Temelji savremenog svijeta još uvijek se izlijevaju iz cementa i njegovog glavnog proizvoda – betona. Do klimatskih promjena to je rijetko koga zanimalo. No, sada je cement postao neprijatelj, ubojica klime. Zapravo, industrija cementa uzrokuje između sedam i osam posto svih stakleničkih plinova. Samo HeidelbergCement emitira koliko i sama Austrija. Cement bi stoga trebao imati važnu ulogu u borbi protiv klimatskih promjena. Međutim, uopće nije jasno o kojoj ulozi se radi. Jer bez cementa ne ide.

Klimatski prihvatljiva proizvodnja nije moguća. Šta to u stvarnosti znači, trenutno se može vidjeti u Švedskoj. Tamo postoje samo dvije cementare, obje su u vlasništvu HeidelbergCementa. Veći, na Gotlandu, pokriva dvije trećine potreba za cementom. Udruge za zaštitu okoliša traže da se povuku okolinske dozvole za postrojenja. Ne zbog svojih stakleničkih plinova, već zato što vađenje vapnenca ugrožava podzemne vode.

Kompanija je najavila smanjenje proizvodnje zbog neizvjesnog nastavka rada. Prestanak proizvodnje imao bi, međutim, ozbiljne posljedice, uključujući ekonomsku krizu. Unatoč suprotnim sudskim presudama, vlada bi stoga trebala nastaviti odobravati operaciju.

Ne samo da nema alternative cementu, nego se ne može ni proizvesti cement bez oslobađanja ugljičnog dioksida. S cementom, hemija stoji na putu klimatski prihvatljivoj proizvodnji. Prilikom izgaranja vapna oslobađa se ugljikov dioksid vezan u njemu. Te “neizbježne emisije povezane s procesom” čine dvije trećine svih emisija cementa – daleko više od bilo kojeg drugog industrijskog proizvoda.

Industrija je pokrenula promjene. Promijenjen je način pečenje u pećima, smanjen je udio klinkera (poluproizvod) u cementu, a umjesto toga dodana je glina ili troska iz visokih peći. Sa 100 posto u izvornom portland cementu, udio klinkera je u nekim slučajevima pao na 50 posto. Mnogo manje nije moguće. Procesi su iscrpljeni.

Kako bi postala klimatski neutralna, cementna industrija ima na raspolaganju samo još CCS - odvajanje, skladištenje ili daljnju preradu ugljičnog dioksida. Unatoč ogromnim ulaganjima, tehnologija je posljednji spas za mnoge energetski intenzivne industrije. No, iako međuvladino povjerenstvo za klimatske promjene Njemačke gura CCS, još uvijek postoje rezerve. Čak je i u Njemačkoj, raju energetske tranzicije, skladištenje de facto zabranjeno. Odlazeća savezna vlada donijela je tek nešto više od istraživačkog projekta. Niko ne zna kako će se i gdje od 2050. nadalje pa nadalje prenijeti deset miliona tona ugljičnog dioksida iz njemačkih cementara.

Status quo ne sugerira ništa dobro. Kompanije se međusobno nadmašuju u najavama ofenziva, a zapravo igraju na vrijeme. Ne možete ih ni kriviti. Jedna industrija sama ne može riješiti ovaj problem. Heidelbergcement je za svoje CCS projekte u sljedećih deset godina predvidio samo 500 miliona eura. To je manje od jednogodišnjeg proračuna za održavanje. Grupa želi izgraditi prvu svjetsku cementaru bez CO2 u Gotlandu. Uz podršku švedske vlade, naravno. Dakle, vlade koja se sada bori da umanji brige stanovništva. Uključeni su planirali deset godina za odobrenje i izgradnju. Deset godina!

Čini se da izlaza iz dileme nema na vidiku. Danas je čudesna tehnologija CCS-a tek nešto više od simulacijske igre na papiru. A trgovanje emisijama, ako konačno uspije, uskoro će dosegnuti svoje granice s cementom. To neće dovesti do daljnjeg smanjenja stakleničkih plinova jer zakoni prirode to ne dopuštaju. No to će poskupjeti cement i time i izgradnju. Društvo to mora znati i mora to željeti. Kao što rekosmo, svijet bi bio drugačiji bez cementa.

Izvor: FAZ