Šezdeset godina, otkako se zove Dugalića džamija, njena munara nije imala šerefeta. Mujezin bi, kao da uznemirene ptice pušta iz kakve krletke, pozivao ljude na molitvu puštajući svoj glas kroz dvanaest pravougaonih prozorčića, koji spiralno obmotavahu munaru, dok se kružnim kamenim stepenicama uspinjao uz nju. Tako je njegov glas lelujao kroz Nevesinje i, dolazeći s različitih visina, skakao gore i dolje kao da ga izbacuje sa završetka kakvog biča kojim puca kroz zrak. Slušaocu dobrog sluha ne bi promaklo kako se glas mujezina s Dugalića džamije podvlači pod glas mujezina s džamije Sultana Bajazita Drugog, a već u sljedećem naletu ga prekriva i poskakuje po njemu. U odnosu na glas mujezina iz Čaršijske džamije, koja nakon obnove nije ni imala munare pa je mujezin ezanio sa zemlje, bivao je sasvim nadmoćan i lijegaše po njemu, istovremeno bivajući i sam prekriven glasom mujezina s Pekušićke džamije, koji se odozgo, s Vakufa, silovito, poput kakve bujice, spuštao na čaršiju, razbijao se nad njom i dugo se trnuo kroz čaršijske mahale i uske sokake.

Tu bitku, sasvim nehotično zametnutu protiv glasova s ostalih triju nevesinjskih džamija, glas mujezina s Dugalića džamije počeo bi gubiti već na polovini ezana. Tada bi ovaj glas, pogotovo ako je bilo riječ o starijem mujezinu, počeo da posustaje i da biva rastrgan i sve češćim i dubljim uzdasima. Jedino je mujezin ove džamije morao da istovremeno uči ezan i da se penje uz munaru, slijedeći one pravougaone otvore što su, kao kakva loza, obavijale njeno tijelo, uspinjući se uz nju sve do vrha. Svakim korakom gubio je dah, osjećajući kako glasovi s Careve i Pekušića džamije postaju sve gromovitiji kako su se njihovi vlasnici dublje unosili u ezan, ali i osnaženi vlastitim ehom koji se stvarao u uskim sokacima. Istovremeno je osjećao kako i glas mujezina iz Čaršijske džamije jedra i uspinje se, jer se ovaj, stojeći uza džamijski zid, tačno ondje gdje se nekada na njega oslanjala munara, sve više propinjao na prste kao da hoće da dohvati glasove dvojice mujezina koji su učili normalno, sa šerefeta, na koji su se penjali ranije, pa bi gore, prije nego što puste svoje vedre glasove, predahnuli i povratili dah nakon uspinjanja spiralnim stepenicama, što je i u najmlađim godinama tražilo od čovjeka izuzetan napor.

Pod glasom mujezina

Ali nije oduvijek u Nevesinju bilo ovako. U vrijeme kada se zvala Džamija Hadži Velijjudina Bakrača imala je ona munaru, visoku, i na njoj šerefet, prostran, da se na njega istovremeno moglo poredati u krug i sedam mujezina, ako bi bilo potrebe za tim. Kazuje se da je bila prigrađena uz desni zid, oktogonog, što će reći osmougaonog oblika, visoka 12 metara, do neba. Tu u Puhljevića Mahali, na Morićevcu, izvijala se ona ponad sahat-kule, bijela, sva ukrašena zelenilom jedrih lipovih krošnji, a s početka ljeta glas mujezina s nje brodio je nad Nevesinjem na mirisu lipovog cvijeta i bivao nošen pčelinjim zujanjem sve gore na Jezdoš. Niko ne bi bio ponosniji nego imam ove džamije kada bi stao na taj šerefet, a pod njim se cakli olovna kupola kao tepsija, treperi u ljetnoj jari bjelina tesanog kamena iz Bijenje kojim je džamija zidana, pod njim sahat-kula mala, sprćena kao kahveno zrno.

I cijela čaršija izgleda smanjena, sabijena u vlastitu maketu. Krovovi od kamenih ploča nevesinjskih kuća čvrsto zidanih u kamenu, sa svojim prostranim dvorištima i baščama iz kojih se šire mirisi ruža, ljiljana, zumbula, svakakvog cvijeća, i smiju se grozdovi grožđa nabrekli do prsnuća, i prska voda sa šadrvana i žubori iz ukroćenih vrela, sve se to, poput uzmeketalih ovaca oko ovna predvodnika, zaokružilo oko ove džamije i ove munare, pod ovim šerefetom, na kojem se, kao na kakvom šarenom letećem kilimčiću iz Šeherzadinih priča, letjelo kroz uzburkalu jaru nad ovom kasabom. Ima ih 1.500, tih nevesinjskih kuća. Svakog jutra, s njegovim glasom, iz njih nahrne život, razlije se po mahalama i sokacima, zabruji u hiljadama ljudskih glasova, prelije se preko puteva i staza koje vode iz Nevesinja, u Blagaj i Mostar, u Stolac i Počitelj, u Ključ i Trebinje i Dubrovnik, u Ulog i u Jeleč i u Foču i u Beograd, u Glavatičevo i u Sarajevo, kroz cijelu Bosnu, ova je kasaba oduvijek bila stjecište svih puteva, kojima je istovremeno širom svijeta rasijavala svoju najdarovitiju djecu.

Izbrojao je mujezin s ove munare i dućane, stisnute u čaršiji pod njim, ima ih osamdeset i većina ih je u vlasništvu vakufa. Migolje ispred njih kupci smanjeni do mrava, a iz njih poput taneta izlijeću šegrti i trče kroz mahalu, trče između seljaka pognutih pod vrećama, trče između žena prekrivenih feredžama, ili zavijenih u mahrame, u grubim ketenovim haljinama, provlače se pored nabusitih isluženih janjičara zakrpljenih turova, ali sazidanih od takvog ponosa da se od njihove grudi sve odbija, i šala, i posprd, i bajanje, i trač, sve. I vraćaju se ti šegrti, vješto bride između ljudskih tijela, trče pored alima zagubljenih u razgovoru, trče kroz buljuk djece koja, natakarene na trklje, kaldrmom vozaju masirače, tvrde pipune, trče pored prosjaka razdrljenih nogavica i iskrivljenih nogu, pored čaršijskih tevećelija i maloumnika, pored prašnjavih putnika zavijenih u čalme iza kojih kaldrmom svojim izlizanim potkovama lupaju njihovi preznojeni konji i nose na tacnama kahvu i bozu i peksimet da gazda počasti svoga gosta. A nad svim tim, nad cijelim tim životom, neukrotivim, koji ne može zaustaviti niti sputati ni jedna naredba, nikakav berat, ni ferman, ni rat i bune, ništa, bdije osam kula. Visoke su, svaka na četiri skele, i na svakoj po dva stražara, širom otvorenih očiju, pretresaju okolinu, šikare i kamenje i šiblje, da se ne bi, iz Primorja, iz Ljubuškog, iz Kotora, prikrao ovamo kakav uskok. Poredane su te kule oko cijele kasabe, ravnomjerno, ali, čini se, najčvršća je ona nad Beglukom, na kojem se ističu konaci bega Bašagića.

U akšam sav taj život, potaknut opet njegovim glasom s ove munare, s ovog šerefeta, počet će polahko da se raznizuje, da se povlači, poput morske oseke. Iz dućana će izaći majstori i trgovci, prvo Muho Ljubović, drugi Sejfulah Kolaković, za njima ostali, redom, raspustit će šegrte i krenuti da uzmu abdest, a nekoliko sati kasnije, on, mujezin s ove munare, svojim glasom, pozivajući na posljednju molitvu za taj dan, stavit će konačni pečat i posvud po mahalama zavladat će mir. Tad će se čuti glas tek ponekog psa, iznenadan mjauk kakve mačke, koraci pasvandžije koji još jednom provjerava jesu li dućani dobro zamandaljeni, i kašalj, grub i uporan, stražara na kulama koji bdiju nad cijelom kasabom. A prije nego se to desi, sada, u podne, kada za koji čas, čim dahne još malo zraka i zagasi u sebi umor od uspinjanja uz munaru dugu dvanaest metara, kada na sahat-kuli odbije tačno podne, pa pusti svoj glas pozivajući vjernike na centralni namaz, sve će u čas biti obgrnuto tim njegovim glasom i sve će se pod njim poviti u slavu Onog u čije ime on pet puta na dan poziva vjernike da mu padnu na sedždu i potvrde da je Jedan i Jedini i Najveći, Stvoritelj i neba i zemlje, i ljudi, i svega što diše i treperi pod nebom, pa i ovog veličanstvenog trenutka, koji nas nevidljivim koncima veže za vječnost.

Kroz takav grad, pun života, prošao je, i nekoliko dana boravio u njemu, i slavni putopisac Evlija Čelebija. I dopala mu se ova kasaba. Nikako nije mogao razumjeti da ljudi mogu otići iz nje, a pogotovo oni najučeniji. Piše on da je vidio malo kasaba s toliko darovitih i poduzetnih ljudi. Spominje Čelebija u svom putopisu i starog defterdara Mustafa-pašu; i Ibrahim-efendiju, sina Mehmedovog, roznamendžiju sultana Murata IV; i njegovog brata Ali-efendiju, mostarskog muftiju; i defterdara Salih-pašu i njegovu braću Murtez-pašu i Zulfikar-agu; i haznadara Ibrahim-pašu. Ovaj Ibrahim-efendija iz Nevesinja, roznamendžija ili hroničar Murata IV, sagradi i džamiju i medresu u Mostaru, u blizini Starog mosta, a poznat je i po tome da je prvi u Mostar doveo vodu – i danas je poznata Česma pod košćelom, postavljena uz samu Roznamendžijinu džamiju, za koju se kazuje da iz nje teče najhladnija voda u Mostaru. Njegov brat Ali Ćafi-efendija ode u Istanbul i ondje postade pisar i spahija i bogat čovjek, te od dijela svog bogatstva izgradi, gore, pored Careve džamije, jednu zgradu s kupolom, kakve nadaleko nije bilo, kako to zapisuje Evlija Čelebija, i u njoj smjesti dvije škole: jednu za izučavanje islamske tradicije, a drugu za obuku hafiza pravilnom čitanju Kur’ana na sedam mekama. Za njihovo i za uzdržavanje Careve džamije uvakufi on sav svoj preostali novac.

Dva puta rušena

I sin Velijjudina Bakrača, osnivača ove džamije, otišao je u Istanbul i tamo svršio nauke. Taj sin zvao se Šaban. Tako, pozivajući se na Safvet-bega Bašagića i osmanske sidžile, piše historičar Hivzija Hasandedić u knjizi Muslimanska baština istočne Hercegovine. Otišao je u Istanbul 1616. godine i “svršio nauke i posvetio se ulemanskom pozivu. Tamo je predavao na više medresa i kasnije prešao u kadije. Godine 1635. imenovan je vrhovnim kadijom (mulom) u Šamu (Sirija), a 1638. u Kairu. Godine 1650. postao je vrhovni vojni sudac Anadolije (sadri Anadol kazasker), a 1654. sadri Rum. Umro je početkom 1659. poštovan od prijatelja i protivnika.”

Imao je Velijjudin Bakrač još jednog sina, piše Hasandedić. Ali historija mu ne zabilježi ime, mada je u Nevesinju izgradio hamam i han i uvakufio tri dućana i kahvu. Taj je vakuf potkraj 19. stoljeća davao i do 200 forinti godišnjeg prihoda. Kazuje se da je hamam sagrađen ispod same Careve džamije, a stari Nevesinjci pričali su da ga je izgradio predak stare nevesinjske porodice Kolakovića. Lokalitet na kojem je bio i danas se zove Hamam.

Za razliku od njegovih sinova, o samom Hadži Velijjudinu Bakraču, koji bi, eto, mogao biti i rodonačelnik Kolakovića, poznate hercegovačke porodice, gotovo se ništa ne zna. Njegovo ime stajalo je, skromno, i bez velikih epiteta, uklesano na kamenu ploču koja stajaše iznad ulaznih vrata ove džamije. Pisalo je ovako: “Kad Veli-aga, dobrotvor i čovjek pobožan, podiže ovu džamiju, oni koji za to čuše, darovaše joj ovakav tarih: Ovaj uzvišeni kutak dom je štovatelja Svevišnjeg Boga, godina 921. (1515).” Izgrađena je, dakle, 1515. godine, pa prema tome, riječ je o najstarijoj džamiji u Hercegovini nakon Bajazit-Veline džamije. Još se zna da je vakif Hadži Velijjudin sagradio uz džamiju i mekteb i medresu. Ne zna se kada je medresa prestala s radom i kada je srušena, a mekteb je radio sve do austrougarske okupacije.

Džamija se zvala Hadži Velijjudina Bakrača sve do “Nevesinjske puške”, kada je doživjela sudbinu većine istočnohercegovačkih džamija. Porušili su je ustanici i Crnogorci kada su u praskozorje 29. augusta 1875. godine provalili u Nevesinje i počeli da pljačkaju, da ubijaju, da pale i ruše na sve strane. Akšam tog dana zateknu Nevesinje haman porušeno i crno, kao za vrijeme velikog požara koji prije gotovo sto godina zahavati ovu kasabu, i to takvom snagom da se, vele, olovna kupola ove džamije sva rastopi, proključa, i, poput lave iz vulkanskog grotla, šišteći, sali se preko zagaravljenih zidova. Pobili su tada i nekoliko vjernika koji su pošli na sabah u ovu džamiju. U knjizi Hercegovina i Crna Gora 1875–1878 historičar Mirko Radoičić tvrdi da je 1.200 ustanika udarilo na kasabu Nevesinje i da su je svu spržili.

Pet godina poslije džamiju nanovo je podigao i munaru ozidao mutavelija Bakračevog vakufa Mula Hadžo Dugalić, iz bogate i ugledne porodice koja je imala kuće i bašče oko ove džamije i decenijama ranije brinula se o njoj, pa je otad narod zove Dugalića džamija. Nakon obnove, munara je ostala bez šerefeta, bila je kraća od srušene i imala je u svom tijelu “dvanaest na ćemer građenih prozorčića, kroz koje je mujezin gledao kada je učio, i ona je po svojoj formi predstavljala nešto neobično i jedinstveno”.

Takva, s tom neobičnom munarom, stajala je Dugalića džamija ravnih šezdeset godina i u njoj su vjernici klanjali namaze i Bajrame, a mujezin učio kroz njenu munaru. Sada je bila u zaštiti porodice Korkut. Godinama je imam u njoj bio Mustafa-efendiju Korkut, a Derviš Korkut, šerijatski sudija u Nevesinju, inicirao je popravke na njoj šest godina pred Drugi svjetski rat.

Nedugo nakon toga bit će sasvim zatvorena. Posljednji imam u njoj bio je Hamid-efendija Kolaković. I ona je, kao i Čaršijska džamija, nakon Drugog svjetskog rata služila kao magacin jednom socijalističkom preduzeću. Ali ni to joj nije pomoglo da 1992. godine, kada se u Nevesinjskom polju i po cijeloj istočnoj Hercegovini obračunavalo sa svime na čemu se temeljiše principi islamske kulture, i sama ponovo bude srušena i sravnjena sa zemljom. Džamiju i mekteb minirali su stručnjaci kako ne bi oštetili crkvu koja se nalazi desetak metara od nje, i još neke okolne objekte. Nakon njih došli su bageri i kamioni i sav kamen i ostali materijal otjerali u nepoznato. Poslije su izravnali teren i formirali parkiralište i stavili kontejnere za smeće, a uz dio haremskog zida, koji je preživio jer se nalazio uz sahat-kulu, pred zimu su slagana drva.

U ljeto ove godine počela je obnova Dugalića džamije, a kamen se, kako kaže poznati majstor za munare Alija Emšo iz Kiseljaka, vadi u Bijenjoj, vozi u Jablanicu, tamo se teše u blokove, vraća ovamo i uziđuje u nove zidove.

Sahat-kula nije srušena. Naredbodavci minera očito su smatrali da, ako odlijepe džamiju od nje, ona, sama po sebi, neće podsjećati ni na šta muslimansko. Na njenom tijelu isuviše je jak utjecaj italijanskih zvonika i dubrovačkih sahat-kula i sva dahće Mediteranom. Zidana je od tesanog kamena, stručnjaci pretpostavljaju da je građena u isto vrijeme kada i džamija, ali zasigurno prije 1664. godine, jer Evlija Čelebija, koji je te godine boravio u Nevesinju, zapisuje u svoj putopis da se svi mujezini i cijela kasaba ravnaju po sahatu na ovoj kuli. Godine 1891. postavljen je na kulu-sahat s tri mine, jedna je imala turske, druga arapske, a treća rimske brojeve.

Kula nije radila od 1918. godine do šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada su postavljene nove, plastične mine s arapskim brojevima, ali i novi sahat. Ni danas ne radi. Zabezeknuta, zastala je tačno na onom času kada se u dimu eksploziva Dugalića džamija iza njenih leđa sručila u hrpu kamenja. Tako barem pričaju neki od Nevesinjaca rasijanih širom svijeta, želeći u svoje teške sudbine unijeti malo mistike. I još govore, u polušapatu, puni nade, da će sahat na njoj ponovo početi kucati onog časa kada Alija Emšo iz Kisljaka uspravi i ovu munaru, tu, iza njenih leđa.