Preminuo je sa samo 33 godine. Počinio je samoubistvo. Otišao je do mjesta kraj rijeke u blizini Johannesburga, gdje se kao dijete igrao, okupao se, sjeo u automobil kojim je stigao i spojio crijevo na ispušnu cijev kako bi unutrašnjost ispunio ugljičnim dioksidom. Zaspao je dok je slušao muziku na vokmenu.

Do tog dana, 27. jula 1994, Južnoafrikanac Kevin Carter već je doživio puno više užasa nego što se većina ljudi nagleda tokom cijelog života. Stigao je do vrha, do Pulitzerove nagrade, koju je dobio samo tri mjeseca ranije u New Yorku za izuzetno kontroverznu fotografiju, zbog koje su ga nazivali majstorom, ali i smetljarom, groznom osobom koja je mirno stajala iza kamere snimajući ljudsku bol, glad, kišu metaka, ljude koji umiru u mukama dok gore ugurani u gume pune benzina, zapaljeni u takozvanoj ogrlici, što je bila česta smrt u njegovoj zemlji za crne saradnike aparthejda.

Kevin Carter osvojio je Pulitzera za ikonsku, ali i kontroverznu fotografiju gladne djevojčice koju je čekao lešinar u ratom opustošenom Sudanu 1993. godine, ali prije svega, Carter je bio osoba koja je s još tri prijatelja snimala brutalnosti aparthejda.

Bile su to krvave borbe, gotovo građanski rat, između Afričkog nacionalnog kongresa Nelsona Mandele i Zulua iz stranke Inkhata Mangosuthu Buthelezija. Časopis Johannesburg Living Cartera i njegove prijatelje nazvao je Bang-Bang klubom jer su se usudili neprestano stajati usred metaka, a upravo je jedan od njih, Greg Marinovič, osvojio Pulitzera 1990. godine s fotografijom militanta CNA kako ubija Zulua.

Marinovič će biti teško ranjen 18. aprila 1994. godine, a drugi član grupe Ken Oosterbroek ubijen je kišom metaka u gradskom naselju u kojem je aparthejd koncentrirao crnce. Carter se koji minut prije vratio u 10 kilometara udaljeni Johannesburg i pričao je da je taj metak bio namijenjen njemu.

Rođen u katoličkoj obitelji engleskog porijekla, Carter je još kao dijete mrzio režim aparthejda. Sanjao je da vozi trkaće automobile, kratko je studirao farmaciju s lošim ocjenama, morao je odslužiti vojni rok, gdje su ga kolege zvale “crni ljubavnik” zbog zaštite konobara u menzi i tukli su ga.

Pobjegao je iz službe i postao DJ u Durbanu, ali kada je ostao bez posla, pokušao je počiniti samoubistvo. Vojni rok završio je nakon što je preživio ANC-ovu bombu koja je usmrtila 19 vojnika i na kraju postao fotoreporter u 24. godini, 1984. godine, kada su crna predgrađa eksplodirala u pobuni. Želio je postati dio grupe bijelih novinara koji su prikazivali brutalnost režima unatoč opasnosti i stalnim hapšenjima.

Poznatu fotografiju sudanske djevojčice koju je objavio The New York Times, djevojke za koju se kasnije ispostavilo da je dječak i da nije umirala, snimio je 1993. godine na putovanju s Joao Silvom, četvrtim članom Bang-Banga. Mit o slici dječačića kojeg je progonio sup postao je ogroman.

Za početak jer je postao simbol Afrike. Zašto nisi pomogao djevojci, pitali su ga iznova i iznova, iako su znali da mu treba sekunda da otjera lešinara. Neke su novine isticale da je on pravi smetlar. No dječak nije bio izgubljen, već vrlo blizu dugog i gladnog reda za pomoć UN-a u hrani u kojem su bili i njegovi roditelji, što dokazuje i narukvica koju nosi iz programa pomoći.

Svakako mu nije pomoglo da nastavi živjeti, ali to nije bilo ono što bi mu oduzelo život nego gubitak prijatelja Oosterbroeka i njegova lična situacija. Carter je volio marihuanu, a zatim i mješavinu moćnih opojnih droga koje su pomogle smanjiti bol i da živi bez straha. Upadao je iz jedne veze u drugu, ostavio je i šestogodišnju kćer i sve ga je to malo-pomalo dovelo do gubitka posla, reportaža i filmskih traka.

U samoubilačkoj bilješci napisao je: “Depresivan... nemam telefon... nemam novac za najam... novac za uzdržavanje djevojke... novac za dugove... novac!!! Progone me živa sjećanja na ubistva i tijela, na bijes i bol... izgladnjelu ili ozlijeđenu djecu, luđake s okidačima, policiju i krvnike. Nalazim se s Kenom, ako budem imao sreće.”