U doba kada jezik sile i nepravde progovori, kada nadjača sposobnost odbrane potlačenih, mnogi se odlučuju suprotstaviti mu se mirno – jezikom umjetnosti. George Totari, Palestinac koji je davno bio primoran iz svoje domovine otići u bijeli svijet, u Švedsku, odlučio je pružati otpor muzikom, pjesmama koje piše i pjeva u čast Palestine i njenog naroda više od pola stoljeća. Te pjesme stale su na četiri albuma, na tri gramofonske ploče i jednu kasetu, a o njegovom načinu suprotstavljanja cionističkoj okupaciji prije nekoliko godina snimljen je i film “Kofia: A Revolution Through Music” (Kofia: Revolucija kroz muziku).
VIŠE O TEMI: „Kofia“, palestinsko-švedski „Rage Against the Machine“
Nakon što je napustio svoj dom – Palestinu – tokom izraelskog kolonizatorskog pohoda u drugoj polovini 1960-ih godina i nakon što je pronašao svoju novu kuću u Švedskoj, u Göteborgu, tekstopisac George Totari, koji je rođen u Nazarethu, zajedno s drugim Palestincima i švedskim muzičarima zastupnicima lijevih ideja formirao je bend “Kofia”, palestinsko-švedski Rage Against the Machine. Kroz svoje stihove slali su militarističke, krajnje direktne poruke okupatoru/ima, čeznuli su za kamenjem, planinama i dolinama Palestine, slavili su snagu nepokolebljivih žena izbjeglica, pozivali na solidarnost, vikali o vrijednosti života… i to i dan-danas rade. Zašto? Zato što se ništa nije promijenilo, jezik sile i nepravde glasnije se govori nego ikada prije.
U vrijeme pisanja ovih redaka na snazi je bilo primirje u Gazi, pauza u ratu koji je s lica Zemlje zbrisao na hiljade ljudi i u kojem je opustošen najveći otvoreni logor na svijetu, šire poznat kao pojas Gaze. Ubijanje palestinskih civila je stalo, ali privremeno. Izraelski cionistički režim, koji trenutno predvodi Benjamin Netanyahu, nema namjeru stati dok etnički ne očisti Palestinu, dok Arape s ovog područja u potpunosti ne protjera. Od 7. oktobra, od dana kojim je otpočelo novo krvoproliće, organizirani su protesti širom svijeta kojima se pozivalo i poziva na hitni i trajni prekid vatre. Na tim skupovima mogle su se vidjeti zastave Palestine, marame arafatke, transparenti na kojima je pisalo “Free Gaza”, ali se mogla čuti i pjesma “Leve Palestina” (Živjela Palestina), svojevrsna himna otpora.
Poruka da Palestina, da Palestinke i Palestinci postoje
“Leve Palestina” (Živjela Palestina) pjesma je sastava “Kofia” koja je objavljena na albumu “Earth of My Homeland” (Zemljo moje domovine) davne 1978. godine. Pozivu Stava George Totari se obradovao i rekao je da je 1990-ih godina pratio šta se sve stanovništvu Bosne i Hercegovine dešava. Danas je BiH slobodna, a Palestina istu bitku bije.
“Ono što gledamo, slušamo i/ili čitamo u masovnim medijima jedna je velika laž. Izraelski okupatorski režim i njegovi psi oduzimaju od ljudi mobilne telefone, rade sve kako bi se spriječilo da svijet vidi ono što se u Gazi dešava. No svjedočimo da ne uspijevaju u tome, postoje platforme koje bez cenzure prikazuju koju patnju osjeća moj narod. Izrael sve radi kako bi Arape, pa i muslimane općenito, maksimalno dehumanizirao s ciljem dobijanja javnog ili prešutnog odobrenja za svoj ubilački pohod”, ukratko je George Totari prokomentirao kako gleda na genocid koji Izrael provodi te je iskoristio priliku upozoriti da je sve ono što nam se nastoji servirati kao istina zapravo daleko od istine.
“Prvobitna poruka pjesme ‘Leve Palestina’ (Živjela Palestina) bila je pokazati trenutnim zemljacima Georgea Totarija – Šveđanima – da Palestina, da Palestinke i Palestinci postoje.
“Kao što svi znamo, od uspostavljanja Izraela kao države promiče se ideja o tome da Palestina ne postoji, da su Palestinke i Palestinci neki ‘nepostojeći ljudi’, nepostojeći narod. Za mnoge u Evropi, pa i u ostatku ‘modernog’ svijeta, bili smo nevidljivi, držali su nas nekim retrogradnim muslimanima. Kada sam ja Šveđanima rekao da sam Arap, ali da nisam musliman, već da sam kršćanin, mnogi su se iznenadili, nisu vjerovali da Arapi mogu biti i nemuslimani. Objasnio sam im i to da muslimani, kršćani i Židovi vijekovima žive u Palestini, što im je bilo još fascinantnije. Dakle, temeljni cilj ove pjesme bio je pokazati svijetu da Palestina, uprkos svim različitostima iznutra, postoji, da živi i da može normalno živjeti kada ne bi bilo agresije. Mladi, ali i drugi ljudi počeli su onda prihvatati ovo djelo kao svoje, njime su i oni htjeli izraziti svoj bunt, što je dovelo do njenog širenja”, objašnjava Totari.
Umjetnost i kultura, nastavlja, vrlo su važne za komunikaciju među ljudima i kako bi, u slučaju Palestine, skrenule pažnju svijeta na neprebol palestinskog naroda.
“Umjetnost i kultura su jače od politike. Kada neki političar dođe u neku salu gdje planira održati neki govor, organski se na tom mjestu ne skupi više od deset ili petnaest ljudi. Uglavnom se u takvim situacijama danima prije dogovaraju dolasci, animira se publika. S druge strane, kada u svom gradu imate dobar koncert, svjedočite da se jedan cijeli mikrokosmos okupi na jednom mjestu, horski izgovaraju stihove pjesama te sretno plješću dlanovima. Eh, to je moć koju muzika ima”, dodao je.
Kako kaže, članovi “Kofie” su imali sreću da dođu u kontakt i s mnogim izvođačima popularne muzike koji su im otvorili vrata velikih koncertnih dvorana, što je dovelo do toga da se njihov angažirani glas daleko čuje.
“Mogu reći da danas mnogi Šveđani podržavaju palestinsko pitanje. Ko je iole moralan i normalan, stat će na stranu potlačenih, na stranu slabijih nad kojima se provodi nasilje. No opet bih se vratio na sami početak našeg razgovora i problem masovnih medija. Znate, ovdje, u Švedskoj, osamdeset do devedeset posto medija su desno orijentirani, mnogi su direktno procionistički usmjereni, stoga je ovaj dio svijeta medijski skoro u potpunosti odsječen kada su u pitanju dešavanja na Bliskom istoku”, govori o odnosu Šveđana danas prema palestinskom pitanju, koje je, zbog čega je sretan, značajno drugačije nego kada je tek stigao uprkos silnim problemima s medijskom izolacijom.
Palestinci Jevrejima ne duguju ništa
George Totari kaže kako još uvijek nije umoran od kreativnog procesa, da još uvijek piše tekstove i muziku, ali ističe da su trenutni članovi “Kofije” dosta zauzeti poslovima te da baš i nemaju dovoljno vremena za zajedničke probe, studijske sesije i/ili nastupe.
“Volja je jaka, ali su mogućnosti nešto sasvim drugo. Ipak, “Kofia” kao sastav i dalje postoji, mi smo i dalje na istim pozicijama i na njima i ostajemo”, kratko je dodao.
On je također uporedio situaciju u Palestini s nekadašnjom situacijom u BiH.
“Ja, kao kršćanin, ne mogu razumjeti taj poriv. Moji najbliži prijatelji su muslimani, moje komšije su muslimani, to su moja braća i sestre. U čemu je problem, ja zaista ne znam, imaju krajnje neracionalan strah od islama. Stoga moramo raditi sve vrijeme na produbljivanju prijateljskih veza, čak i u razdobljima mira, moramo se povezivati kroz umjetnost, kroz kulturu, raditi na svim onim stvarima koje su pozitivne. Pokažimo više da smo ljudska bića, a ne zvijeri”, kategoričan je Totari.
Tvrdi da situacija u pojasu Gaze, u Palestini, ne bi ni blizu bila ovakvom kakva je sada da se kroz historiju više radilo na osnaživanju veza prvenstveno među islamskim svijetom umjesto što se, njegovim rječnikom kazano, “spavalo”.
“U Palestini, baš kao i u Bosni devedesetih, cilj je prvenstveno ubijati muslimane. Kao da svi zaborave na Palestinu i njen status kada se ne puca, kada je mirno. Tek kada počnu glave padati s ramena i kada počne potocima teći krv, onda se svi ‘aktiviraju’ i žele ‘pomoći’. Ne! Neprijatelji Palestine djeluju i kada je mirno, kreiraju islamofobične narative i na sva zvona šire antipalestinsku propagandu. Palestina na međunarodnom planu mora praviti ili učlanjivati se u već postojeće organizacije, njeni lideri trebaju se truditi na osiguravanju ekonomske podrške, naprosto se mora nešto činiti. Nažalost, u situaciji smo dokazivati svijetu da nismo nikakvi barbari, ukazivati na općepoznatu činjenicu da Holokaust nije počinjen u Palestini, na Bliskom istoku, već u tako modernoj i naprednoj Evropi”, za kraj je poručio George Totari uz konstataciju da Palestinci Jevrejima ne duguju ništa, dok Jevreji Palestincima duguju.
