Malo je osoba koje su preživjele Opsadu Sarajeva i Agresiju na Bosnu i Hercegovinu koje imaju neke svoje fotografije iz tog mučnog vremena. One fotografije koje postoje nastajale su uglavnom slučajno, kada ih je neko od novinara uslikao na ulici u redu za vodu ili u potrazi za drvima. Rijetke su one koje su napravljene na rođendanima, svadbama ili na kakvoj drugoj veseloj prigodi. Jednostavno, nije bilo filma, kamere ili baterija da se fotografije naprave. Ni vremena za njih u svakodnevnoj utrci za preživljavanje.
Džemil Hodžić nije izuzetak. Godinama je Džemila, koji je kao dječak preživio Opsadu Sarajeva, mučilo to što nema svojih ratnih fotografija. Mučilo ga je i proganjalo to što nema ni ratne fotografije svog brata Amela. Njega je 1995. godine ubio snajperista Vojske Republike srpske s položaja na Špicastoj stijeni, u starom dijelu Sarajeva. Amel je izdahnuo na rukama svoje majke.
Džemil je odlučio 2019. godine, kako bi probao pronaći fotografiju svog brata, pokrenuti Facebook i Twitter stranicu pod nazivom Sniper Alley. Riječ je o nazivu centralnog sarajevskog bulevara koji su mu dali inozemni novinari, koji se nalazi na obali Miljacke, paralelno s tada opkoljenim naseljem Grbavica, iz kojeg su srpski snajperisti sijali smrt po Sarajevu. Tražio je strane novinare koji su izvještavali iz Sarajeva i molio ih da mu pošalju fotografije djece.
I oni koji su stranicu pratili počeli su mu također slati fotografije iz vlastitih arhiva. S vremenom je stranica postala ogroman virtualni arhiv sa slikama života u opkoljenom gradu u kojem je za 44 mjeseca Opsade ubijeno 11.541 osoba. Među njima i više od hiljadu djece. Danas Džemilov projekt sadrži stotinjak galerija s fotografijama djece Sarajeva, a fotografije je poslalo 286 osoba.
“Ideja je nastala postepeno nekad u 2018. godini. Iz silne želje da pronađem sliku brata rahmetli pa i sebe ili mojih roditelja nastala je ideja za stranicu. Njegova slika je bila fokus i želja, ali ne i misija cijelog projekta. Nakon tri godine imamo 107 galerija i ono što sam uradio za sebe učinio sam i za druge. Mnogi su pronašli slike svoje braće i sestara, a to je upravo bio naš glavni cilj. Ovo je misija koja neće nikad prestati iz jednostavnog razloga, nema određen cilj i vrijeme. Trenutno čekamo bar 40 fotografa da pošalju slike i nikad nećemo znati šta sve posjeduju i kad će ih poslati. To može biti set od 1.000 ili pet slika, ali opet sve zavisi šta je na njima ili ko je na njima”, počinje Džemil svoju priču za Stav.
Džemilova majka bila je medicinska sestra. Svaki je dan Opsade provela u bolnici, pomažući teško ranjenim Sarajlijama. Doživjela je tog majskog dana 1995. godine najveću nesreću koja može zadesiti ljudsko biće. Izgubila je svoje dijete. S drugovima iz ulice Džemil i Amel su se izašli igrati. Srpski je snajperista pogodio Amela na ulici dok se igrao u blizini svog doma. Njihova majka došla je s posla samo koji trenutak ranije. Amel Hodžić izdahnuo je u majčinom krilu.
“Ja sam taj dan odrastao i prestao biti dijete. Naravno, ja tada nisam bio svjestan toga niti sam razmišljao o tome. Nije mene niko pitao kao ni mnoge druge, koji su preživjeli slično ili gore, da li ja želim da budem u toj situaciji, to se jednostavno desi. Postao sam čovjek zarobljen u tijelu djeteta. Tog trećeg maja 1995. godine moja majka je imala isto godina kao ja kad sam pokrenuo projekt. Ja bih rekao da nije slučajno i da je to meni inspiracija i dužnost da se i njen život i doprinos na jedan način zabilježi”, priča nam Džemil, nastavljajući: “Moram da naglasim da se njena ljubav i briga neplanski udvostručila i da su me baš ta njena pažnja i odgoj oca rahmetli spasili. Spašen sam ponora u koji su, vjerujem, mnogi otišli. Zahvala za sve ovo što radim pripada Gospodaru pa onda mojim roditeljima i njihovoj životnoj filozofiji. Tek sad kao roditelj mogu da uvidim majčinu snagu i volju da je pored svoje pameti i mene uspjela da sačuva i izvede na pravi put.”
Džemila pitamo je li njegova majka poslije Amelove smrti uopće bila živa. Kako nastavi živjeti majka kojoj dijete umre u krilu krvareći od snajperskog hica? “Već tada sam shvatio da mi nismo na ovom svijetu da budemo sretni ili nesretni. To je jednostavno tako i koliko god ja mrzio to čuti, jer zvuči jako nesenzibilno – život ide dalje. Preživio sam ja i vjerujem da je to njima bio dovoljan razlog da se nastavi dalje. Niko vas ne pita kako vam je, nego se borite sami za sebe, to je uvijek tako bilo i bit će. Nastavite živjeti oštećeni, nekad izgubljeni, a skoro uvijek usamljeni. Kako tada, tako i danas, moja majka je meni oslonac i pomaže mi kroz sve ovo kroz šta ja prolazim. Zbog tog borbenog duha i dostojanstva koje je sačuvala, snage imana i volje za životom, za mene će moja mama uvijek biti moja inspiracija i vječiti neopjevani heroj. Kad kažem neopjevani, mislim na to da imate ljude koji i dan-danas 'jašu mrtva konja' za neke nerelevantne 'doprinose', a samo jedna njena noćna smjena iz bolnice u toku rata vrijedi više nego cijeli nečiji opus pod opsadom, sve tri i po njihove predstave.
Ne trebam ja tražiti uzore van svoje kuće i ne trebam se diviti nekim grant lešinarima za nerad koji ih provlači kroz život. Nastaviti ili ne nastaviti, moja majka i rahmetli otac su odlučili da nastave. Kroz njih i ja s ovim projektom nastavljam da pričam njihovu priču i tako njihov život ostaje upamćen. Svako ubijeno dijete je njihovo dijete. Ja ne želim da ovo radim iz inata, to nisu pravi nijeti i tu nema nagrade. Inat je prolazan i kratkog vijeka. Mogli bi reći da je inat dobar za dunjaluk i možda kao motivacioni, da ne kažem ložionički element. Na kraju krajeva, nije ni svaki inat pravilan i opravdan. U inatu postoje primjese skrivene frustracije kao kad je onaj jedan hudnik, Bošnjak, pobijedio na takmičenju u jedenju čvaraka. Šta je postigao i kome se on dokazivao, to samo on zna. Kriza identiteta.
Nemam se ja šta kome inatiti, dokazivati i suprotstavljati, moja vjera i moja ljubav prema bratu rahmetli su dovoljni da ja ovo radim. Mislim da se kroz ovaj projekt jasno vidi kako su moji roditelji nastavili živjeti nakon ubistva Amela. To nas je obilježilo, ali nas nije uništilo koliko god bi to nekima odgovaralo. 'Ono što te ne ubije, to te ojača' mi je također u mom poimanju svijeta i percepciji stvarnosti jednostavno neprihvatljivo. Šta mene ima ko ikako da ubija?! Ne želim da pristajem na to.”
Džemil kaže da se i danas sjeća svakog detalja tog majskog dana, ali da ga trenuci koje je tada preživio danas ne proganjaju. “Nemam noćne more, ne razmišljam o tome pa skoro nikad. Prvi put sam sve to stavio na papir zbog projekta. Nekad 2018. godine sam počeo pisati prvu verziju i nakon nekih 15 verzija i mnogih ispravki objavljena je 'Moja priča' kao pokretač projekta. Naravno, tu nije bilo sve, činilo se dosta hladno i sterilno. Više novinarski s činjenicama nego neka personalna ispovijed. Moguće da nisam bio spreman, a možda nisam ni znao sve detalje koji su tinjali negdje u meni. Vjerujem da nikad neće sve biti ispričano. Znači, 23 godine poslije ubistva Amela ja nikad nikome nisam ispričao kako se to sve desilo. Kako je vrijeme odmicalo i kako su novinari postavljali pitanja, tako sam i ja 'iskopavao' neke nove tajne. Sa svakim njihovim pitanjem ja sam saznavao nešto novo, tako da do kraja ovog intervjua ja ću najvjerovatnije da spoznam još nešto.
Možda ponovo proživim tu traumu i tamnije stvari izađu na vidjelo, ili svjetlije, nikad se ne zna. Nisu baš svi momenti kojih se sjetim bolni i tegobni i ne ostavljaju svi negativan trag, neki su pozitivni i veći od života. Kao topa koju smo jeli tog jutra. Uvijek sam se pitao zašto topa usred ljeta mimo ramazana. To nikad neću znati. Sad mi se jede topa ne zato što sam gladan nego zato što mi fali taj moment i taj doručak kad je Amel bio živ. Ljude pokreću raznorazne stvari na ovom svijetu i veoma je moguće da se ubistvo moga brata manifestuje na neke druge stvari u mom životu. Taj dan me ne proganja nego motiviše u svemu što radim.”
Pitamo ga “razgovara” li s bratom danas. Kaže nam da to čini na jedan neobjašnjiv način.
“Kroz djela i postupke najviše. To je razgovor gdje ja radim poslove za njega ili gdje ja obavljam neke stvari koje bi on radio da je živ. Razgovor bez riječi. Selam je obavezan kad ga posjećujem na mezarju ako bih govorio o razgovoru u bukvalnom smislu. Nisam mu se jednom požalio da bih volio da sam ja poginuo, a ne on. Njega sam vidio kao svijetlu tačku naše porodice, a ne sebe. Ja sam nekako bio nestašan i problematičan i samim tim, po mom mišljenju, nedostojan života. Pokušavam da ga zamislim starijeg od sebe i da mu se tako obratim. Pokušavam da mu čujem glas. Ne dešava se to stalno, jako rijetko. Nije to baš lagano. Moraju postojati uslovi za takvo nešto, totalna tišina, stanje uma da sam 100 posto predan takvom razmišljanju, a takvih momenata je u današnjem okruženju sve manje i manje. Moj sin danas nosi njegovo ime i to je jedan vid razgovora, a neke stvari nisam siguran da ih želim javno dijeliti. To je moja intima i jedan određeni svijet samo za mene.”
Iza Amela je u kući ostala nedovršena levha. Nju je porodica nakon Opsade poklonila sarajevskom Muzeju ratnog djetinjstva. “Amel je bio drugi razred Srednje umjetničke škole u vrijeme njegove pogibije. Uvijek je crtao i za mene uvijek bio nedostižan umjetnik. U ratu je bilo organizovano neko takmičenje u kaligrafiji, tako da se on počeo intenzivno baviti kaligrafijom i nacrtao je možda 10 do 15 radova. Levha koja se nalazi u Muzeju ratnog djetinjstva je taj dan, 3. maja, ostala na njegovom stolu. To je prva sura iz Kur’ana, Fatiha. Nedovršena. Njegov život je prekinut i njegovo djelo je ostalo da svjedoči za njega. Možemo sa sigurnošću da kažemo da su mu zadnje pisane riječi bili ajeti iz Kur’ana. Ne znam da bi neko nešto bolje poželio pred svoju smrt. Ako bude mogućnosti, možda bude nekad izložba njegovih radova. Vjerujem da bi ljudi voljeli da vide i ostale levhe koje su nastale u jako teškim uslovima. Crtane su pod svijećom i u hladnim prostorijama. Za mene su to remek-djela.”
Kao i većina Sarajlija, ni Džemil nije imao svoje ni fotografije svoga brata iz vremena Opsade. To je i bio jedan od motiva da pokrene Sniper Alley. “Svi mi imamo jednu ogromnu rupu od četiri godine kad su slike u pitanju pored ostalih sfera života. S tim što imate hiljade drugih porodica koje su ostale i bez onih fotografija koje su napravljene prije rata. Njima je i život prije rata oduzet, još kad uzmemo u obzir ubijene, poklane i silovane. Životi totalno uništeni. Genocid počinjen nad hiljadama nedužnih ljudi. Fotografija ima tu moć da vrati bar malo sreće u život. Dokaz postojanja, dokaz jednog lijepog života. Vođen tom situacijom, i sam projekt je pokrenut u cilju pronalaska fotografija, ne samo moje porodice i mog brata rahmetli već i ostale djece. Sad su to već odrasli ljudi koji su prolazili kroz Opsadu Sarajeva.”
Nakon nekoliko godina rada, skupljanja i sabiranja, skoro pa slučajno, Džemil je uspio pronaći jednu fotografiju svog brata. “Kao i svaka pronađena slika kroz ovaj projekt, tako je i slika rahmetli Amela pronađena sasvim slučajno ili, da kažem, jako zanimljivim spletom okolnosti”, objašnjava nam Džemil. “Preko socijalnih mreža, Twittera, Instagrama i Facebooka sam dodao jako puno fotografa i novinara koji su kod nas izvještavali u toku rata. Jedan od njih je umro u toku korone i, kako su ljudi pisali o njemu i dijelili članke s njegovim slikama, ja sam vidio da je on uslikao drugog fotografa kojeg nisam imao među prijateljima. Pošaljete zahtjev, čekate odobrenje, pošaljete poruku, čekate odgovor. Strpljenje je jedna stvar koju sam stekao kroz ovo sve. Čovjek je odgovorio tek nakon šest mjeseci pa opet 'nestao', da bi odgovorio nekad u februaru 2021. godine.
Tada je razgovor krenuo malo intenzivnije. Razmijenili smo bar deset e-mailova gdje sam mu ja objasnio ko sam, šta sam, šta pokušavam, gdje sam živio u toku rata, gdje mi je škola bila, da bi on u jednom mailu rekao: 'Pa ja sam bio u tvojoj ulici.' Meni je to bilo nemoguće za povjerovati i mislio sam u sebi da samo hoće poslati slike a da se opet ne izgubi. Morao sam sačekati nekoliko dana da kupi skener i onda su krenule slike da stižu preko maila. Svaki mail je sadržavao po jedno sedam slika. Ja sam te slike objavljivao kako su pristizale i djeca sa slika su se prepoznavala. Jedan od mailova koji sam dobio, možda peti, imao je nekoliko slika i na njima je bila moja mahala. Ja sam zanijemio. Tada sam osjetio da bi to moglo biti to. Za dan-dva stigao je mail s fotografijom mene kako držim macu. Taj osjećaj se ne može opisati. Bol, tuga, radost i neki grč, bijes i sreća. Suze su samo lile. Nisam se mogao kontrolisati.
Morao sam sliku poslati svojoj supruzi i majci da utvrdim da li sam stvarno to ja. Kad sam s posla stigao kući, dobio sam još jedan mail u kojem su bile slike i među njima slika mog Amela. Grupna fotografija u našoj ulici, on u sredini, moj brat. Nisam mogao prestati da plačem. Na moment sam ponovo imao živog brata.”
Fotografiju Amela Hodžića s rajom iz ulice napravio je američki fotograf Thomas James Hurst, koji je u opkoljeno Sarajevo stigao tražeći avanturu, s akreditacijom nepostojećeg medija i aparatom koji nije znao koristiti. Proveo je rat u opkoljenom gradu i nakon toga obišao brojna svjetska ratišta i konačno se posvetio poslu pastora.
Sniper Alley danas ima oko 1.250 fotografija u 107 galerija, a u cijelom sistemu, pojašnjava nam Džemil, danas je skoro 50.000 hiljada slika. “Za mnoge nemamo prava da objavimo iz raznoraznih legalnih i tehničkih razloga, ali je bitno da se bar na neki način sačuvaju. Možda nekad bude više smisla i razumijevanja za ovakvo nešto pa budemo imali, ako ne instituciju, onda bar neki vid pomoći da se sve ovo objedini i na pravi način arhivira.”
Sniper Alley postao je jedno od najboljih svjedočanstava o ratu i djetinjstva u ratu, neka vrsta virtualnog muzeja. Džemil kaže kako i jeste i nije svjestan te činjenice. “Pod ‘nisam’ mislim na ljude koji ne prepoznaju značaj ovakvog projekta i jednostavno ignorišu sav rad. Uvijek sam znao da je ovo veće od mene. Ogroman zalogaj i odgovornost je bila od samog početka i samo za nekoliko mjeseci rada projekt je nadmašio sva moja očekivanja. Kad kažem ‘jesam’, to svakodnevno vidim kroz reakcije ljudi koji pronađu svoje slike iz tog vremena. Toliko je novih priča ispričano i novih momenata otkriveno kroz projekt. Vremenom može biti samo bolje i veće. Za ovakve stvari nije nikad kasno, samo možemo reći šteta što nije pokrenuto prije. Mnogi su umrli i s njihovom smrću je otišao i dio naše historije.”
Do sada se Džemilu javilo oko 160 ratnih reportera i posudilo mu slike za arhiv. “Mnogi su fotografi zauzeti. Treba im vremena da nađu filmove, skeniraju iste, očiste ili poprave fotografije koje su snimljene na tim 35 mm filmovima. Sastavni dio projekta je sabur. Sjedimo i čekamo da pristigne neka nova galerija. Neke od galerija su pristigle nakon dvogodišnjeg čekanja i komuniciranja preko e-maila. Tako da sada znam da će slike doći, samo ne znam kada”, priča nam Džemil, pojašnjavajući kako je dolazio do fotografija: “Od običnog pretraživanja Googlea i pronalaska njihovih imena i stranica do onih preko socijalnih mreža. Facebook i Instagram su se pokazali kao najbolji izvori informacija pa tek onda Twitter. Stare knjige i novine koje su se štampale u toku Opsade sadrže jako puno toga. Rekao bih da se javilo njih desetero prije nego sam i znao za njih. Oni su ili pročitali neki članak o projektu ili su njihovi prijatelji predložili da nam se jave. Jako puno nevjerovatnih slučajnosti, sretnih neplaniranih susreta. Ljudi koji su mrtvi ili ubijeni i kojima se svaki trag gubi, ali nekom srećom pronađete njihove supruge koje su više nego sretne da pomognu i da budu dio projekta. Dobijete slike koje su davno zaboravljene i koje sigurno ne bi nikad niko vidio. Nevjerovatan osjećaj. Samo o potrazi bi se mogla knjiga napisati. Što je najbolje u svemu ovome, potraga još uvijek traje.”
Džemil danas živi i radi u Kataru, on je videomontažer na Al Jazeera English u odjeljenju za dokumentarni film. Pitamo ga ko je on danas, kako su rat i ubistvo brata odredili njegov budući put.
“Amel je bio umjetnik tako da vjerujem da je moj put bio određen i iz te perspektive. Želim da vjerujem da sam podsvjesno htio biti on. Kao neko ko ne zna dobro crtati i neko ko nije umjetnički nadaren, moram priznati da sam se dobro 'provukao' i postao ovo što sam danas. Mislim da nikad nećemo saznati tačan odgovor na to pitanje, ali neke stvari mogu sa sigurnošću da potvrdim. Ono što se meni desilo i rat koji sam preživio me oblikovalo u osobu koja sam danas, oblikovalo me i kao sina, muža, oca i prijatelja. Bez obzira na to koliko ja to ne želio priznati, sve što radim i život koji vodim na neki nevidljiv način rat ima udjela u tome”, priča nam Džemil nastavljajući: “Nije sve baš crno-bijelo, nešto je i sivo, ako mogu da se našalim. Životna paleta boja je ogromna i treba sve boje koristiti. Kao što je crna boja sastavni dio svake druge boje, tako je i naša ovosvjetska patnja sastavni dio našeg života.
Radeći na ovom projektu, čitao sam o traumi, istraživao PTSP i pokušavao da shvatim gdje se ja tu uklapam. Pitao sam se da li sam normalan. Je li normalno ovo što radim? Postoji nešto što se zove posttraumatski rast. Ukratko, to je nešto što označava pozitivnu promjenu koju možete doživjeti nakon traumatskog događaja. Kao što Viktor Frankl kaže u svojoj knjizi: 'Na neki način patnja prestaje biti patnja u trenutku kada nađe smisao.' On je preživio holokaust i svoje iskustvo opisao je u knjizi Čovjekova potraga za značenjem. Neizbježno je da je psihološki stres kroz koji prolazimo prilikom teških životnih situacija negativan i težak, ali isto tako te neizbježne životne situacije mogu imati i pozitivne posljedice. Prema njemu, svaki trenutak života ima svoje značenje – čak i u patnji. Slobodno mogu reći da na isti način ovaj projekt itekako ima značenje ne samo za mene nego i za buduće generacije. Kroz traženje značenja našao sam put iz traume.”
Pitamo ga mrzi li ili “samo prezire” one s brda koji su pucali na nas? Ili osjeća nešto treće? “Oni zaslužuju osudu, ali ne i mržnju. Mržnja iscrpljuje, izjeda, troši energiju i, što je najbitnije, a toga nismo svjesni, preusmjerava pažnju na pogrešne stvari. Tjera vas da dokazujete dokazano i da se fokusirate na nešto što nije za raspravu. Da ih mrzim, to bi značilo da im dajem na važnosti, a oni je niti imaju niti zaslužuju. Jedino gdje su relevantni jeste u sudskim presudama.
Nije to ni prezir ni žaljenje nego je to jedna moja vrsta kategorizacije koja ide ispod dehumanizacije ološa koji hoda ovim svijetom. Ali ne još zadugo, vjerovatno su već mnogi krepali i krenuli na svoj konačni put – na vječni put postanka džehenemskog ogrjeva. Ovi drugi imaju da ostatak svog mizernog života 'uživaju' u rezultatima mojih dova. Ako mjesto i vrijeme dozvoljava, onda bih da kažem – prokleti da su i na ovom i na onom svijetu. Dodao bih i ove ostale koji nisu 'okrvavili' svoje ruke, ali su isto tako, ako ne i više, učestvovali u sistematskom uništavanju naših života kao što i dan-danas u 2022. godini to rade i ponose se svojim genocidnim djelima. To je pasija raskota i s njima se treba tako postupati.”
Dugo smo razmišljali upitati ga ili ne, ali smo onda ipak odlučili: Da li je ikada probao saznati ko mu je ubio brata? Kaže da nije. “Ne znam ni kako bih to mogao izvesti u državi u kojoj nam dušmani rade na pozicijama koje bi trebale da hvataju naše ubice. I da ga pronađemo, on bi vjerovatno dobio dojavu da se 'ispali' u Srbiju. Naravno, tamo bi uživao status heroja i imao bi neku političku funkciju kao mnogi prije njega. Mogli bi ga gledati na njihovom jutarnjem programu i lajati na zvijezde. Možda je ovako i bolje. Svakako ne vjerujem u pravdu na ovom svijetu.
Ja ću svoju pravdu ako Bog da dočekati na jednom ljepšem mjestu. Možda pravda izgleda spora, ali je vječna. Nema potrebe da se brinemo, pogotovo kad pročitamo ajete iz 94. sure 'Ta, zaista, s mukom je i last, zaista, s mukom je i last!' Allah nam u Kur’anu dva puta potvrđuje da je olakšanje sigurno tu.”