Milorad Dodik je šovinist. Milorad Dodik je ekstrem. Milorad Dodik je prijetnja miru u Bosni i Hercegovini. Milorada Dodika treba uhapsiti zbog kršenja ama baš svih stavova člana 145a Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. A evo i dokaza.

J'ACCUSE!

Stavovi (1) i (2) člana 145a Krivičnog zakona BiH kažu da će se kazniti onaj “Ko javno izaziva, raspiruje nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutivnim narodima” te “Ko javno podstrekuje na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv grupe osoba ili člana grupe određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost”. Gostujući 3. augusta u emisiji entitetskog emitera RTRS, Milorad Dodik je raspirivao nacionalnu mržnju, razdor i netrpeljivost tvrdeći, između ostalog, kako “Bošnjaci u sebi nemaju kapaciteta da budu državotvoran narod jer su podanički narod”. Ovakav šovinizam spram Bošnjaka Dodik je pokušao ilustrirati citirajući Andrića te ga je dodatno “argumentirao” tvrdeći da se radi o “patološkom karakteru na koji funkcionišu samo muslimanski konvertiti”.

Dodik je čak pokušao da račun za represiju bivših sistema, koji su Bošnjacima uskraćivali pravo da se izjašnjavaju kao ono što jesu, nekako isporuči samim Bošnjacima nalazeći u tim zabranama nekakav dokaz za bošnjačko “konvertitstvo” te opravdanje za svoju dehumanizaciju Bošnjaka. Dodik tvrdi i to da su Bošnjaci “sami sebe proglasili Bošnjacima”, i to ne zato jer je to oduvijek njihovo nacionalno ime već iz podle namjere smišljanja “dovoljno integrativnog naziva” putem kojeg bi “integrisali sve Srbe i Hrvate te stvorili bosansku naciju, bosansko pismo, bosanski jezik”, čime ustvari dodatno negira i legitimnost bosanskog jezika.

Dodiku ovo nije prvi put da napada na bosanski jezik jer je, recimo, 14. septembra prošle godine tvrdio da je “nametanje naziva jezika ‘bosanski’ nastavak politike asimilacije svih u BiH” te, “ako baš Bošnjaci insistiraju da se taj jezik zove tako, onda im se mora objasniti da se ‘bosanski’ na srpskom kaže bošnjački”. Nešto ranije, 7. septembra, opet je najgrublje vrijeđao Bošnjake, ali i Hrvate tvrdeći kako poslanik PDP-a i gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković hoće po Banjoj Luci da diže spomenike “balijama i ustašama”.

No nisu Bošnjaci jedini narod spram kojeg Dodik širi nacionalnu, vjersku i rasnu mržnju. Na njegovom udaru našla se nedavno čak i cijela grupa germanskih naroda koje je Dodik označio kao “genocidne”. Galameći kako neće dozvoliti provođenje Inzkove dopune zakona kojim se zabranjuje negiranje Genocida, Dodik je izjavio kako iza Inzkove odluke ustvari stoji “germanski narod koji ne želi da ostane jedini narod genocidne prirode”. Interesantno je i indikativno da Dodik ne vidi ničega licemjernog u tome da vrišti o tome kako su Srbi ugroženi ili čak pod prijetnjom da ih se proglasi genocidnim dok istovremeno tvrdi da su drugi narodi po prirodi genocidni, podanički, konvertitski ili nedržavotvorni.

NEDJELO DO NEDJELA

Stav (3) člana 145a Krivičnog zakona BiH kaže da će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina kazniti onaj “Ko javno poriče, grubo umanjuje ili pokušava pravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravosnažnom presudom u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda pridruženom uz Londonski sporazum od 8. aprila 1945. godine ili Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog krivičnog suda ili suda u Bosni i Hercegovini...” Milorad Dodik to čini, otvoreno i konzistentno.

Izlišno je i brojati koliko je tačno puta Dodik negirao Genocid nad Bošnjacima. Najsvježiji primjer jeste spomenuta reakcija na Inzkovu odluku kada je na konferenciji za novinare ne samo ponavljao da se “Genocid nije desio” već je i tom negacijom zaključio samu konferenciju. Dodikovo negiranje Genocida gotovo je svakodnevni dio njegovog političkog djelovanje, a negatorsku i mrzilačku retoriku redovno prate i praktični primjeri, poput osnivanja kojekakvih komisija koje bi trebale da daju i “naučnu” podlogu negiranju Genocida.

Uz prethodna tri stava člana 145a Krivičnog zakona BiH, Dodik vrši i krivično djelo iz stava (4), to jeste “čini krivično djelo iz stava (1) do (3) tako što javnosti čini dostupnim ili joj distribuira letke, slike ili druge materijale”. U to se svrstavaju ne samo njegova javna pojavljivanja i gostovanja s kojih širi mržnju na nacionalnoj i vjerskoj osnovi te negira Genocid već i potezi poput pokretanja peticije kojom bi “milion Srba svedočilo da genocida nije bilo”, a što je u suštini Dodikov način da se zaštiti od krivičnog progona tako što će saučesnicima napraviti većinu srpske javnosti.

OPASNE PRIJETNJE

Još opasnije, ako već ne odvratnije, jesu Dodikovo zveckanje oružjem te otvorene prijetnje nasiljem, a što je kršenje stava (5) člana 145a Krivičnog zakona BiH, koji kaže: “Ako je krivično djelo iz stava (1) do (3) ovog člana počinjeno na način kojim se može poremetiti javni red i mir ili je prijeteće, zlostavljajuće ili uvredljivo, počinilac će se kazniti kaznom zatvora od najmanje tri godine.” Dodik je širio razdor na nacionalnoj osnovi, podsticao mržnju te negirao Genocid, a pri tome prijetio disolucijom Bosne i Hercegovine i poručio kako se “Srbi imaju čime braniti” ako neko pređe “entitetsku granicu” kako bi sankcionirao takvo ponašanje. Na šta je zaista mislio, Dodik je ukazao nekoliko dana kasnije izjavom da je “policija Republike Srpske dobila nalog da štiti i brani ljude” pojasnivši: “Ako neko pokuša da hapsi ili privodi, policija Republike Srpske će to sprečiti”, te je pozvao “sve ljude u Republici Srpskoj” da “prilikom svakog saznanja o eventualnom djelovanju SIPA-e ili obavještajne službe obavijeste nadležnu policiju.” Ovo je možda najozbiljnija prijetnja javnom redu i miru u proteklih dvadeset godina u Bosni i Hercegovini. Ovo je prvi put da je neki političar priprijetio nasiljem te sukobom entitetske policije ako se državne institucije usude provoditi zakon ili operativno djelovati na prostoru manjeg bh. entiteta.

Dodik je kriv i po stavu (6) člana 145a Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, koji kriminalizira dodjeljivanje “priznanja, nagrade, spomenice licima osuđenim pravosnažnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin”, ali i imenovanja ”javnih objekata kao što su ulica, trg, park, most, institucija, ustanova, opština ili grad, naselje i naseljeno mjesto, ili slično... prema licu osuđenom pravosnažnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin”. Prisjetimo se da je Dodik 2016. godine otvorio Studentski dom na Palama, nazvan po ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, i to četiri dana prije nego mu je izrečena presuda, da bi zatim godinama odbijao skidanje table s Karadžićevim imenom, pravdajući se da je postavljena prije nego što je ovaj pravomoćno osuđen.

Dodik također uporno odbacuje i do dan-danas odbija zahtjev da se ponište odlikovanja ne samo zločincu Karadžiću već i ratnim zločincima Biljani Plavšić i Momčilu Krajišniku, tvrdeći da su u pitanju “ultimatumi”, a da su Srbi “posebno osetljivi na ultimatume”. 

UGASITI POŽAR DOK NE POSTANE STIHIJA

Na sve to, Milorad Dodik krši i stav (7) člana 142a Krivičnog zakona BiH, koji kaže: “Počinilac krivičnog djela iz stava (1) do (4) ovog člana koji je dužnosnik ili odgovorno lice ili zaposlenik u instituciji vlasti ili bilo kojem organu koji se finansira putem javnog budžeta kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine.” Na žalost svih normalnih građana Bosne i Hercegovine, Milorad Dodik je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, pa je njegovo kršenje zakona i širenje šovinizma s najviše funkcije u jednoj državi višestruko opasnije i zločinačkije.

I to je najopakija posljedica Dodikove šovinističke dehumanizacije Bošnjaka, ali i ostalih naroda. Nije zgoreg ponoviti već ranije napisanu istinu da ovdje nije riječ samo o Miloradu Dodiku kao takvom, čak ako on i jeste član Predsjedništva BiH i neprikosnoveni lider bosanskohercegovačkih Srba, koji njegov antibošnjački govor mržnje već duže od decenije nagrađuju svojim glasovima. Osnovni problem jeste legitimizacija i normalizacija antibošnjačkog, ali i svakog drugog šovinizma koji Dodik nekažnjeno demonstrira na dnevnoj bazi, a koji se toliko udomaćio da je postepeno postao dio vokabulara srpskih političara, medija pa i srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Takav je šovinizam, naravno, postojao i ranije, naročito tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu, u vrijeme Genocida nad Bošnjacima, no bio je utišan nakon rata, da bi se dolaskom Dodika na vlast opet razbuktao.

Štaviše, danas, za razliku od ranijih vremena, taj antibošnjački šovinizam u javnom prostoru više nije problematičan niti za medije ili pojedine javne ličnosti koji imaju bazu u Sarajevu jer ga i oni tretiraju kao legitiman dio javnog diskursa. Tome svjedoči i činjenica da, osim SDA, naročito Bakira Izetbegovića i Šefika Džaferovića, gotovo niti jedna značajna ličnost ili organizacija s bošnjačke ili građanske političke, medijske i javne scene nisu zadovoljavajuće reagirali. Naročito je upadljiva šutnja ličnosti i organizacija koje nose prefiks bošnjački, a koji doslovno žive na račun “brige za Bošnjake”. A kada je potrebno govoriti, zagalamiti čak i kriknuti, oni šute li – šute. Neki bi takvo mrtvilo, inertnost i mazohizam mogli pokušati nazvati nekakvim čuvanjem dostojanstva, ali nema ničega dostojanstveno u pristajanju da se bude vreća za udaranje. Politika toleriranja netolerancije, naročito prema samom sebi, historijski je dokazano promašen politički kurs koji ima kontraefekt jer ohrabruje političke siledžije i potiče ih na još gore ispade i avanture. Nema ničega plemenitog ili uzvišenog u samokastraciji vlastite časti, nema mudrosti u kompromisima na račun svetinja, nema nikakvog merhameta u tome da se bude prezreni uškopljenik. U svemu tome kuriozitet jeste da se takvi šutolozi kasnije ljute i čak glasno negoduju kada im se kaže da je SDA ne samo jedini autentični već i legitimni bošnjački predstavnik.

Ne smijemo zaboraviti da je Dodikov uvredljivi vokabular, taj šovinistički govor mržnje jednog člana Predsjedništva, ustvari uvod u širu dehumanizaciju Bošnjaka, u legitimizaciju govora mržnje u javnom prostoru, a što je jedan od preduvjeta ponavljanja genocida. A gdje su tek raznorazne Dodikove antiustavne izjave kojima poziva na secesiju, nestanak Bosne i Hercegovine ili otcjepljenje nekih njenih dijelova!? Dodik je svojom retorikom i djelovanjem prešao sve prihvatljive granice. Zato se na takve pojave MORA pravovremeno reagirati i sasjeći ih u korijenu prije nego što ponovo ne dovedu do nasilja!

Dodika je potrebno uhapsiti. Što prije – to bolje. U interesu očuvanja mira, temeljnih civilizacijskih vrijednosti i svega onoga što je dobro i normalno u Bosni i Hercegovini. Dodika se MORA uhapsiti prije nego što postane kasno. Za sve nas.