio je sazvan sveislamski Kongres u Jerusalimu, na koji su u prvo vrijeme pozvati sada sve sami merhumi: Dr. Mehmed Spaho, Dr. Halidbeg Hrasnica, Uzeiraga Hadžihasanović i H. Hasanaga Nezirhodžić. Nakon što su došli ovi pozivi, jugoslavenska vlada je diplomatskim putem tražila da se pozovu službeni predstavnici, jer su ovi bili sve sami opozicionalci, pa su onda i neki drugi pozvani. Uzeiraga je bio na kongresu biran u odbor za širenje islama. Jednom mu netko po povratku s kongresa uz ramazan na sijelu kod Dra M. Spahe stavi pitanje, je li koga preveo na islam, a on kao s nokta dočeka: 'Rabbum, glavne!'

Kad je godine 1938. bio u Kairu kongres za održanje arapskih i islamskih prava na Palestinu, dakle protujevrejski i protuenglezki kongres, vlada Dra Stojadinovića poslala je na taj kongres u ime senata merhum Uzeiragu, a u ime Narodne skupštine Huseina Cumavića i Nuriju Pozderca. Beogradski dnevnik njemačke orijentacije 'Vreme' poslao je mene kao dopisnika na taj kongres. Tu sam bio stalno u društvu s merhum Uzeiragom, pa sam imao prilike izbliza vidjeti njegovu pronicavost i duhovitost, kojoj je nedostajalo samo poznavanje kako svjetskih jezika tako i svog materinskog, hrvatskog. Donosim ovdje faksimile njegova govora, što ga je sam sastavio na lađi 'Princesa Olga', na kojoj smo putovali od 1. do 5. oktobra iz Splita preko Pireja do Aleksandrije.

Iz njega se vidi, šta je htio reći i napisati, pa mu je onda Cumavić sastavio govor, koji je dobio od mene i konačnu redakciju, a koji je i održao prvi dan kongresa u Kairu. 7. listopada u dvorani Al Lutfullah: 'Mi muslimani Kraljevine Jugoslavije, koji smo u Evropi najudaljeniji od kolijevke uzvišenog islama, pratimo sve događaje u islamskom svijetu, a naročito one, koji se u zadnje vrijeme događaju u Palestini. Radi toga smo i došli ovamo, prevalivši golem put, da bismo svi zajedno potražili načina, da se olakša stanje naše braće muslimana u islamskoj Palestini. Nama je poznato šta se obećalo Arapima za vrijeme svjetskog rata, a eto kako im se plaća za njihove ogromne usluge, koje su činili Ententi. Danas oni koji se najviše razmeću demokracijom, na sramotu cijelog svijeta i pred njegovim licem, ubijaju u Palestini goloruku djecu, žene i ljude, razarajući im domove i uništavajući im imetke.

Gospodo i braćo! Mi jugoslavenski muslimani, koji smo došli na ovaj kongres ispred svih jugoslavenskih muslimana, saosjećamo s vama. Naša se srca stežu od užasa nad nedjelima koja čine ljudi na odgovornim mjestima jedne od najvećih zemalja zapadne demokracije. Mi osuđujemo taj postupak i priključujemo se bolu palestinskih muslimana.'

Iako je Uzeiraga govorio 12. na listi, njegov je govor, kad je prevođen rečenicu po rečenicu, nakon što bi je on izgovorio na hrvatskom jeziku, pobudio živo odobravanje medu učesnicima kongresa, jer je bio najrealniji od svih govornika i učesnika na kongresu. Šetajući se jednom nekim pokrajnim ulicama Kaira, uhvatio Uzeiraga jednog starog Arapa, pa ga polu hrvatski polu turski pita koliko ima djece. Arap se jedva uaviza, pa kaže: dvoje. A Uzeiraga se udara u prsa, pa kaže, da je on izrodio desetero. Pita Arapa, šta je radio i šta radi protiv Engleza, a Arap odgovara samo uz potrebnu gestikulaciju: 'Duža, duža.' ( moli se Bogu za propast Engleza) Uzeiraga mu opsova pa mu išareti i govori: 'Puška, puška, tufenk!' Arap ne razumije i snebiva se, a Uzeiraga prolazi mimo nj.

Napisali mi dosta pisama i karata poznanicima iz Sarajeva i drugih mjesta, pa ih nosimo u poštu u Kairu, da ih predamo u Uzeirage i u mene slučajno engleske funte, jer nismo mogli u Sarajevu razmijeniti dinare u misirske funte. Daje on činovniku na šalteru englesku funtu, da naplati poštarinu, a ovaj je vraća i traži egipatsku. Uzeiraga planu na poštara: 'Što ih ne istjerate, kad im nećete para i usput drmnu nešto krupno i Misircima i Englezima?' Sreća da činovnik nije razumio ni riječi hrvatski.

U slobodno vrijeme, kad nismo bili na sastancima ili banketima, obilazili smo antikadžijske dućane. Njegov je pogled padao na najvrednije stvari. Tako u jednoj trgovini u kairskoj 'baščaršiji' zvanoj Hanhalili, probra stvari, koje su mu se najviše svidjele, pa kad trgovac vidje, da se Uzeiraga razumije u svoj posao, dade mu ih za 35 egipatskih funti, iako ih je bio cijenio 80. Reče mi poslije francuski, da mu ih zato po to daje, jer je vidio čovjeka koji se razumije u ovakvu trgovinu, a da ih nikom živu ne bi prodao ispod cijene, koju je odmah zacijenio.

Tom prilikom mi je Uzeiraga pričao, kako su ga bili zapazili trgovci u Carigradu, kad bi tamo poslom dolazio, jer je vještački probirao najvrednije sedžade, poprativši svaku, koja mu se svidjela, kad bi je odvojio na stranu, riječima: 'Ova je dobra.' Poslije kad god je došao u Carigrad i ušao u prvi antikadžijski dućan, istrčao bi trgovac i počeo dozivati druge trgovce svoga esnafa: 'Mehmeda, Dobra geldi!' (Mehmedaga, došao je onaj što govori dobra).

Kad su u proljeće 1938. dolazili u Sarajevo, ondašnji ministar predsjednik, a sada predsjednik Turske republike, Ismet Inonii, ministar vanjskih poslova Tevfik Roštu Aras i glavar glavnog stožera Fevzi Cakmak, došli su i u dućan Uzeiragi. On im je tom zgodom rekao o svom poslu, kakav mora biti antikadžija, mora imati umri-Nuh, sabri-Ejjub, mali-Karun, tojest, mora imati život Nuh-pejgamberov, mora biti strpljiv kao Ejjub-pejgamber, a mora imati blago kao egipatski vladar Karun da bi mogao u vrijeme kupovati skupocjene stvari, biti strpljiv dok dođe prava mušterija, a za takvo strpljenje treba i dug život.

S kraja zime 1935. (mislim u veljači i ožujku) bio je osuđen na 20 dana redarstvenog zatvora zbog bajramskih punktacija, koji je izdržao zajedno s merhum Edhemagom Bičakčićem, a kad su već izdržali polovicu kazne, nastupili su po istoj presudi i u istoj stvari izdržavanje kazne merhum Dr. M. Spaho i Dr. Halidbeg Hrasnica. Tih je dana zatvorska zgrada kod Gradskog poglavarstva bila mjesto hodočašća sarajevske čaršije, pa i inteligencije koja je smjela riskirati svoju službu. Iz tog vremena ima dosta duhovitih anegdota, koje je Uzeiraga skovao.

Uzeiraga Hadžihasanović bolovao je dulje vremena. Boljki je tražio lijeka i u Zagrebu, gdje je ležao u poznatom sanatoriju sveučilišnog profesora. Tu su ga svakodnevno posjećivali mnogi prijatelji iz Zagreba i provincije, kad bi dolazili u Zagreb. Umro je u Sarajevu 25. rujna 1943. Mrtvo tijelo preneseno je sutradan na rukama pred Begovu džamiju, a odatle na veliko groblje na Hridu na počasni način, kakav se ukazuje rijetkim pojedincima duha.”