U nedjelju 18. augusta u Sarajevu su se vršile grozničave pripreme za odbranu. Kako su Sarajlije već bile mobilizirane i nalazile se na bojištima diljem Bosne, od kojih su mnogi bili ranjeni ili su izginuli, za odbranu je bilo svega nekih 5.000 sposobnih boraca. Oprema je bila gotovo nikakva. Raspolagalo se sa svega nekoliko topova. Dva od njih su izvučena na Vraca, a ostali su raspoređeni na Gorici, Debelom Brdu i Pašinom Brdu. Dva Krupova topa, zaostala od turske posade, bila su namjerno onesposobljena od turkofila, ali ih je doveo u red vrsni kovač i puškar Avdo Jabučica pa su i oni stavljeni u funkciju.
Kad su Austrijanci shvatili da su Sarajlije odlučile braniti grad po cijenu svojih života, napravili su zastoj i nisu odmah na njega krenuli poslije proboja bosanske odbrane na Klokotima i kod Visokog. Generalu Filipoviću je trebao predah i vrijeme da procijeni situaciju i razradi plan, znajući šta znaci voditi ulične borbe. U tu svrhu je angažirao snage jačine od 14.000 vojnika raspoređenih u 18 bataljona pješadije s dva puka u rezervi, potom dva eskadrona konjanika i devet baterija topova, što je iznosilo 52 oruđa. Filipović je izdao naredbu da napad počne 19. augusta 1878. godine u pet sahata ujutro. Sarajevu je zaprijetila opasnost kao nikada do tada.
Prve borbe su otpočele na Pašinom brdu. Pripadnici elitnih austrijskih jedinica naišli su na neprobojan bedem sarajevskih branilaca kojih je na tamošnjim položajima bilo jedva šest stotina. Predvodio ih je junačni šejh Hadžijamaković. Borbe su vođene prsa u prsa na čitavom prostoru od Pašina brda preko Ravnih Bakija i Hladivoda. Tuklo se sabljama, bajonetama, handžarima, golim šakama, i tako je trajalo punih pet sahata. Na obje strane je bilo puno poginulih i ranjenih. Austrijanci su nastojali mnoštvom neutralizirati srčanost i hrabrost bosanskih boraca.
Borba je bila neravnopravna. Šest stotina branilaca nije moglo ništa učiniti protiv nekoliko hiljada napadača. Neprijatelj je lomio odbranu branilaca i ovi su se povlačili stopu po stopu prema bedemima grada. Tu zaposjednu nove položaje i nastave se još srčanije boriti.
Bitke su vođene i u drugim dijelovima grada. Neprijatelj je posvuda imao ogromnu premoć, osobito u artiljeriji, koju je maksimalno koristio za pripremu bitaka izbliza. Grad je nemilosrdno tučen iz brdskih i poljskih topova sa svih strana, a branioci nisu imali čime uzvratiti. Pod njenim udarima prvo je popustila odbrana na Koševu i neprijateljska vojska je s te strane počela nadirati u grad.
Vođeni su teški bojevi i na Koševskom brdu te na Gorici. Austrijanci su te položaje tukli sa Poljina i Grdonja, gdje su izvukli tešku artiljeriju. Branioci Sarajeva su na Gorici imali svega dva topa, ali zahvaljujući izvrsnim tobdžijama Mustafi Trampi i Avdi Jabučici, bili su veoma ubojiti.
Izloženi ogromnom pritisku branioci su bili primorani da se povlače sa svih isturenih položaja oko grada. Za njima su se spuštale i neprijateljske snage pa su u svim gradskim zonama započele ulične borbe. Branjena je svaka mahala, svaki sokak, svaka kapija, avlija. Zavojevaču je bio nametnut najteži i najopasniji oblik borbe pri zauzimanju grada – ulične borbe. Odlučnost Sarajlija da brane svoj grad po cijenu svojih života podrazumijevala je ogromne žrtve i na neprijateljskoj strani. Razvoj događaja doveo je napadače u situaciju iz koje se nisu mogli povući ukoliko su željeli ovladati glavnim gradom zemlje koju su zauzimali.
Neprijateljske snage koje su nadirale preko Koševskog brda pošle su u nekoliko pravaca prema centru grada. Teške bitke su vođene na Koševu kod Kemalbegovog ženskog mekteba uz tamošnji potok. Krvave borbe su vođene i na Širokači, Bjelavama, Budakovićima, Medresetu, Žagrićima i drugim dijelovima grada, ali je najteže bilo na Gorici. Borbe se potom prenesu naniže i razviju se na čitavom prostoru sve do Magribije džamije i u tamošnjoj mahali, pa oko obala Miljacke i dalje. Bilo se posvuda, po sokacima, avlijama, grebljima, pucalo se sa prozora, krovova, pa čak i sa munara.
Austrijski vojnici su se veoma iznenadili kad su među braniocima vidjeli i žene, pa čak i djecu. Ovakav ogorčen otpor Sarajlija, u kojem je učestvovalo staro i mlado, muško i žensko, zdravi, bolesni, razbjesnio je Austrijance. Shvatili su da se vodi bitka na život i smrt. Svjedoci strašne pogibije u svojim redovima, jurišali su bjesomučno i počeli pucati na sve što je bilo ispred njih, ne gledajući da li je to borac, starica, dijete, trudnica.
Mnogi su izbezumljeni od straha izgubili kontrolu pa su počeli činiti zločine kakvi do tada nisu viđeni u Sarajevu, što je bilo neprimjereno pripadnicima vojske najnaprednije evropske države i velesile. Zabilježeni su, naime, slučajevi klanja ljudi, pa čak žena i djece. Bilo je slučajeva da su vojnici u kućama ubijali trudnice i majke s djetetom u naručju. Zalaganjem oficira spriječene su razmjere koje su mogle biti krajnje kompromitirajuće za Austriju.
Grad je branilo sve sto je moglo hodati i nije se gledalo na žrtve. U nastalom paklu izbije požar koji je munjevito gutao kuće, sokake i cijele mahale. Samo na Gorici izgorjelo je četrdeset kuća, neke zajedno sa ženama i djecom.
Kravi okršaji su bili i u ostalim dijelovima grada, ali je u završnici najteže bilo oko Alipašine džamije. Tu se nemilosrdno i pucalo i sjeklo. Krv je tekla potocima. Branioci su se peli na munare pa odatle pucali na Austrijance. Ovi su se za njima peli i žive ih bacali odozgo.
(Enver Imamović, Pregled historije Bosne, KBS, 2016)
