Istoga dana kada je u Sarajevu zatvoren ovogodišnji filmski festival, u subotu, 19. augusta 2023. godine, u malom nevesinjskom selu Kruševljani održan je tradicionalni džematski mevlud. Mevludu je prisustvovalo oko osam stotina vjernika, Bošnjaka, uglavnom rođenih u ovom dijelu naše zemlje. Toliko se osoba, vjerovatno, tog dana prošetalo crvenim tepihom prostrtim ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu. Bezbeli, učinci ovogodišnjeg filmskog festivala za bosanskohercegovačku kulturu, za našu domaću kinematografiju, za grad Sarajevo, za državu Bosnu i Hercegovinu vjerovatno su impozantni. Kritičari su o rezultatima festivala već počeli sabirati dojmove i nema sumnje da će biti uredno valorizirani iz različitih aspekata.
S druge strane, staroj tradiciji mevludskih okupljanja u brojnim bosanskohercegovačkim džematima skoro da niko u kulturnim krugovima ne pridaje nikakve pažnje. Naši intelektualci, kulturni radnici, u inerciji socijalističkog svjetonazora ovu vrstu vjerske tradicije smatraju kulturološkim anahronizmom koji će s vremenom iščeznuti i nestati. Kao izgovor, reći će da je to ipak samo vjerska tradicija.
Tradicionalni su mevludi i kulturne posebnosti
O mevludu kao kulturnoj posebnosti u Bosni i Hercegovini napisano je tek nekoliko inicijacijskih radova oslonjenih na sasvim slučajna naučna istraživanja. Tradicija džematskih mevluda, makar u Hercegovini, posebno u njenim istočnim dijelovima već stoljećima nadilazi samo vjerske okvire. Za razliku od mevluda koji su učeni u džamijama i mesdžidima u povodu mubarek večeri ili u posebnim prilikama u porodičnim kućama, ova vrsta mevludskih skupova ima izrazito svečanu notu s naglašenim elementima starije tradicije općeg narodnog veselja, posebnih sportskih takmičenja uz obavezne horske pjesme, muške i ženske gange ili bećarac, kako se u pučkom izrazu imenuje ova vrsta muzičkog izraza. Mevludi su bili idealna prilika da se na jednom mjestu okupi i bliža i dalja rodbina, da se međusobno upoznaju i zavjetuju da će jedni drugima uvijek biti od pomoći. Djevojkama i mladićima bile su to prilike da se međusobno druže, begenišu (dopadaju jedno drugome) i ašikuju, iz čega bi nerijetko uslijedile i svadbe i osnivanje novih porodica. Ova tradicija brižno je njegovana do posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Zavičajna okupljanja
Vrijeme je učinilo svoje, mnoge su navike promijenjene, no kod većine prijeratnih žitelja ovih prostora još su jake zavičajne veze, pa se nerijetko u manjim ili većim porodičnim skupinama okupljaju u rodnom selu ili kraj zgarišta kućnoga praga. Toj vrsti porodičnih okupljanja ne prethodi nikakav sadržaj. Vrijeme provedu u ugodnim razgovorima i evociranju uspomena. Proteklih skoro trideset godina Bošnjaci Nevesinja pažnju su bili usmjerili na obnovu porodičnih kuća i porušenih džamija i mesdžida. Skoro u pravilnom razmaku do unazad tri-četiri godine organizirana su svečana otvorenja pa se narod tim povodom po selima masovno okupljao. Svjesni činjenice da su skoro sve džamije obnovljene i da ih sada treba održavati i brinuti se o njima, ali i da većina raseljenog stanovništva intenzivno osjeća potrebu zavičajnih skupova, Medžlis Islamske zajednice Nevesinje donio je odluku da svake godine organizira džematski mevlud u jednom od dvanaestak sela u kojima su živjeli i gdje povremeno žive Bošnjaci, i tako ukrug. Prvi takav u nizu organiziran je u Kruševljanima, 23 kilometra udaljenim od Nevesinja. Ovaj događaj zavređuje punu pažnju ne samo ljudi koji su vezani za ovaj kraj već i puno šire zanimanje cjelokupne društvene javnosti. O njemu se može govoriti sa više aspekata. Bez obzira na to što su predratni mještani ovog sela, uglavnom nastanjeni u Mostaru, Sarajevu i Konjicu, izdvojili značajna sredstva iz skromnih porodičnih budžeta da dostojno počaste svoju rodbinu, prijatelje, poznanike, osjećaj potrebe da čuvaju svetost kućnog praga, da dolaze i obrađuju svoja imanja, osjećaj ponosa i zanosa kudikamo im je dominantniji. Skoro u pravilu dijele mišljenje da bi potrošili još toliko za ista i slična iskustva. Sama najava da će mevlud biti organiziran pokrenula je mnoge od njih da urede svoje avlije, okreče kuće, poprave unutrašnje instalacije, vanjsku infrastrukturu u selu, da im bude kao što je nekada bilo i još bolje i još ljepše. Osmijesi, ničim opterećeni, puni iskrenosti kojim su ispunili džamijsku avliju dovoljno su o tome govorili.
Mevlud odgaja emocije
Dok su izvođači programa, učači s područja Goraždanskog medžlisa, učili mevludske spjevove, oni koji su bili u džamijskim safovima pažljivo su zanavljali moralne vrijednosti kojima su ih učili njihovi očevi, njihove majke i njihova ulema, skupno učeći salavate, tekbire i ponavljajući refrene poznatih bosanskih ilahija. Stoga bi možda bilo preciznije reći da je mevlud proučio cijeli džemat, o čemu je svojedobno pisao rahmetli Džafer Obradović. On je izričit u tvrdnji da svako onaj ko je prisustvovao izvođenju mevluda zna koliko je, naprimjer, snažnije i uznositije djelovanje skupnog učenja salavata ili tekbira od onoga koje se izvodi pojedinačno i nasamo. „Isto tako, svaka mevludska pouka i uputa, zasnovana na izražavanju moralnih vrijednosti i primjera iz života Muhameda a. s., pogotovo ako je saopćena primjereno svečanim i melodičnim glasom, u specifičnoj atmosferi izvođenja mevluda, dobije svoje upečatljivo značenje i dodatnu snagu praktičnog važenja“, primijetit će Obradović. Uz to treba dodati i činjenicu da je nezaobilazan dio mevludskih svečanosti i prigodan vazi nasihat najznačajnije uleme jednog vremena i prostora, u kojem poruke obavezno sadržavaju važnost moralne prakse na tom području i poticaj za opće-humanističko djelovanje. Tako je bilo i ovaj put. Goraždanski muftija Pitić, koji je i rođen u Kruševljanima, prisutnima se obratio potpuno otvoreno kao u svakom porodičnom okruženju, čak i iz dozu nužne kritike.
Staroslavenska tradicija
I ovog puta nakon podne namaza nekolicina prisutnih horski su otpjevali nekoliko pjesama bećarca i gange, da ih želja mine za starim vremenima. Na ledini ispod džamije uz zvuke harmonike uhvatilo se kolo u kojem su po starom običaju i stariji i mlađi i muško i žensko igrali tu drevnu igru. Ovaj običaj narodnog veselja i radovanja u Hercegovini je star, čini se, koliko i tradicija džematskih mevluda. Aiša Softić zabilježila je kako se za razliku od gradskih sredina, gdje se učenjem mevluda završava cijeli običajni ceremonijal, u seoskima mevlud kombinira s drugim pratećim sadržajima koji su potpuno izvan religioznog okvira. „U seoskim sredinama mevlud ima karakteristike koje su uočljive i pri drugim tradicionalnim kolektivnim skupovima, koji su vezani za određene kalendarske datume (Jurjevo, Aliđun itd.)“, navela je Softić. U tim činjenicama prepoznajemo širinu promišljanja stare bosanske uleme koja nije dokidala niti jedan jedini običaj koji svojim sadržajem nije proturječio načelima islama. Tu staroslavensku tradiciju, koju islam nije dokinuo, bar ne izričitim šerijatskopravnim normama, treba razumijevati i sa tradicijom gange i bećarca, koja se sačuvala do današnjih dana kod sva tri naroda u Hercegovini. Baš u Kruševljanima kružila je legenda da je nakon svečanog otvorenja džamije jedna grupa ljudi zapjevala gangu, a dr. Mustafa-efendija Cerić, reisu-l-ulema u penziji, brecnuo se s negodovanjem, misleći da to pjevaju Srbi. Ganga i bećarac, makar kažu oni kulturni radnici koji su se bavili istraživanjem ove teme, stariji su od kolektivnog sjećanja i niko pouzdano ne zna čije je to i kakvo nasljeđe. U Hercegovini to je nasljeđe svih. Potrebu da pjevaju moguće je da slušaoci mevluda steknu tokom samog učenja jer je mekam bosanskog mevluda, prema mišljenju Maje Baralić, poseban i specifičan: „Tokom usmenog prenošenja melodijskih obrazaca, pod utjecajem lokalne muzičke prakse došlo je do određenih promjena originalnih mekama“. Ona je zabilježila da nisu bile rijetke pojave da je izvođene mevluda bilo vrlo blisko tradiciji pjevanja epskih pjesma i sevdalinki.
Tradicionalni džematski mevlud u Kruševljanima uglavnom je slijedio raniju tradiciju, s manje ili više vjerodostojnosti. U sagledavanjima ostvarenih društvenih benefita treba izdvojiti činjenice da je ovaj vid skupova najefikasniji način odgajanja emocije na načelima vjere, stare kulture i, što je možda najvažnije, da su se po svijetu rasuti rođaci okupili i iznova jačali porodične i rodbinske veze. Mnogi od njih koji danas žive i rade širom Bosne i Hercegovine, evropskih zemalja, pa čak i u Americi, svoje godišnje odmore prilagodili su ovom terminu, da sa svojim najrođenijim provedu dragocjeno vrijeme u svom rodnom selu. Stoga smo slobodni zaključiti da je i mevlud u Kruševljanima značajan i važan za budućnost Bosne i Hercegovine, jer se ovakvim vidovima okupljanja čuva prostor jedinstvene Bosne i Hercegovine, kao što je važan i Sarajevski filmski festival, na kojem, sudeći prema opredjeljenu naših filmskih radnika, nikada nećemo pogledati film o staroj bošnjačkoj tradiciji u kojem će se bez zgražavanja publike i kritike pjevati ganga i bećarac, i u kojem će neki hodža, muftija ili derviš biti pozitivna ličnost. Ako meni ne vjerujete, pitajte Nezima efendiju Muderisa, on će vam to iskustveno pojasniti.
